Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Otrgnuto od zaborava

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Otrgnuto od zaborava
Autor Đoko Mazalić   
Nedjelja, 12 Rujan 2010 09:27

Pogled ka kneževsku nekropolu u Kopošićima / Foto: Anto Baškarad Kopošić i Dubrovnik

O našem Dubrovniku ne postoji mnogo pisanih tragova. Neke od njih ostavio je  poznati slikar Đoko Mazalić,  koji je  1939. godine posjetio naš kraj i objavio tekst u Glasniku Zemaljskog muzeja. Đoko je studirao slikarstvo u Budimpešti. Radio je kao profesor crtanja u Travniku, te u Sarajevu u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine gdje je dugo godina bio predsjedavajući i tajnik udruženja. U svom bogatom opusu ima mnogo umjetničkih djela, a bavio se i naučnim radom, te je svakako kompetentna osoba da svoj sud o stećcima u Kopošićima. Njegove utiske o natpisu na grobu kneza Batića nisam objavio jer postoji jedna novija verzija koja se više koristi, koja je ispravka dosadašnjeg tumačenja.
Članak je aktualan, kao da je juče napisan, a ne prije 71 godinu, samo što nas u Dubrovniku osim riđovki i poskoka danas vrebaju i mine. Nadležni općinski organi obećavaju razminiranje Dubrovnika. Da i to doživimo, prije nego i ovih ostataka Dubrovnika ne nestane.

 

Starine po okolini Sarajeva



Prilikom mojih slikarskih studija po bližoj i daljoj okolini Sarajeva nailazio sam na tragove davne prošlosti, koji su djelomično već poznati, ali se o njima nije ništa pisalo, dok ima i drugih nauci sasvim nepoznatih. Ovdje iznosim opis tih starina i vlastita zapažanja uz priče okoline, koje su često s njima u vezi.  Naročito se to tiče starih gradova, koji u narodnoj mašti izazivaju uvijek sanje o zakopanom blagu, o prokletoj Jerini, o Mariji Tereziji, divovima itd., ali začudo nikad o bijeloj gospi što se pojavljuje na gradu, a ni o kakvoj drugoj prikazi. Isto vrijedi i za starinska groblja. Njih se narod ne boji, ali svog, današnjeg, već...

Kopošić


a) Nekropola srednjeg vijeka kneza Batića i njegovih

Kopošić (zapravo Kopuščić) je selo, koje leži podno kamenitog Huma, ogranka Čemerna. Najzgodniji mu je prilaz sa stanice Ljubine (industrijske pruge Semizovac – Ivančići) preko sela Solakovića, sv. Ilije na Čemernu i sela Kruga.  Ili od željezničke stanice Ilijaš (na pruzi Sarajevo – Brod) pa industrijskom prugom do ušća Zenika u Misoču (9.1 km) pa uz krš na stari grad (808 m) i odatle za nešto jače od kilometar puta stiže se u selo.
Selo je znamenito radi svoje nekropole kneza Batića, koja se nalazi povrh kuće pok. Mije Ilića u vrh sela na hrptu sedla, što veže Hum (1049 m) sa Čemernim. Po tome sedlu pružala se velika nekropola srednjeg vijeka, no ova kneževska, zaseban je odio pri zapadnom vrhu sedla. Razdvaja je danas seoski put od ostalog grobišta. Taj je nekoć išao ispod groblja. Na sredini sedla i u istočnom njegovom dijelu ima desetak stećaka znatne veličine (jedan je 2.12 X 1.12 X 1.12 m) dobrim dijelom utonulih u zemlju. Jedan lijep stećak se okliznuo sa svog sjedišta i srozao niz strm pašnjak nekih 300 koraka, ostavši u uspravnom položaju kao da ga je neko postavio. Bilo ih je na ovome sedlu mnogo više, no neki su sasvim utonuli u zemlju, a neki iskorišćeni u druge svrhe.

Kneževska nekropola sastoji se danas od sedam kamenova, vjerovatno sve na grobovima iste familije, ali ima tragova da ih je i tu bilo  više. Četiri kamena naročito upadaju u oči svojim skladnim proporcijama, otmjenošću linija i plastičnom dekoracijom, Možemo kao sigurno uzeti, da po svojoj arhitektonskoj, vajarskoj i dekorativnoj strani ovi nadgrobni spomenici stoje u prvom redu među svima u Bosni (bez Hercegovine). Oni se po tim svojstvima uspješno mjere sa onim bogatim kamenom iz Zgošće, ali ga po prefinjenosti ukusa u izvjesnom smislu i nadmašuju. Ovo je rad majstora klesara, koji je valjda jedini, od naših onovremenih kamenara, posjedovao u velikoj mjeri umjetničkog talenta, inteligencije i osjećaja za proporcije, liniju i ideju zadatka, koju je konsekventno provodio. Studirajući ove kamenove došao sam do zaključka, da je iz radione ovoga majstora, ako ne i ispod njegove ruke izišao i onaj stećak iz sela Krča u nedalekoj dolini Ljubine,1), što se nalazi više kuće težaka Makse Nikolića. I on je po rubovima krova iskićen tordiranom plastičnom vrpcom, a čeone strane ornamentom u vidu spirale s rozetama, slično kao što ćemo vidjeti ovdje. Stoga i njega možemo datirati na prvu polovinu 15 vijeka.
Neobično je da ovoj nekropoli kneza Batića i njegovih leže kamenovi orijentisani u pravcu sjever-jug, a samo dva u pravcu istok-zapad, kako su inače okrenuti kamenovi starih bosanskih grobalja. Od ta dva, jedan je kamen djeteta, što leži ukopano podno groba Vukave, kneza Batića žene, koja je iza njega umrla. Jer, nema sumnje, da onaj krasno ornamentisani stećak, što leži do kneževog može da pripada samo njoj. Taj je po dimenzijama veći od ostalih osim kneževog, a izrađen je u vidu kućice s krovom, kao obično, na dvije vode. Sljeme mu je dugo 2 m, a visina od podnožne ploče 0.90 m. I podnožje i sarkofag od jednog su komada. Nizak zabat (kalkan) jasno je odvojen plastičnom linijom od donjeg dijela zida po kome je ravnim, plastičnim linijama označena drvena konstrukcija bosanskih kuća uopšte. Između njih su spiralni plastični ornamenti i rozete. I zabat je ukrašen rozetom. Pobočne strane izvedene su na sličan način s naglašenom konstruktivnošću zida, ukrašene samo sa po dvije spirale. I krovna konstrukcija, koja završava nadasve kod nas rijetkim, akroterijama, vidno je naglašena izvana sa po tri direka plastično izvedena sa svake strane krova. Između njih su u četiri reda poredani crijepovi. Direci završavaju akroterijama, koje su vrlo oštećene, ali se još vidi da su to bile plastične rozete. Na jednoj strani vrh zabata i dio krova otpao je, ali se  dade rekonstruisati, kako je to učinjeno na slici. Dno krova ukrašeno je tordiranom vrpcom.

Knežev stećak leži u udubini. Opet je ispravljen (bio je oboren), ali kako je grob ranije prekopavan nastala je udolina u vidu ljevka u kojoj sad stoji. Njega je ranije opisao K. Herman2), stoga ću iznijeti ovdje drugi koji leži nešto dalje od njega, a iste je forme sarkofaga i slične dekoracije. Sva njegova ljepota, kao i onoga kneževog, leži u jednostavnosti, otmenosti forme, skladu linija i proporcija. Upada u oči podnožje na dvije stepenice. I djetinji grob, koji sam gore spomenuo ima podnožje na dvije stepenice; valjda jedinstveni primjerci u Bosni. Obje strane krova na stećku djetinjeg groba oivičene su plastičnom tordiranom linijom, koja je i na kneževom spomeniku upotrebljena na ovako jedinstven način.3) Šta više onana dnu sarkofaga zamjenjuje drugu stepenicu podnožja.

Natpis na kneževom stećku zauzima čitavu jednu pobočnu stranu.  O njemu je već dosta raspravljano te iako je već objavljivan iznijeću ga ponovo radi jedne ispravke dosadanjeg tumačenja...



b) Ruševine starog grada



Četvrt sada hoda jugozapadno od Kopošića, na vrlo strmom, krševitom izdanku Huma, što se podiže između  sastavaka Zenika i rijeke Misoče nalaze se ruševine srednjovjekovnog grada, koji je poznat u literaturi pod imenom Dubrovnik. Ime je uzeto iz kasnijih turskih, pisanih spomenika i sigurno ne odgovara pravom imenu. Turci su jako dobro poznavali grad Dubrovnik i republiku, pa su neko slično ime ovoga našega gradića (možda Dabrovnik ili Dobronik) pretvorili u Dubrovnik. Značajno je da se u Husrev-begovoj vakufnami iz godine 1531 gradić naziva ”Dobronik”. Kako su za sastavljanje te poznate vakufname, radi njezine važnosti, bili pozvani najbolji tadanji stilisti i poznavaoci šerijatskog prava,4) isključeno je da su oni napravili grešku, ali su mogli da prema ondašnjem narodnom izgovoru tačno upišu Dobronik iako se grad mogao zvati drugačije, ali slično: Dubravnik, Dabrovnik, od čega po narodnom izgovoru može da postane i Dobrovnik. Vjerovatno je međutim da mu je ovo i pravo ime, jer ni kasniji prepisivači vakufname ne bi napravili grešku, te od Dubrovnik stvorili Dobronik, jer im je, kako sam gore rekao, ime Dubrovnik bilo i odveć dobro poznato...
Osim toga ovo je bio zabačen, bezvodan i vrlo siromašan kraj kao i danas, radi čega je i prozvan ”čemernim”...Ovaj gradić, međutim, sagrađen je kao i svi toga vremena (14 vijek)   u centralnoj Bosni na dosta jeftin način. Nigdje nema tesanog kamena, pa ni na uglovima zidova. On je štaviše po solidnosti zaostao znatno za onima dvorcima-gradovima i vidi se da to nije bio dobro utvrđen grad već utvrđen dvorac skromnih dimenzija i prostorija. Skoro bi se moglo reći da ga je podigao sam knez Batić ili neko od njegovih starijih, stekavši kneževsko dostojanstvo, jer nema sumnje da je ovaj dvorac pripadao njima.

Grad se proteže u pravcu istok – zapad i dok je dug preko 50 m, jedva je širok 5 – 8 m. Najviši vrh mu je ostatak četvrtaste kule oko sredine gornjeg grada. Ostali dijelovi su niži i na jednoj visini. Izgleda da su za stanovanje bile određene samo obje kule i možda neke drvene prostorije među njima, jer se ne vidi temelja kakvih drugih zgrada, a one prostorije, na jugu od četvrtaste kule, mogle su u donjim dijelovima biti zgrade za poslugu, ili eventualno malu posadu, dok su gornji bili svakako određeni za flankiranje podužnog perimetralnog zida, o koji su se  oslanjale, kao što je ona četvrtasta prostorija, sjeverno od bunara, bila odredjena za čuvanje sjevernog zida. Ulaz nisam mogao tačno ustanoviti, ali on je morao negdje biti na zapadnoj strani grada, jer jedini pristupni put vodi na tabiju, a s nje se moglo na neki način ulaziti do gradske kapije, iza koje je bila t. zv. Barbakana, pa još jedna kapija pod prismotrom glavne kule. Donji dio grada, raniji odbor, nazvao sam tabijom jer ima danas takav izgled i vjerovatno je kao tabija upotrebljavan od Turaka. Na sjevero-zapadnom uglu grada, odmah do možebitne kapije, zid je zadebljan. Kroz to zadebljanje ostavljen je u vertikalnom pravcu četvrtast prostor, dosta nepravilan, širine oko pola metra. Dolje, u dnu zida, pri temelju, izlazi ta šupljina na van. Nisam mogao ustanoviti čemu je služila, ali za dimnjak nije, jer je sasvim čista. Malter je kao nov. Narod tu šupljinu zove ”Babinom Uđericom”. Bunar (cisterna) nalazio se oko sredine grada. Sad je zatrpan, ali taj dio i danass, za većih kiša, napuni se vodom, koja otiče jarkom, što si gta je sama izrovala.  Inače, postoji priča, da je voda na grad dovođena s Čemernice5). Zidovi su večinom srušeni do blizu temelja, ali ih ima još i do 6 m visine. Prosječna im je debljina 1.40 m, ali dosižu i do 1.50 m. Samo je oborski tanji: 70 – 110 cm. Zidovi su podignuti  od prirodnih, dosta debelih ploča vapnenca, kojima obiluje i neposredna okolina. Zatesane su na vanjskoj strani tek da platno zida dobije izvjesnu ravninu. Te ploče i drugi kamen koji je upotrijebljen kao vanjska oplata zatvaraju kao obično u sredini jezgro zida sačinjeno u vidu kaše od maltera i lomljenog kamena. Samo na ovome gradu ni to jezgro ne drži se dobro jer malter nije bio prvoklasan, što je i bio glavni uslov kod ovakvog načina zidanja. Ispod tabije, prema zapadnoj strani, ima jedva primjetnih tragova dva, tri zida upala već u ledinu. Bolje su vidna i upadaju u oči dva skoro paralelna zida kao niske, kamene ograde, razmaka do tri metra, a duljine oko 50 koraka. Zovu ih ”testa” (put), jer naliče na to, a inače ovo mjesto pod tabijom nazivaju ”Varoš”. Kamenje tih zidova nije vezano malterom, što bi svakako bilo, da su to zbilja zidovi nekih zgrada. Oni mi mnogo naliče na t. zv. krčevinske zidove, koje je narod ovoga, na plodnoj zemlji vrlo siromašnog mjesta podigao (možda i davno), krčeći teren od kamena. Uopšte, radi oskudice na pijaćoj vodi6) i zemljištu za obrađivanje, teško je vjerovati da je na ovome mjestu izvan vojničkih drvenih baraka u ranije tursko vrijeme moglo biti inače ikakvih zgrada. Radi tjeskobe u gradu morali su turski vojnici, naročito oženjeni stanovati pod gradom, što je inače bio čest slučaj, dok ga nisu uopšte napustili. A nisu ga dugo ni držali, što svjedoči i malen broj njihovih grobova pod stijenom, zvanom ”Stup”, na kojoj je, sudeći po neznatnim ostacima bila vjerovatno turska karaula. Zašto su ona dva krčevinska zida podignuta sa izvjesnim međusobnim razmakom razlog je taj, što je tuda oduvijek prolazila staza, kojom se silazilo k rijeci Misoči, spuštajući se velikom strminom više od trista metara visinske razlike. Sjeverno od tabije, u šumi, ima tragova neobilježenih grobova, za koje svijet veli da nisu kršćanski. Podno grada, u potoku Zeniku, ima vir ”bez dna” koji zovu ”Bukavac” (od bukati). Vele da je s grada bačen na to mjesto top, koji se zvao ”Bukavac” i da i sad, za ružna vremena ili pred promjenu vremena, buče. Više toga mjesta, zemljište na sastavcima potoka Zenika i potoka Rupe (ispod sela Tisovika) zove se Pozlaćenica”. Iznad samog sela Tisovika, koji se nalazi u brdu, na lijevoj strani potoka Zenika, udaljeno od ruševina grada oko 1 km zračne linije ima lokalitet, zvani ”Stražba”. Između njega i sela, u šumi, ima vrlo staro, napušteno muslimansko groblje, iz čijih su brojnih grobova iznikle ogromne bukve. Izgleda po ovom da Turci nisu dugo držali grad, jer im on već u 16 vijeku, uz vatreno oružje, nije bio od nikakve koristi pošto ga okolni teren nadvišuje, nego su sjedili iznad Tisovika, negdje oko kote 1071, jer ona dominira cijelim krajem, a bila je inače i u svakom drugom pogledu pogodna. Otud naziv ”Stražba” i ono groblje.  Svakako Turci nisu ništa mijenjali na gradu, jer se to na ostacima zidova ne vidi, a vjerovatno su samo kratko vrijeme, iz policijskih razloga ili radi čuvanja objekta, držali u njemu manju posadu s dizdarem. Takav jedan spominje se još polovinom 16 vijeka.
S vojničkog gledišta, u vrijeme pojačanog dejstva vatrenog oružja ovaj gradić nije imao baš nikakve vrijednosti, ali kao utvrđen dvorac jednom velikašu u srednjem vijeku, pružao je apsolutnu sigurnost u onako nesređenim prilikama, kakve su kod nas, u Bosni, vladale u 14 i 15 vijeku.

O osvojenju grada ima pored one priče što je iznosi Filipović u svom članku, još i ta priča u narodu, da su Turci na jednom mjestu u selu Kruzi – oko 1500 m vazdušne linije sjevero-istočno od grada – bili postavili ogromnu spravu za bacanje kamena i da su jednim teškim kamenom razorili grad.  I danas pokazuju u tom selu mali plato, gdje je sprava stajala.
Ovaj gradić, kome na žalost ne znamo ni pravog imena bio je, rekao sam već, dvorac knezova iz porodice kojoj je pripadao i knez Batić, čija su imanja ležala oko  nedalekog sela Kopošića, gdje im je i nekropola. Tragovi boljeg puta, koji je od grada vodio u selo dobro se poznaju, kao i onoga što je s grada vodio sjeverno i silazio k rijeci Misoči pa preko nje, sela Podgore na drugoj strani, Župče i Lješevića za Visoko. To je do nekadanjeg kraljevskog Visokog i najbliži put. Danas je nekadanji dvorac pravo leglo zmija otrovnica – riđovki i poskoka – stoga valja znatiželjniku biti dobro na oprezu (serum), hodajući po ovom historijskom mjestu.

Put do ovih ruševina i nekropole vrlo je romantičan i vrijedi se do njih potruditi.

Objavljeno u Glasniku  ZM, sveska 1 (Za istoriju i etnografiju), godina LI – 1939, str. 15 – 36.

_________________________________________________________________

1) a) Ova dolina, koja s dolinom Misoče zatvara nekadanju župu, puna je srednjovjekovnih grobalja. Tako nedaleko od željezničke stanice Ljubine u selu Čepeljacima nalazi se veća nekropola sa zapisom na jednom supu (nišan) pa idući niz vodu u selima Kamenici, Krivači, Ljetoviku, Gori i krču. U Gori na mjestu  zvanom ”Krst” vidjeli su se do prošle godine ostatci zidova povelike zgrade, za koju narod oduvijek vjeruje da je bila crkva. Sad se samo još vidi mali komadić temelja jednog ugla, dočim je ostale dijelover upotrijebio današnji vlasnik za zidanje novih zgrada. Kako su se ispred tih zidova pod jednom pločom našle kosti s čovječijom lubanjom, vrlo je lako moguće da je na tom mjestu bila doista crkva. I sam položaj i dvije kamenite stepenice što su se tu našle, govorile bi za to.
b) Arheolozi su u mjestu Krst  izmjerili ostatke stare Crkve, koja je bila duga 15 metara. Sada tamo nema gotovo nikakvih tragova, jer je dio zemlje bio dugo krčen i obrađivan, a dio je zarastao u šumu i šikaru. Do crkve je bilo i groblje. Ono je također zaraslo i tokom proteklih stoljeća prekriveno zemljanim i drugim naslagama, ali i totalno devastirano u proteklom ratu, gdje su srpske jedinice baš na tom mjestu ”uređivale” vatreni položaj za svoju artiljeriju. Te grobnice su karakterističnog izgleda, obložene većim slabo obrađenim kamenim pločama sa svih strana, neke su potpuno uništene, a neke oštećene, te iz njih sada vire kosti davno ukopanih stanovnika ovih krajeva – Iljko Barić, Taračin Do sa okolicom, Ilijaš 2008, str. 36.
2) Gl. Z. M. 1891, str. 391.
3) Isto tamo
4) Dr. Tanović: Gazi-Husrevbegove vakufname (Spomenica Gazi_Husrevbegove četiristogodišnjice, Sarajevo 1932, str. 163).
5) Dr. M. Filipović: Dubrovnik u Bosni (Gl. Z. M.  1924).
Pripovijeda se samo ovo. Grad je pripadao nekoj kraljici Katarini. U grad je bila dovedena čunkovima voda sa planine Čemernice. Na istoj planini kraljica je imala svoj mal. Kad ga pomuzu, onda čobani odbiju vodu i kroz čunkove puste mlijeko u grad. One godine, kad će izgubiti grad, imala je kraljica na Čemernici i posijan luk. Jednog dana joj čobanin javi na sviralu:
Niko u bostanu omarić,
Ode iz Bosne kraljić.
Kad kraljica ode na planinu i vidje to, reče: Meni više nema stanja. Za neko vrijeme navale Turci. Ona se dugo branila. Naposljetku zamoli turskog vojskovođu i on joj dozvoli da može slobodno izići i ponijeti stvari i blaga koliko može ponijeti 50 konja. - Priča se još da su Turci zauzeli grad izdajstvom jedne babe, pošto su prekinuli vodovod.
6) Bilo do potoka i rijeke, bilo do vrela iza sela Kopošića trebalo je utrošiti čitav sat vremena, da se dođe do vode. Današnje vrelo na istočnoj strani grada novijeg je datuma, presušuje, a voda mu je bljutava.

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom