Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Višnjica

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Taračin Do u srcu, okolica u venama!

Dobro došli na našu stranicu!

Višnjica
Autor Ivan Pavlović   
Četvrtak, 27 Listopad 2011 10:43

Položaj i ime

Na južnim obroncima Čemerske planine, kojih petnaestak kilometara zračne linije sjeverno od Sarajeva, nalazi se selo Višnjica. Selo pripada općini Ilijaš, kanton Sarajevo, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina. Nalazi se u brdovitom području sa prosječnom nadmorskom visinom od oko  1.000 metara. Granica područja sela Višnjice približno je ova; na sjevernoj strani su Vijenačke stijene. Granica se zatim proteže prema jugu izmedju Taletovog čaira i Dolova do potoka Krnjevac. Tim potokom granica se proteže sve do njegovog ulijevanja u rijeku Povoču. Odatle granica skreće prema sjeverozapadu kosom preko Velike upine, Velike sječe do na Gaj. Sa Gaja granica ide prema zapadu iznad Predene njive i iznad Prikanove krčevine sve do u Sastavke mjesta gdje se sastaju dva tri potočića južno od Višnjičkog brda. Iz Sastavaka granica ponovo kreće prema sjeverozapadu,  te pored Gojave i izmedju Grabovika i Galešića krčevine uz Grot izbija na vrh, na Vrhove. Sa Vrhova granica kreće ponovo prema zapadu te iznad Hrastovine proteže se sve do jednog brda zapadno od Malog Zaratja. Sa tog brda granica ide niz Dugi do sve do mjesta koje se zove Mlinišća, do mjesta gdje se Gorjonički potok ulijeva u potok Zenik čiji se izvor nalazi u Višnjici,  u Žerinoj bari. Granica iz Mlinišća kreće prema sjeveru uz Gorjonički potok sve do njegovog izvora u Djurića dolu a odatle ravno prema Vjenačkim stijenama. Cijela granica, što potocima, što šumom, što livadama,  je preko 20 kilometara. Središte Višnjice je otprilike negdje oko Žerine kuće. Odatle je oko 2 km zračne linije udaljen potok Krnjevac prema selu Korita na istoku kao i Gorjonički potok i Mlinišća prema selima Nasići i Kopošići na zapadu. Vjenačke stijene na sjeveru su oko jedan kilometar udaljene od Žerine kuće te otprilike isto toliko i Sastavci na jugu prema  selu Solakovići. Iz ovoga proizilazi da selo Višnjica zauzima prostor od oko osam četvornih kilometara od čega je oko polovica te površine obrasla šumom, što četinarskom što lisičarskom,  a druga polovica su livade, njive, voćnjaci i pašnjaci. Kako je selo dobilo svoje ime? Moram priznati da to ne znam niti sam od koga čuo kako je Višnjica dobila svoje ime. Da li je bila poznata neka gospoda po imenu Višnja, ili je pak nekada u tom selu preovladala vočka po imenu višnja? To je tajna koju ja ne znam. Koliko ja znam u Višnjici danas ne postoji ni jedna vočka višnja, slična trešnji samo su joj plodovi malo kiselkasti, a i ime višnja u novije vrijeme nije bilo uobičajeno u Višnjici. Bilo kako bilo i dan danas, pa kakvo je takvo je, zove se Višnjica.

Zaseoci

Selo Višnjica se sastoji od nekoliko zaseoka. Promatrajući iz centra Višnjice na istoku se nalazi zaseok Pakline. Prema jugoistoku je zaseok Tikvići.  U zapadnom dijelu Višnjice nalazi se Zarev Do, Prikos i Brce a na sjeveru su Torine. Osim ovih zaseoka i pojedini zaseoci su imali i svoje „podzaseoke“ kao što su: Mera, Dugonjića Ravan, Borova Glava, Brdo, Grabovik, Vrhovi, Križulja i Ravna njivica.

Šume

Oko polovice teritorija Višnjice bilo je obraslo šumom. Zimzelena, četinarska, šuma (pretežno smrča – omara) nalazila se u Gorjončkom potoku, ispod Obrve, Kučetina i ispod Vijenca, dok je listopadna, lisičarska, (većinom bukva i  hrast) šuma rasla u Zaratskom osoju, Ljutkuši, na Graboviku, u Sastavcima, oko Škicina dola te na Golom, Ravničkom, Taletovom i Ilićevom brijegu.

Njive i livade

Cijelom teritorijom Višnjice protezale su se njive, krčevine, livade i pašnjaci. Svaka ta parcela zemljišta imala je i svoje ime nastalo prema vlasniku ili po zemljopisnim osobinama. Zemljište je, najblaže rečeno, bilo blago brdovito sa mnoštvom Dolova i Dolića. Dolovima su se zvali: Zarev do, Dugi do, Djurića do, „Buzin“ do, Gustonjića do,  Škicin do i Ćurčijin Do. Manji Dolovi zvali su se Dolići,  a njihova imena su; Gustonjića i Mate iz Zareva Dola dolić na Vijencu, Ljubićev dolić, Mate Gazdića dolić i Tadijin dolić u Tikvićima. Osim Dolova i dolića imena njiva i livada su bila sljedeća: U Milišćima je bila Pranjića Greda, zatim Križulja, Prikos, Kruške, „Brkina“ krčevina, Ingina krčevina, Krivuljina krčevina, Torovišće, Glavica, Brijeg, Lanišće, Brce, Ergeulja, Kurepovca, Lubura, Bukovija, Piskavica, Liješće, Velike Bukve, Malo i Veliko Zaratje, Vrhovi, Žerina i Ivice Kaića Metaljka, Brdo, Djedova njiva, Grabovik, Grot, Djulagina njivica, Vrbica, Žerin bostan, Mostić, Husikina njiva i Bara, Žerina strana, Glog, Gazdića medja, Torne, Ivanova Pepinicina i Šimina obrva, Ivanova krčevina, „Buzin“ travnjak, Krš, Močila, Pavino i Mijino osoje, Mate Gazdića šumica, Gazdićevo lice u guvance, Priletova Jela, Marina njiva, Marijana Pepina njiva, Djulagin i Gustonjića Ozid, Selišće, Jasle, Gustonjića Žerina i Pere Ćurčije Bara, Klančina, Gustonjića ravan, Ravna njivica, Kaurlaš, Stjenčica, Djedova njiva, Smreke, Lazine, Borova glava, Telešnjak, Ravnica, Dugonjića ravan, Dugonjića krčevina, „Taletove“ njive, Vrelke, „Taletov“ i Lucijin Vrto, Lozanova njiva, Ilićeve njive i Gustonjićeva, Abidova i „Buzina“ Mera. Vjerojatno sam ime neke livade i njive zaboravio. Osim Husikine, ili bolje rečeno,  Bejdine njive i Bare, koji su živjeli u Tetrebini - Ljeskovicama u selu Korita, svo zemljište u Višnjici bilo je vlasništvo žitelja Višnjice.

Vijenac je najveća livada koja teritorijalno pripada selu Višnjica. Kao što već mnogi znaju to je jedna visoravan sjeverno od samoga sela sa prosječnom nadmorskom visinom od oko 1.200 metara na kojem dominiraju Vjenačke stijene, kota Brijeg a posebno kota Šiljak sa kojeg se u povoljnim meteo uvjetima vide dijelovi Kaknja, Visokog, Fojnice, Kiseljaka, Sarajevsko polje,  a u daljini i dijelovi planina Igmana, Jahorine, Bjelašnice, Čvrsnice i Vranice. Kao mjera za površinu na Vijencu zvala se kosa trave. To je približno 4 duluma zemlje i tu parcelu prosječan kosač je mogao pokositi za jedan dan. Parcele, čaira, na Vijencu posjedovali su većinom žitelji sela Višnjice. Medjutim, svoja čaira na Vijencu imali su i; Tri mještanina sela Nasići, općina Breza, to jest Ilić Ivica s Danovine bio je vlasnik Medja (8 kosa trave), Ivić Mijo i Iljko - Djaković - (4 kose ispod Stijena) i Jozo Ivić - Jozo Rafić-  oko 3 kose trave u Djurica Dolu. Barić Ilija - Ilje - i neki Tabak imali su na Ravnom Vijencu oko 5 kosa trave. Babići s Konovika kod Taračin Dola imali su 2 kose trave na Vijencu izmedu Taletovog čaira i Diljki. Rasimovići -Bešlije sa Koštice na Koritima imali su oko 2 kose trave, jednu na Ravnom Vijencu,  a drugu na Planama,  kao i Selmanovići – „Buzgije“ oko dvije kose trave izmedju Plana i Lokve. Na Gorijonci je mještanin sela Kopošići – Marijan Ilić „Kiko“ imao oko 4 kose trave i otprilike isto toliko i Ilić Marijan iz Odjaka kod Kopošića, u zadnje vrijeme  Čair poznat pod imenom „Maričevce Gorjonica“ dok je Ilija Djurdjić sa Čemernice u Djurića Dolu bio vlasnik oko 3 kose trave. Negdje pedesetih godina dvadesetog stoljeća Marijan Ilić - Kiko - prodao je svoju Gorjonicu Pavlović Jozi Priletu, Jozo Rafić svoj Djurica Do Miji Pavloviću dok je Pavo Pavlović, moj otac, od Mije Pranjića, koji je odselio u Novo naselje u Ilijašu, kupio oko 5 kosa trave na Igrišćima. Ostala čaira na Vijencu posjedovala su ova domaćinstva: Ilić Ivo – Ilić – bio je vlasnik oko 8 kosa trave na Lokvi. Šiljak i dio Gorjonice oko 8 kosa trave bio je u vlasništvu Stjepana Matića – Pepe Dugonjića. Takozvana Donja Gorjonica bila je u vlasništvu Pranić (Bože) Ante iz Brda i Mijatović Stjepana – Stjepana „Kneževog“ iz Višnjice. Vlasništo Pavlovića – Gustonjića – na Vijencu bio je dio Gorjonice kao i već spomenuti Gustonjića Dolić u kojem je bila i jedna „Rupa“. Pavlovići: Mijo, Jozo, Pavo, Matan i Marijan posjedovali su; što na Diljkama, što na Liješću, Lazini i Planama oko desetak kosa. Pranjići; Ivan, Mato, Anto, Marko, Tunjo i Pero s Brca takodje su bili vlasnici oko 15 kosa trave na Igrišćima, Doliću, Brijegu i iznad Plana prema Diljkama. „Taleti“ iz Paklina posjedovali su Taletov Čair i dio ispod Stijena prema Čemernici i dio izmedju Diljki i Djurića Dola oko 6 kosa. Ćurčići iz Tikvića: Tadija, Mato, Šimo, Ivica  Kaić  i Pero s Grabovika imali su oko desetak kosa trave što pod Stjenama, što sa sjeverne strane Brijega, što oko „Rupe“. Ilići - Gazdići iz Močila u Višnjici imali su dvije kose trave na Diljkama. Svoja čaira na Vijencu iz Višnjice nisu imali Ljubići i Žere. Trava na Vijencu bila je pretežno planinska „ljuta trava“, surgan, suribuk ili siribuk dok je „meke trave – mekote“ bilo vrlo malo. Koliko ja pamtim,  Vijenac je nekada bio i ogradjen drvenom ogradom i zabranjivan je za ispašu na Jurjev dan, to jest 23. travnja. Tada su vlasnici čaira na Vijencu „postavljali“ čuvara Vijenca – Poljara – koji je svakodnevno obilazio Vijenac i pazio da, kako krupna tako i sitna stoka, ne pase po Vijencu. Za svoju službu poljar je dobijao i naknadu – poljariju – koja je odredjivana prema „kosi trave“. Ako je netko imao više kosa trave plaćao je veću i poljariju. Poljar je naplaćivao i „kaznu“ za svako poronadjeno ajvanče zatečeno u nedozvoljenoj ispaši. Posebno je bilo živahno na Vijencu tijekom mjeseca srpnja. Tijekom tog mjeseca kosilo se i kupilo na Vijencu. Kosilo se, kupilo, vukle foje, ložila sijena, popravljali  ili gradili novi kotari da bi negdje koncem srpnja Vijenac bio „puščan“,  to jest prestala je služba poljaru i svačiji hajvan mogao je slobodno da pase na Vijencu bez obzira ima li ili nema vlasnik hajvana svoj čair na Vijencu.

Vode

Budući da se selo Višnjica nalazi na brdovitom području selo nije oskudno u prirodnim vodama, izvorima, koje su njeni stanovnici prilagodjavali svojim potrebama praveći i postavljajući drvena korita na tim izvorima. Najpoznatiji i najizdašniji izvori u Višnjici su: Gojava, Mostić, Močila, Tikvići, Taletovo korito i Korito ispog Velikog Zaratja. Na tim nepresušnim izvorima teče uvijek čista, bistra i hladna voda. Osim tih nepresušnih izvora  postoji još desetak manjih izvora; Prikos, Jela, Tikvići, Ravan, Ilićevo korito, Ljubića dolić, Zarev do, Pepinice korito i druga. Vrlo je rijetko,  u sušnim ljetima,  prisušivala voda na tim izvorima. Jedino na Vijencu nije bilo ni jednog izvora. Doduše bio je jedan izvor u Djurića dolu, ali u sred ljeta, kada je trebalo najviše vode, on je presušivao. U vrijeme koševine i kupljevine na Vijencu donosila se voda iz Dolova ili na izvoru ispod Čemernice, sa Baščice. To su isto radili i čobani koji su nakon "puštanja Vijenca" čuvali stoku na Vijencu.

Putevi

Prometna povezanost u Višnjici i prema susjednim selima početkom dvadesetog stoljeća bila je, rekao bih, prilično dobra. Većina mještana imala je najmanje jedan par zaprege, par volova, najmanje jednog konja, krave i pedesetak ovaca ili koza. Prilično širokim putevima moglo se "žitnim" kolima  prevoziti plastje i sijeno s Vijenca, put prema Koritima do Krnjevca i put prema Taračin Dolu, dok se sa "djubretnim" kolima moglo prevoziti prema Nasićima preko Gorjončkog potoka i prema Solakovićima s Višnjičkog Brda pored korita na Gojavi. Prema susjednom selu Kopošići moglo se putovati jedino pješice ili s konjima niz Ljutkušu i  Mlinišća. U samom selu bili su i mnogi sezonski putevi, "kolovozi".

Povijest

Područje sela Višnjice bilo je naseljeno i u petnaestom stoljeću. Kao dokaz za ovu tvrdnju su ručno klesani kameni spomenici, mramori, stećci kojih se desetak nalazi na brdu Kaurlaš istočno od Višnjičkog Brda. Koliko je meni poznato u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću ni selo Višnjica nije bilo imuno na zaraznu bolest kugu koja je u to doba harala u Bosni i Hercegovini. Dokaz za to su i dva "kužna" groblja od kojih se jedno nalazi u mjestu Močila,  a drugo na Stjenčici pored Višnjičkog Brda. Kako sam čuo  kasnije su se u ta groblja pokopavala i umrla nedonoščad katoličke vjere. U Višnjici se od "pamtivijeka" nalazi i jedno manje groblje. Na Višnjickom Brdu,  na vrhu livade koja se zove Vrbica ili Orbica, nalazi se muslimansko groblje sa desetak grobova u koje su se ukopavali posmrtini ostaci Muslimana iz Višnjice Žera,  dok su se Hrvati katolici ukopavali u Kruško groblje koje se nalazi izmedju sela Taračin Do i Kruga.

Višnjica početkom 20. stoljeća

Početkom 20. stoljeća cijela Bosna i Hercegovina bila je u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Višnjica takodje. Pretpostavljam da to za tadašnje stanovnike Višnjice skoro nije bilo ni važno. Selo se nalazi duboko u planinama i do njega skoro da i nisu dopirali nikakovi Zakoni niti Uredbe te Carevine. Ljudi, tadašnji žitelji u tom selu, živjeli su pravim seljačkim životom, bavili se zemljoradnjom i stočarstvom, proizvodili su za svoje potrebe voće, žito, povrće, odjecu od vune, konoplje i cetena kao i obuću, pašnje opanke, od volinske kože, a oputu od ovčije ili kozije kože. U Čaršiju, Sarajevo ili Visoko, su išli samo povremeno, da prodaju štogoderce ćumura, krušaka ili žita i kupe zejtena, kave, cigara, šećera i soli. Većinom se u čaršiju išlo s konjima. Austougarska je 1911. godine izgradila uskotračnu prugu Semizovac - Ivančići i Ilijaš -  Okruglica od kojih stanovnici sela Višnjice u prvoj polovici dvadesetog stoljeća i nisu imali baš puno koristi. Prema mojim saznanjima,  početkom dvadesetog stoljeća u Višnjici je bilo oko petnaestak kuća i otprilike isto toliko klanica - štala. Sve kuće i štale gradjene su u to doba isključivo od drveta od kojih je oko polovica kuća imala i podrume - magaze. Štale su gradjene malo podalje od kuća,  a nešto imučniji su imali i po dvije ili tri štale. Kuće su bile "otvorenog" tipa sa ognjištem na sredini kuće, vratima na obje strane kuće, jednom "dnevnom i spavaćom" sobom prema južnoj strani i drugom - udjerom prema sjevernoj strani. Iznad soba većina kuća imala i čardake. Sobe i čardaci su imale jedan do dva mala jednokrilna prozora.

Stanovništvo Višnjice u prvoj polovici 20.vijeka

Prije nego što počnem pisati o ovom poglavlju Višnjičke povijesti želim se prvo  ispričati svima kojima imena u ovom tekstu nisu "po volji". Naime, radi lakšeg podsjećanja i poznavanja naših žitelja Višnjice rabit ću nadimke: Buze, Stoke, Taleti, Batalije, Žere i druga,  pa molim za ispriku i razumijevanje.
Dakle, početkom 20 stoljeća u Višnjici su živjeli Hrvati - katolici i jedna porodica muslimana - Žere.

Pranići ili Pranjići - Stoke - su bili najbrojniji  početkom 20 stoljeca i naseljavali su centralni i zapadni dio Višnjice.   Prema mojim saznanjima, Stoke su imale čak nekoliko kuća u Višnjici. Na području centralne Višnjice, gdje mi danas to zovemo kod Kneževe kuce, bile su tri kuće Stoka početkom 20 stoljeca. To su: Kneževa kuća i još dvije kuće. Iz Kneževe kuće podrijetlom su: Božo Pranić, Pepo - Stjepan, Knez i Pero. Božo je imao četiri sina: Peru, Matu, Antu i Ivu. Božin sin Mato, kada se odijelio  od oca, napravio je sebi kuću na Vrhovima. Anto Pranjić, Anto Božin, napravio je kuću u Brdu, izmedju Mostića i Višnjićkog Brda. Njihov brat Pero je sebi napravio na Torinama i njegov je sin Pranjić Ivan, zvani Guto.
Koliko ja znam,  u drugoj kuci Pranića u centru Višnjice živjeli su  Pranić Jozo i Pranić Stjepan. Jozo Pranić, Jozo Marin - Ante Buze zet,  umro je pedesetih godina prošlog stoljeća i nije imao nasljednika. Njegov brat Stjepan je nešto kasnije napravio sebi kuću u Zarev Dolu i njegovi su nasljednici sinovi Ilija, kuća na Brijegu, vječiti neženja Jozo zvani Boco, Mato i Šimo,  te kćeri Kata i Ana - Anuša. Nisam siguran, ali predpostavljam, da iz treće kuce Pranića u Višnjici  potiču; Pranić Anto - Tunjo,  kasnije napravio kuću na Torinama, Pranić "Brko" s Prikosa i Pranići Petar, Pero i "Krivulja" s Brca. Od Pranić "Brke" potomci su sinovi Jozo iz Križulje, Marko s Prikosa i Ignjacije - Ingo. Potomci Pere s Brca su sinovi Stjepan - Pepuška, Vinko i Mijo dok je "Krivulja",inače moj tetak, nestao tijekom Drugog svjetskog rada ne ostavivši potomke. Potomci Tunje s Torina su sinovi; Jozo - Jozuka, Marijan, Pavo, Mije iz Milatovića otac, Ilija i Stjepan. Tri sina Tunje s Torina nakon ženidbe otišli su živjeti na "ženovinu" i to Pavo u selo Slapnicu, općina Kakanj, Mije Pranića otac u Milatoviće i Ilija u Gavrušu, u Nasiće. Izmedju Glavice i stare Ljubićeve kuće živjela su još dva brata Pranjića. To su Ilija i Stjepan - Pepa. Ilijini potomci su sinovi Lozan i Ilija te kćeri Marica - Iljuškinca i Andja - Jozinica Martinova. Potomci Stjepana - Pepe su kćeri Ljubica - Prikanovca, Bosa, Jagoda i Ana.

Ćurčići su po brojnosti bili drugi početkom dvadesetog stoljeća u Višnjici  koji su imali nadimak Batalije. Oni su imali tri kuće u podnožju južne strane Kaurlaša, jednu na Višnjičkom Brdu i jednu u blizini Telešnjaka. U jednoj kući živio je Marijan čiji su potomci sinovi Pero i Ilija - Iljuška i kći Jagoda. Kasnije je Pero napravio kuću na Graboviku,  a odatle je sa sinovima Vinkom i Ljubanom šezdesetih godina prošlog stoljeća odselio u Ljubinu,  a Perin brat Iljuška je odselio u Podlugove. U drugoj kući živio je Ilija - Iljko,  čiji je sin Ivica - Ivica Kaić kasnije napravio sebu kuću u blizini Borove glave. U trećoj kuci živio je Ivan, moj pradjed, čiji je sin Tadija kasnije sebi kuću napravio na Borovoj Glavi. Tadijini potomci su sinovi: Ivica - Cakija i Mijo,  te kćeri Ana, moja majka, Mara, Andja i Janja. U blizini Telešnjaka u Tikvićima u jednoj kući živjeli su braća Šimo i Mato - Matić. Šimini potomci su sinovi Pero, Jozo i Marko,  kao i kceri Jagoda i Ana - Ance, dok su Matićevi potomci sinovi Ilija i Franjo,  te kćeri Ana i Mara. Na Višnjičkom Brdu bila je jedna kuća u kojoj su živjeli braća Martin i Ivo. Martinovi potomci su sinovi Jozo i Mijo,  te kci Andja,  dok je Ivo nakon ženidbe odselio na ženovinu u Nasiće, na Danovinu, čiji su potomci sinovi Mijo, Anto, Pavo i Jozo. Ne znam zašto su Ivu Ćurčića zvali i Djedom,  pa su zbog toga i njegove sinove zvali Djedovićima.

Matići - Dugonjići - su živjeli u dijelu Višnjice koja se zove Ravan. Postojale su dvije kuće. U jednoj kući, koliko ja pamtim, živio je Stjepan - Pepa, a u drugoj, u jednoj njenoj polovici Pepin brat Iljko, a u drugoj polovici braća Mato, Jozo i Ilija - Iljo.  Pepa je od potomaka imao samo jednu kćer, majku Marijana Pavlovića - Marijana Pepinog. Potomci Pepinog brata Iljke su sinovi Mato, kasine odselio u Lješevo, i Pero - Bjelan,  koji nakon što se od Ive Gazdića oženio odselio na ženovinu u centralnu Višnjicu. Iljo je bio invalid u desnu ruku i nogu i nije se ženio. Matini potomci su sin Jozo - Joze i kćeri Janja, Mara, Dragica, Jaga, Ana i Ruža. Jedna Matina i Iljina sestra se udala za Bartula Iliju - Doljca u Dubovo, dok o njihovom bratu Jozi ništa ne znam osim da se jedna krčevina izmedju Ravne njivice i Paklina zove Joze Dugonjića kčcevina.

U  dvadesetom stoljeću u Višnjici živjeli su i četiri "grupe" Ilića. Najbrojniji su bili Ilići - Taleti u zaseoku Pakline. U polovici jedne kuće živio je Ilić Pero,  a u drugoj polovici Ivo Ilić. Potomci Ive Ilića su sinovi Jozo - Memo i Marijan,  te kćeri Verka i Jaga. Potomci Pere Ilića su sinovi Mijo i Lozan,  te kceri Ana, Ruža i Andja. Mijo je imao četiri kćeri i to: Sofiju, Maru, Filku i Janju. Jozini potomci su sinovi Ivica, (odselio u Srednje),  Ilija (odselio u Pazarić) Drago, Pero, Mato i Nikola,  te kćeri Ana, Mara, Janja i Jaga. Potomci Marijana Taleta su sinovi: Sreto, Vinko, Mijo, Pavo,  Ljubo i kći Nada.
Osim Taleta u Paklinama, u Ilićevoj Meri, je živio i Ivo Ilić - Buše čiji su potomci sinovi: Mato, Jozo, Mijo, Drago, Vinko i Pero.

Treća grupa Ilića u Višnjici je i jedna "loza" Ilića poznatijih pod nadimkom Gazdići. U Močilima je živio Šimo čiji su potomci sinovi Jozo, Pero i Božo - Boško i kći Andja,  a u Kršu  Ivo čiji je potomak kći Mara  Ivina - Bjelanovca.   Negdje oko 1920. godine kod njih je u najmu bio  Mato Jozić, poznatiji pod imenom Mato Gazdić, koji je dobivši nešto zemlje tu i ostao i napravio sebi kuću na dnu Šumice u Močilima, a kasnije kuću u Njegovom Dolicu koji je iskrčio i do kraja života živio u Višnjici. Njegovi potomci su sinovi Ivo - Ivica i Stjepan - Pepina,  te kćeri Ljubica, Mara, Janja, Andja i Fanika. To su jedini Jozići koji su živjeli u Višnjici.

Četvrta grupa Ilića u Višnjici su Ljubići: braća Pero i Jozo.

Pavlovići - Buze početkom dvadesetog stoljeća živjeli su u jednoj kući izmedju Bare i Ravne njivice. U toj kući živio je Anto Pavlović,  koji je u Višnjicu doselio u drugoj polovici devetnaestog stoljeća iz sela Pavlovići kod Kraljeve Sutjeske. Njegovi potomci su sinovi Anto - Tunja i Augustin - Gustonja i kćeri Mara, Ana i Jagoda - Jaga. Negdje oko 1920. godine stari Buza Pavlović napravio je sebi novu, u to doba najveću, kuću u podnožju Ravne njivice. Potomci Ante - Tunje Pavlovića su sinovi; Ilija, Mijo, Jozo, Pavo i Mato - Matan i kćeri; Ana, Jelka i Mara; dok su Gustonjini potomci sinovi Pero i Ivica,  te kćeri; Jagoda, Ruža, Janja, Kata i Andjelka. Buzina najstarija kći od prve žene Mara udala se za Pranić Jozu i nije imala potomaka; kći Ana se udala u Nasiće ili Kopošiće (za sada mi nije poznato za koga) i njeni potomci su kćeri: Ivić Ivanovca iz Nasića, Ilijinica s Laza i Rafinica s Kruga. Treća Buzina kći Jagoda - Jaga, od njegove druge žene  udala se u Vidotinu za Radoju Vidakovića i njihovi potomci su sinovi: Sreto, Ivica, Pepica, Anto, Pavo i Vlado i kćerka Ana.

Osim Hrvata katolika u Višnjici su od pamtivijeka živjeli i muslimani islamske sunitske vjere. To su bile Žere. Početkom prošlog stoljeća u samom centru Višnjice bila je jedna kuća u kojoj su, koliko ja znam, živjela braća Ibrahim - Brajim i Salko.
Potomci Ibrahimovi su bili sinovi Djulaga, Osman i Ibro,  te kćeri Sevda i Sejda. Sevda se udala u selo Ravne, općina Vareš,  a Sejda u Salkanov Han, općina Ilijaš. Od potomaka Salko Žero je imao samo jednu kćer Bejdu koja se udala u zaseok Tetrebinu - Ljeskovice u selu Koritima.

Višnjica u Kraljevini Jugoslaviji

Nakon završetka Prvog svjetskog rata život Višnjičana u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca a kasnije u Kraljevini Jugoslaviji tekao je u to vrijeme uobičajenim tijekom. Nije mi poznato da li je netko iz Višnjice sudjelovao u Prvom svjetskom ratu. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije muškarci su redovno služili vojni rok koji su dorasli za to. Želim da napomenem da su vojnici na pohvalu od starješine: "Vrlo dobro" odgovarali: "Starat ćemo se". Višnjičani su se bavili isključivo poljoprivredom. Katolici su jednom u tri nedjelje išli k Misi na Taračin Do, cjelokupno pučanstvo je bilo nepismeno jer na užem području nije bilo obrazovne ustanove. Neki su na nadnicu išli tesat japiju u Okruglicu,  gdje su se posebno isticali Tadija Ćurčić i Ilija Pavlović. Izgradjeno je i nekoliko novih kuća, drvenih brvnara pokrivenih podlačkom ili šindrom,  ali sa nešto većim prozorima. Nove kuće u to vrijeme napravili su Tadija Ćurčić na Borovoj Glavi u Tikvićima, Mato Pranjić na Vrhovima, Pero Ćurčić na Graboviku, Ivan Pranjić na Torinama, Jozo Pranjić u Križulji, Anto Pranjić u Brdu, Anto Pavlović u podnožju Ravne njivice i drugi.
Gradile su se i nove klanice - štale, nove ošefane i mlinovi -vodenice. Pranjići su izgradili tri mlina; dva u Mlinišćima i jedan u Gorjončkom potoku. Anto Pavlović je napravio mlin u Krnjevcu. Sijale su se žitarice; pšenica, ječam, zob, karišik, heljda kao i konoplja i ceten, krčilo, kadile su se žežnice, pekla rakija isključivo šljiva i bestilj, cijedio pekmez, kiselio se kupus i turšija, a sve u skladu sa tadašnjim uvjetima života. Struje nije bilo, a samim tim ni radia,  a kamo li televizije.

Višnjica tijekom Drugog svjetskog rata

Višnjičani su početak Drugog svjetskog rata dočekali kod svojih kuća. Kako je u to vrijeme formirana Nezavisna država Hrvatska, a većina BiH teritorije je pripala toj tada državi samim tim i Višnjica, u početku malo je pučanstva znalo o čemu se radi. Kada je 6. travnja 1941. bombardirano Sarajevo i kada su, po pričanju očevidaca njemački avioni zacrnili nebo, narod u Višnjici je zaključio da se nešto važno dogadja. Tijekom 1941. godine Višnjičani su obavljali svoje svakodnevne poslove i nitko ih nije dirao. Šta se dešavalo u početku rata nisu ni znali zbog nedostatka komunikacija. Nitko od Višnjicana tada nije imao nikakovo oružje. Važno je napomenuti da je prilikom kapitulacije Kraljevine Jugoslavije dosta vojnika srpske nacionalnosti sa oružjem pobjeglo u šumu i svojim kućama sa namjerom da se kasnije bore za Kralja i Otadžbinu. Tadašnja Nezavisna država Hrvatska novačila je vojnike u Domobrane. Meni je poznato da je samo jedan Višnjičanin, Jozo Bože Ilić, otišao u domobrane,  ali se 1943. godine priključio partizanima. Takodje NDH je prihvatala dobrovoljce (ustaše) od kojih je pet šet momaka iz Višnjice otišlo u te dobrovoljce, ali, nažalost, ni jedan se od njih nije vratio. Po pričanju starijih završili su kao topovsko meso negdje kod Staljingrada na Istočnom frontu. Koliko je meni poznato,  neka četničko-partizanska jedinica je krajem prosinca 1941. godine došla u Župski dom na Taračin Dolu s namjerom da i u tom području organizira partizanski otpor protiv okupatora. U to vrijeme partizanski i četnički pokret su zajedno ustali protiv okupatora. Medjutim sa različitim ciljevima. Četnici su u prvom planu imali borbu za slobodu, za Kralja i Otadžbinu, dok su partizani u to vrijeme samo borbu protiv okupatora. Za dolazak "oslobodilaca-četnika" na Taračin Do je saznala ustaška žandarmerija u Semizovcu i noću je izvršila napad na četnike-ustanike. Tom prilikom su poginula i dva pripadnika četnika-ustanika. Taj pokušaj organiziranja oružanog otpora na području šire okoline Taračin Dola,  pa samim tim i Višnjice je propao. Medjutim, kada se to malo stišalo, početkom veljače 1942. godine došla je nekakova patrola od strane ustanika iz Srednjeg na Taračin Do da tobože izvidi što se to dogodilo. Tom prilikom oni su odlučili da u Srednje privedu iz Višnjice, samo iz Višnjice, sljedeće gradjane: Pavlović Ante Antu - Tunju, Pavlović Ante Augustina - Gustonju, Pavlović Ante -Tunje Iliju, Ćurčić Ivana Tadiju, Ilić -Gazdić Šimu, Pranjić Tunje Marijana, Pranjić Petra, Pranjić Peru i Žero Salku. Nažalost, oni su odvedeni u Srednje gdje su ispitivani, zatim mučeni i na kraju pogubljeni,  te pokopani u mjestu Rača kod Srednjeg. Obitelji su nakon drugog svjetskog rata, negdje 1950. godine, eshumirali njihove posmrtne ostatke,  te ih na konjima u krošnjama dotjerali u Kruško groblje i pokopali u zajedničku grobnicu.
Nakon tog dogadjaja i život u selu Višnjica se promijenio. Maltene, skoro da više nitko nije vjerovao nikome. Preovladavao je strah od četnika jer su oni bili naoružani. NDH nije više novačila vojnike u domobrane nego ih je slala na rad u Željezaru Vareš. Dosta je Višnjičana, naravno pješke, išlo na posao u Vareš preko Slivna i Dabravina. Nažalost,  često su bili presretani od četnika koji su im oduzimali obuću i odjeću. Tijekom 1942. i 1943. godine život se u Višnjici odvijao, rekli bi smo, kako tako. U strahu i neizvjesnosti. Ratno je stanje!¨Nitko u Višnjici nema oružja. Četnici često naoružani upadaju u Višnjicu i pljačkaju. Pretežno stoku i žito. Kada ugledni domaćini iz Višnjice protestiraju oni odgovaraju: "Nismo mi, to su Crnovršci, oni su jači od nas"!? Višnjičani su tražili oružje od tobože domaćih četnika, jer svoje nisu imali, da se suprostave Crnovršcima ali im to "domaći četnici", većinom iz sela Čemernica, Čemerno i Karaula, nisu dozvolili. Vremenom se u selu počela organizirati i, kako su je tada zvali, Narodna milicija da štiti selo. Usko je bila povezana sa vlašću NDH i dobila, simbolično, nekoliko pušaka. Kada su to saznali komšije četnici nisu se više usudili doći i pljačkati po selu. Čak na Vijencu, kada je sezona koševine, znalo se što kontroliraju Višnjičani a što komšije četnici i u to doba svi su se pridržavali toga. I tijekom drugog svjetskog rata Višnjičani su morali povremeno ići u Sarajevo da kupe štogod ćereste, kave, šećera, soli, cigara... Nikakvih problema u putu nisu imali od strane Nijemaca, ali su imali problema sa četnicima. Oni su ih često presretali u Semizovcu ili u Vogošći tražeći novac, zlato i Bog zna što,  samo da dokažu da su oni još uvijek tu u borbi za Kralja i Otadžbinu.
Na samom završetku Drugog svjetskog rata prilikom oslobodjenja Sarajeva jedna partizanska jedinica je napredovala baš preko našeg teritorija, teritorija Višnjice. Višnjičani i susjedi, ne znajući šta će i kako će, organiziraju otpor na Vijencu i na Krstu. Medjutim, nadmocnije partizanske jedinice brzo su slomile taj otpor,  a oni koji su pružali otpor potražili su utočište u potocima i pećinama,  te su se nakon toga vratili svojim domovima, ali su neki i zarobljeni i saslušavani da bi ih partizanske vlasti vratili kućama.

Višnjica nakon Drugog svjetskog rata

U Višnjici, nakon oslobodjenja od neprijatelja i propasti Nezavisne države Hrvatske, nova partizanska vlast uspostavljala je svoj poredak. Počela se da gradi Demokratska Republika Jugoslavija, kasnije FNRJ, Federativna Narodna Republika Jugoslavija, i na kraju SFRJ - Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Na izborima je odlučeno da  nova država više neće biti Kraljevina nego Republika. Prve poslijeratne godine u novostvorenoj državi bile su teške, gladne godine. Trebalo je obnavljati porušenu zemlju u četverogodišnjem ratu. Bilo je to vrijeme otkupa gdje se tobože višak poljoprivrednih proizvoda morao predavati da se dijeli onima koji to nemaju. Budući da se pučanstvo Višnjice u to vrijeme isključivo bavilo poljoprivredom obavezno je bilo predavati žito, krupnu i sitnu stoku, vunu, voće, povrće itd, zavisno što je tko imao i što su mu propisale tadašnje vlasti. U prvim poslijeratnim godinama muškarci rodjeni 1922., 1923., 1924., 1925. i 1926. godine odlazli su u vojsku, Jugoslavensku armiju kako se tada zvala, po dvije godine,  a u Mornaricu i KNOJ 3 godine jer nitko od muškaraca navedenih godišta nije služio u domobranima NDH-azije što su nove, partizanske, vlasti priznavale.

Razvoj i "odumiranje" Višnjice

U vremenu od 1950. godine dolazi do ubrzanog razvoja Višnjice u svakom pogledu. U susjednom selu Taračin Do pocela je da radi osnovna četverorazredna škola koju su pohadjala djeca i iz Višnjice. Mještani su počeli da grade nove kuće, prvo od ćerpića a zatim i od betonskih blokova - elemenata. Na krovovima novih kuća podlačke i šindru zamijenio je crijep i lesonit- salonit. Prvu kuću pokrivenu crijepom sagradio je Ilić Ive Marijan u Paklinama a drugu, koliko se ja sjećam, Ćurčić Ilije Ivica - Ivica Kaić u Tikvićima. U vremenu  do 1980. godine u Višnjici su napravljene 32 nove kuće i to:

1.  Ilić Ive Marijan - u Paklinama,
2.  Ćurčić Ilije Ivica - u Tikvićima,
3. Pranjić Marka Šimo i Jozo - na Prikosu,
4. Pranjić Marka Šimo - na Prikosu,
5. Pranjić Joze Juro - na Prikosu,
6. Pranjić Pere Stjepan i Vinko - na Brcu,
7. Pranjić Tunje Stjepan - Na Torinama,
8. Pranjić Ivana Stjepan - na Torinama,
9. Pranjić Ivana Ilija - na Torinama,
10. Matić Iljke Pero - Bjelan
11. Ilić Bože Jozo - Jozo Ljubić,
12. Pranjić Mate Sreto - Na Glavici,
13. Ilić Pere Ivica - Ivica Ljubić,
14. Pranjić Martina Andja - Pepinica
15. Mijatović Stjepan - Stjepan Knežev,
16. Matić Pere Ivo - Ivo Bjelanov,
17. Pranjić Ante Pero - u Brdu,
18. Ćurčić Martina Jozo - na Gojavi,
19. Ćurčić Šime Jozo - u Tikvićima,
20. Ćurčić Mate Ilija - u Tikvićima-Telešnjak,
21. Ćurčić Mate Franjo - u Tikvićima,
22. Pavlović Ante Jozo - u Jeli,
23. Pavlović Ante Mijo,
24. Pavlović Ante Pavo - na Ravnoj njivici,
25. Pavlović Augusta Pero i Ivica - na Klančini,
26. Pavlović Pere Jozo - na Klančini,
27. Pavlović Ilije Marijan - na Ravni,
28. Matić Mato i Iljo - na Ravni,
29. Ilić Joze Pero - u Paklinama,
30. Ilić Joze Drago - u Paklinama,
31. Ilić Pere Lozan - U Paklinama i
32. Pavlović Ante Mato - u Meri.

U tom periodu mještani su obnovili, proširili i crijepom ili salonitom pokrili sljedeće kuće:

1. Ilić Bože Pero - na Brijegu,
2. Pranjić Ante Marko i Stjepan - u Brdu,
3. Jozić Mate Stjepan - Pepina i
4. Ilić Ivo - Ilić u Ilićevoj Meri.

Treba napomenuti da je u tom periodu srušeno ukupno 25 starih kuća jer su mještani koji su živjeli u tim kućama napravili sebi nove kuće, umrli bez nasljednika ili su odselili iz Višnjice.  To su sljedeće kuće:

1. Kuća u Križulji  - Pranjić Jure,
2. Kuća na Prikosu -Pranjić Ignjacija,
3. Kuća na Prikosu - Pranjić Šime i Joze,
4. Kuća u Zarevu Dolu - Pranjić Mate i Šime,
5. Kuća na Glavici - Pranjić Lozana i Ilije,
6. Stara Ljubićeva kuća - Ilić Pere i Joze,
7. Stara Kneževa kuća - Pepinice i Stjepana,
8. Stara kuća Joze Pranjića, - Jozo Marin,
9. Stara kuća na Brcu - Vinkova i Pepuškina,
10. Stara kuća u Močilima - Joze i Boškice,
11. stara kuća u Šumici - Mate Gazdića,
12. stara Bjelanova kuća,
13. Stara Martinova kuća na Višnjičkom Brdu,
14. kuća na Graboviku - Pere Ćurčije,
15. Kuća na Vrhovima - Lucije s Vrhova,
16. stara kucća u Tikvićima - Iljuškina,
17. Ivice Kaića kuća u Tikvićima,
18. Kuća na Borovoj Glavi - "Cakijina kuća",
19. Kuća u Tikvićima - Matićeva i Šimina,
20. Kuća na Ravni - Pepina kuća,
21. Stara kuća Dugonjića - na Ravni,
22. stara kuća Marijana Pepina na Ravni,
23. Stara Buzina kuća,
24. stara kuća Mije i Pave Pavlovića i
25. Stara Taletova kuća u Paklinama.

Izmedju 1950. i 1960. godine, nakon obnove Pilane u Srednjem i Ilijašu i početka rada Željezare Ilijaš u Ilijašu, počelo je i zapošljavanje stanovništva iz Višnjice. U tom periodu u  Pilani Srednje su radili: Ilić Ive Marijan, Ilić Joze Ivica, Ilić Bože Pero i Jozo, Matić Iljke Mato i Pero i Pranjić Mate Ilija. U Pilani Ilijaš radili su Pavlović Augusta Pero, Ćurčić Mate Franjo, Ćurčić Pere Vinko i Žero Ibre Osman. Najviše mještana iz Višnjice je u tom periodu radilo u Željezari Ilijaš. Većina tih radnika stanovala je u Barakama u Ilijašu,  a vikendom dolazila preko Nabožića ili Tisovika svojim domovima. Po mom sjećanju u Željezari su bili zaposleni sljedeći mještani Višnjice:

1. Pavlović Ante Mato,
2. Ilić Ive Jozo,
3. Ilić Ive Mato,
4. Ilić Pere Lozan,
5. Ilić Joze Drago,
6. Ilić Joze Pero,
7. Ilić Marijana Sreto,
8. Ilić Marijana Vinko,
9. Ćurčić Mate Ilija,
10. Ćurčić Šime Pero,
11. Ćurčić Šime Jozo,
12. Ćurčić Šime Marko,
13. Ćurčić Tadije Mijo,
14. Ćurčić Marijana Ilija - Iljuška,
15. Ćurčić Martina Jozo,
16. Ćurčić Martina Mijo,
17. Pranjić Mate Božo,
18. Žero Ibrahima Djulaga,
19. Žero Ibrahima Ibro,
2o. Pavlović Ante Jozo,
21. Pavlović Ante Pavo,
22. Mijatović Stjepan,
23. Pranjić Ive Ilija,
24. Pranjić Tunje Stjepan,
25. Pranjić Ilije Lozan,
26. Pranjić Ilije Ilija,
27. Pranjić Mate Sreto,
28. Pranjić Pere Stjepan,
29. Pranjić Pere Vinko,

U Željezari Vareš radili su Pranjić Marka Šimo i Pranjić Pere Jozo. Pranjić Ive Stjepan radio je u Sarajevu dok je Ilić Ive Drago radio kao šumar u Okruglici,  a Marijan Ilije Pavlović u GP "6. april" u Ilijašu.

U periodu od 1950. do 1980. godine u Višnjici bilo je i nekoliko, reklo bi se, čistih poljoprivrednih domaćinstava, a to su:

1. Pranjić Stjepana Mato,
2. Pranjić Stjepana Šimo,
3. Pavlović Ante Mijo,
4. Pavlović Augusta Ivica,
5. Ćurčić Marijana Pero,
6. Ćurčić Ilije Ivica,
7. Ćurčić Tadije Ivica i
8. Jozić Mato - Mato Gazdić

Osim što su se bavili poljoprivredom  Pranjić Šimo iz Zareva Dola i Pavlović Mijo su bili poznati dundjer majstori, dok su trojica Ivica; Ivica Gustonjić, Ivica Kaić i "Cakija" svoj kućni proračun osim poljoprivrede dopunjavali i rezanjem trenice na nadnicu.

Medjutim, i pored zapošljavanja u Srednjem, Ilijašu, Varešu i drugim mjestima, u vremenu od 1950. do 1980. godine iz Višnjice je odselilo mnogo stanovništva. Razlozi za to su bili prije svega težak život u selu, nedostatak struje i puteva, školovanje djece,  pa donekle i bolji životni uvjeti. U tom periodu iz Višnjice su odselila  sljedeća domaćinstva:

1. Ćurčić Marijana Iljuška - u Podlugove,
2. Ćurčić Marijana Pero - u Ljubinu,
3. Ćurčić Tadije Mijo - u Ljubinu,
4. Ćurčić Martina Mijo - u Podlugove,
5. Ćurčić Ivice Ilija - u Podlugove,
6. Ćurčić Šime Pero - u Ilijaš,
7. Ćurčić Šime Marko - u Ilijaš,
8. Matić Ilije Mato - u Lješevo,
9. Ilić Ive Jozo - u Ilijaš,
10. Ilić Ive Drago - u Okruglicu,
11. Ilić Ive Mijo - na Goru na ženovinu,
12. Ilić Ive Pero - u Ilijaš,
13. Ilić Joze Ilija - u Pazarić,
14. Ilić Joze Ivica - u Srednje,
15. Ilić Marijana Vinko - u Ilijaš,
16. Ilić Marijana Pavo - Ljubinu,
17. Ilić Šime Jozo - u Ilijaš,
18. Ilić Šime Pero - u Čekrčiće,
19. Ilić Šime Boško - u Ilijaš,
20. Ilić Pere Bruno - u Ilijaš,
21. Bartula Jozo - u Podlugove,
22. Žero Ibrahima Osman - u Vogošću,
23. Žero Ibrahima Ibro - u Misoču,
24. Jozić Mate Ivica - u Ljubinu,
25. Pranjić Ilije Lozan - u Podlugove,
26. Pranjić Ilije Ilija - u Podlugove,
27. Pranjić Inge Ilija - u Podlugove,
28. Pranić Inge Pero - u Mostar,
29. Pranjić Mate Ilija - u Srednje,
30. Pranjić Marka Mijo - u Vareš,
31. Pranjić Marka Jozo - u Podlugove,
32. Pranjić Ivic Janja - u Ilijaš,
33. Pranjić Jozuke Marijan - u Brezu,
34. Pranjić Pere Jozo - u Podlugove,
35. Pranjić Tunje Ilija - u Nasicće na ženevinu.,
36. Pranjić Tunje Pavo - u Slapnicu na ženevinu,
37. Pranjić Ilije Mijo - u Ilijaš,
38. Pranjić Pere Mijo - u Ilijaš,
39. Pavlović Mije Marko - u Ilijaš,
40. Pavlović Pave Radoja - u Ilijaš,
41. Pavlović Joze Pero - u Podlugove,
42. Pavlović Joze Vlado - u Podlugove i
42. Pavlović Mije Stjepan - Karaula i Korita

Budući da su izmedju 1960-tih i 1970-tih godina Zapadna Njemačka i Švedska "vapile" za radnom snagom mnogi žitelji Višnjice otišli su "trbuhom za kruhom" da rade u tim zemljama. U tom periodu iz Višnjice na "privremeni" rad u inozemstvo otišli su:

1. Pavlović Mije Ilija - u Njemačku,
2. Pavlović Pave Tadija - u Švedsku,
3. Pavlović Pere Jozo - u Austriju,
4. Pranjić Ante Pero - u Njemačku,
5. Jozić Mate Stjepan - u Austriju,
6. Pranjić Mate Stjepan - u Njemačku,
7. Pranjić Šime Ivo - u Njemačku,
8. Pranjić Mate Sreto - u Njemačku,
9. Pranjić Pere Stjepan - u Njemačku,
10. Pranjić Pere Vinko - u Njemačku,
11. Pranjić Pere Mijo - u Njemačku,
12. Pranjić Joze Ivan - u Švedsku,
13. Pranjić Joze Rafo - u Švedsku,
14. Matić Mate Jozo - u Njemačku,
15. Ćurčić Ivice Marijan - u Njemačku,
16. Ilić Ive Vinko - u Njemačku,
17. Ilić Joze Mato - u Njemačku,
18. Ilić Joze Niko - u Njemačku,
19. Ilić Marijana Mijo - u Švedsku,
20. Ilić Marijana Ljubo - u Njemačku,
21. Ilić Pere Ivica - u Njemačku,
22. Ilić Joze Mijo - u Njemačku,
23. Ilić Joze Bono - u Njemačku,
24. Ilić Joze Stjepan - u Njemačku i
25. Ilić Joze Franjo - u Njemačku.

 

Posuđeno sa Ivanove stranice o Višnjici i okolici:

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom