Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Povijest

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Taračin Do u srcu, okolica u venama!

Dobro došli na našu stranicu!

Povijest
Autor Jozo   
Ponedjeljak, 11 Kolovoz 2008 05:22

Crtice iz prošlosti



Župa Čemerno se nalazi  u srednjoj Bosni u gornjem toku rječice Misoča. Udaljena je oko 7 km zračnom linijom od Ilijaša u pravcu sjeveroistoka.

Župa kao osnovna teritorijalno-politicka jedinica srednjevjekovne Bosne bila je geografski i administrativni pojam, a ono što je u suštini cinilo župu bila su sela. Župa je živjela selom. U zavisnosti od toga cime se bavilo seosko stanovništvo, sela su mogla biti ratarska, vinogradarska, sela zanatlija i slicno. Medutim, vecina ih je bila mješovita. Selo je kategorija naselja o kojem osnovne podatke, bar za srednjovjekovnu Bosnu, daju rani turski izvori.


Župa Vidogošca ili Vogošca

Jedini relativno cjelovit popis starih bosanskih župa, koji predstavlja i jedino direktno svjedocanstvo o njihovoj egzistenciji je darovnica ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine, kojom su potvrdeni stari posjedi bosanske biskupije.
Cjelovit tekst odgovarajuceg dijela povelje kralja Bele IV, koji se danas cuva u Vatikanskom tajnom arhivu, u kojemu je sadržan izvod iz ranije povelje bana Ninoslava, glasi:


“Ceterum idem Nanizlaus banus cum fratribus suis et baronibus confessi sunt et recognouerunt possessiones infrascriptas ad ius et proprietatem ecclesie Boznensis pertinere, quarum nomina sunt hec: in supra Vrhbozna Burdo cum omnibus suis pertinenciis, ubi ipsa ecclesia cathedralis sancti Petri est fundata. Item Bulino. Item Knesopole. Item, Vrudchy, ubi est ecclesia sancti Stephani Prothomartiris. Item in supa Neretua Bulino. Item in supa Lepenica Rocil, ubi est ecclesia sancti Michaelis. Item in supa Vydogossa Lubinchi apud ecclesiam Beate Virginis. Item in Mell apud ecclesiam Cosme et Damiani. Item in supa Losoua apud tres ecclesias. Item in supa Vozcopla apud ecclesiam beati Johannis. Item in supa Bored Bolinapola. Item in Comitatu Beroz Pracha Byscupina uocata.”

U tekstu se kaže kako se jedan dio posjeda bosanske biskupije nalazio “in supa Vydogossa Lubinchi, apud ecclesiam beate Virginis”. Kako se u tekstu vidi ovdje se govori o župi pod imenom Vydogossa, mjesto (selo?) Lubinchi i za crkvu posvecenu djevici Mariji. Iz teksta je vidljivo postojanje župe Vydogosse, bar do polovine XIII vijeka. Ovo svjedocanstvo je, za sada, jedini direktni podatak pisanih izvora o postojanju župe Vydogossa-e u srednjem vijeku.


Nekoliko autora bavilo se ubikacijom ove župe. Samo ime Vydogossa identificiralo se kao neka Vidgona, Viduša ili Vidoši.  Lubinchi, odnosno Lubnichi su se poistovjecivali sa Ljubuncima, Ljubuncicima i Ljubnicima. Odgovarajuci biskupski posjed tražio se u okolini Livna, u Rami, u Viduši kraj Bosne, izmedu današnjeg Kaknja i ušca Lašve, te u selu Ljubnicima kod današnjeg Ilijaša.

Arkeolog Pavao Andelic, koji je boravio u našim krajevima i bavio se istraživanjem stecaka i ostataka srednjovjekovnog grada Dubrovnika, a i niz drugih autora, smatra da se radi o župi Vogošca jer ne postoji ni današnji ni povijesni toponim Vidogošca, koji bi kao takav mogao poslužiti kao direktan oslonac za ubikaciju ove župe. Pravu teškocu predstavlja otkrivanje slavenskog naziva koji je transkribiran latinskim slovima, a odnosi se na ime župe. Vydogossa – Vidogosa nema analogije u slavenskoj onomastici. Kako dvojno ”s” (ss) potencijalno ukazuje na glas ”š” može se pomišljati i na oblik Vidogoša, ali i takve forme rijetko susrecemo u onomastici i leksici uopce. Daleko se bolje uklapa u onomastiku ako se glas ”ss” cita kao ”šc”, odnosno kao staro ”š”. U tom slucaju dobivamo ime Vidogošca, a to je rijec sastavljena od dva dijela: vlastitog imena ”Vid” i osnove ”gost”; takve kombinacije vrlo su ceste u slavenskoj onomastici.


Ocito je da se ovdje radi o ”našoj” Vogošci – cjelini izmedju slivova rijeka Vogošca i Ljubine, desnih pritoka Bosne. Teritorij obuhvaca dvije stare seoske opcine – Gornju i Donju Vogošcu i proteže se od samog ruba Sarajevskog polja do ušca Misoce u Bosnu (u današnjem Ilijašu). Jedna od ovih opcina je i u dubokoj starini nosila ime Vogošca (porjecje istimene rjecice) dok je druga vjerovatno imala i drugi naziv (Ljubina ili slicno), a svijest o pripadnosti Vogošci ocito podsjeca na neku širu teritorijalnu zajednicu, vecu i jacu od opcine. U domacim izvorima srednjega vijeka termin Vogošca nikada se ne spominje, ali ga ima u formi Vogošta i Godošta vec u najstarijim turskim defterima  polovinom XV vijeka.

U toponomastici Bosne i Hercegovine poznate su bliže analogije sa toponimima istoga ili slicnoga korijena: zaselak Vogošcica u selu Cajnu kod Visokog, Ljubogošca kod Sarajeva, Delegošca kod Srebrenice, Dobrigošce kod Jablanice, Radogost kod Vareša i slicno.  Ni toponomastika sa osnovom Vid u ovom kraju nije rijetka. Tako u selu Krivoglavcima postoji brdo sa imenom Vid ili Vit. U porjecju Ljubine je selo Vidotina, a u  Zupci kod Breze –zemljište Vidonja   (M.S. Filipovic, Visocka nahija, 363).
U ranijim stoljecima srednjega vijeka ovdje je funkcionirala župa pod imenom Vidogošca ili Vogošca. Jedan dio njezina teritorija i danas cuva uspomenu na to staro ime. Župska organizacija je egzistirala svakako do prve polovine XIII vijeka, a vjerojatno i duže. Politicki centar župe vjerojatno se nalazio u dolini Stavnje.
U toku XIV vijeka politicki centar se pomakao u porjecje Misoce, u utvrdeni grad Dubrovnik. Stara župa postala je knežija (comitatus) ali, kako izgleda, njezin teritorij nije nimalo izmijenjen. Takav zakljucak se namece iz bolje poznate situacije turskog doba.
U prvim stoljecima turske uprave politicka organizacija ovoga podrucja ima status nahije sa sjedištem u gradu Dubrovniku. Tek negdje u XVIII vijeku dolazi do snažnije polarizacije prema jacim centrima u Sarajevu, Visokom i Varešu, a zatim i do politicke dezintegracije citavog podrucja. U to doba formira se i novi predioni pojam Nadvisoki, dok se istocni dio nekadašnje župe pocinje osjecati sastavnim dijelom sarajevskog regiona.

Etnolog M. S. Filipovic je zabilježio da je prema predanju u Misoci  bila katolicka crkva, a na brijegu Crkvicama iznad Vrbovika, bila je crkva koja je prešla u Ljubnice, na lijevu obalu Bosne, jer je neka žena stavila na crkvenu strehu djecije pelene da se suše. O karakteru Ljubnica kao lokalnog (opcinskog) centra govore još neki toponomasticki i arkeološki podaci. Tako sam Filipovic piše da je "stranom iznad Ljubnica i Cekrcica bilo jedno ogromno muslimansko groblje, pa su mu nišani vecinom uklonjeni i upotrijebljeni. Po toj strani bilo je i grckih grobova ali su svi stecci razneti". Buduci da selo Ljubnici spada u teritorij koji je identican sa posjedom bosanske biskupije XIII vijeka, a u XIII vijeku je pripadalo župi Vidogošci ili Vogošci, to treba zakljuciti da se teritorij dubrovacke nahije, odnosno knežije poklapa sa teritorijom župe Vidogošce – Vogošce.


"Naš Dubrovnik"


Raspored srednjovjekovnih gradova, to jest sacuvanih fortifikacija, potvrduje i na ovom podrucju intenzivan razvoj društveno-politickih odnosa. Taj proces tekao je kao i na vecini teritorije srednjovjekovne Bosne, a jedna od njegovih posljedica je raspad župa na kotareve. Na ovom podrucju uz historijske podatke, a više uz posmatranje mreže podignutih utvrdenja, može se identificirati veci broj kotareva i njihova velicina. Tako imamo jasne primjere na teritorijama župa Vogošce, Vrhbosne i Lepenice. Južni dio župe Lepenice raspao se u porjecju Zujevine i na dva kotara sa centrima u gradovima Gradcu i Tuhelju. Teritorije ovih kotareva vjerovatno su obuhvacale podrucja jedne seoske opcine, što se može, pored ostalog i posredno zakljuciti po obližnjim nekropolama stecaka na Gradcu i u Tarcinu. Teritorija župe Vogošce je kroz cijeli period srednjeg vijeka ostala jedinstvena sa centrom u gradu Dubrovniku.



Još jedna pojava vezana uz gradove privlaci pažnju. To su nekropole stecaka. Najcešca je pojava da se manje nekropole do 20 stecaka, i to vrlo kvalitetne izrade i po pravilu u obliku sljemenjaka i sanduka, nalaze u neposrednoj blizini gradova. To su groblja pojedinih porodica, vjerovatno zapovjednika gradova "knezova". Obiöno su poticali iz redova niže vlastele koji su prvo vršili dužnost zapovjednika gradskih posada, a u odredenim gradovima u kasnijem periodu i upravnika kotareva ili župa. Manje porodicne nekropole konstatirane su kod Novog u Praci, Gradini u Gornjim Palama, Bulozima, te nekropola kneza Batica u Kopošicima, 1 km udaljena od Dubrovnika.

U sarajevskom kraju kao izrazito poljoprivrednoj oblasti osnovni tip naselja cinila su sela, uglavnom mješovita, mada je bilo i onih u kojima je preovladivalo vinogradarstvo (brojni su toponimi sacuvani do danas koji ukazuju na ovu vrstu proizvodnje) potom sela sa zanatlijama, uglavnom kovacima i tesarima, na šta upucuju nazivi sela Štit u Ilijašu, lokalitet Štita u Kovacima u Hrasnici, sela Kovaci, Kovacici i slicno. Na prostoru Sarajeva turski popisi bilježe i brojne privredne objekte koji su podmirivali potrebe ovog kraja. To su mlinovi, dolapi, stupe i samokovi, gradeni na rijekama Miljacki, Bosni i Željeznici.


Podrucje Sarajeva sa okolinom u 14. stoljecu bilo je sastavu ranofeudalne župe Vrhbosna, koja je formirana u gornjem toku rijeke Bosne i slivovima njenih pritoka Miljacke, Željeznice i Zujevine.  Neposrednu vlast imao je bosanski ban, kasnije kralj.  S raznim konceptima vlasti raspadale su se i ranofeudalne župe, tako da se i župa Vrhbosna raspala u nekoliko manjih oblasti. Njen centralni, najveci dio ostao je u okviru župe Vrhbosne, koja je obuhvatala prostor u izvornom podrucju Bosne. Središte ove župe bio je grad Hodidjed.
Župa Mokro-Glasinac formira se u slivu Mokranjske Miljacke, kojoj je iz stare Olovske župe prikljucena Glasinacka ravan, a u slivu Paljanske Miljacke župa Pale.      

Drugi dio velike župe Vrhbosne ostao je u oblasti kojom je neposredno gospodario bosanski kralj, u tzv. Kraljevoj oblasti. Ranofeudalna župa Vogošca raspala se a kraljevoj oblasti pripala je i nova župa Dubrovnik koja se prostirala u slivu desnih pritoka Bosne, rijeke Vogošce, Ljubine, Stavnje i Misoce. Centralni dio stare župe Vogošce postaje župa Dubrovnik (u slivu Misoce, Stavnje i dijela Ljubine dok je istocni i južni dio župe ušao u sastav Vrhbosne, a zapadni je pripao Visockom kraju.




Na podrucju župe Cemerno spominje se starinski lokalitet Dubrovnik[1], a prema predaji taj lokalitet su naselili stari Dubrovcani koji su se bavili trgovinom i zanatstvom. Naravno sve ovo još nije istraženo i sud o svemu ovome dati ce znanost.


O postanku ovog Dubrovnika postoje dvije verzije, ali obje podrazumije­vaju rudnike i Dubrovčane. Po jednoj, sagradila su ga dva Dubrovčanina koji su uzeli u zakup bosanske rudnike od Kulina bana, a po drugoj je kralj Grubeša nagovo­rio neke Dubrovcane da tu sagrade grad. Po nekim izvorima Dubrovcani su od Kulina bana uzeli u zakup sve rudnike, a u ovom je Gradu bila njihova kolonija, gdje su talili srebrnu i gvozdenu rudu. (Obje verzije iznosi dr. Milenko Filipovic pozivajuci se na Jireceka i fra Jukica). Više pojedinosti o osnutku Grada nalazi Filipovic u nedovršenoj Istorji Bosne - muvekita Saliha efendije, gdje se spominje da je "Kulin ban (1197./98. godine), našao srebrne majdane u planini Jagotinu, pa je, nemajuci vještih rudara, dao majdane pod zakup Dubrov­canima koji su tu napravili tvrdavu te u njoj cuvali orude i iskopanu rudu." Po ovom istraživacu logicno je da je "grad" i dobio ime Dubrovnik po svojim osnivacima, iako se u narodu a i drugim izvorima spominju imena Dabronik ili Dobronik, te Tisovik ili Nabožic. Iako je bilo tvrdnji da se ovaj Dubrovnik ne spominje u dubrovačkim arhivima. M. Dinić je 1937. u Jugosloven­skom istorijskom časopisu objavio podatak iz dubrovačkih arhiva koji spomin­ju bosanski Dubrovnik 1404. godine.*

Naš kraj u doba Bosanskog pašaluka
U öasu kada je Mehmed II Osvajac preduzeo da sruši Bosansko kraljevstvo (1463), ono je stvarno bilo raskomadano u ove četiri državine:
1.    Kraljeva zemlja,
2.    Zemlja hercega Stjepana Kosace,
3.    Oblast Pavlovica i
4.    Oblast Kovacevica.

To su, znali, naravno, i Turci. Govoreci o padu Bosne Dursun-beg kaže ovako: “Kad je pokorena ta prostrana država (Kraljeva zemlja) sa svojim gradovima i zamcima, onda je sultan uputio Mehmud-pašu protiv Hercega, koji je takode bio gospodar (beg) države protiv kralja”.
Osvojeno Bosansko kraljevstvo Turci su pretvorili u jedan sandžak, kome su prikljucili ne samo ranije vilajete u Bosni (Saray-ovasi i Višegrad) nego i vilajete u središnjem dijelu stare Raške, kasnijoj Novopazarskoj oblasti.

Budući da je raniji vilajet Saray-ovasi (Vrhbosna) sa gradom Hodidjedom i novom varoši Sarajevom postao središte citave provincije on je i dalje predstavljao zaseban vilajet.
Oblasti koje su do maja 1463. g. bile pod neposrednom vlašcu posljednjeg bosanskog kralja Turci su zadržali kao jedan vilajet koji su nazvali Vilayet-i Kiral = “Kraljeva Zemlja”.
U turskim katastarskim popisima on se spominje 1469, 1477, 1485 i posljednji put, 1489 g.
Vilajet Kraljeva zemlja, kao teritorijalna jedinica Bosanskog sadžaka, obuhvatao je 1469 g. porjecje Bosne i njenih pritoka od Dubrovnika, Visokog i Kreševa do Vranduka. U meduvremenu, od 1469 do 1485 g., on se u tome pravcu protegao do Maglaja.


Predjeli Kraljeve zemlje u porjecju Bosne i njenih pritoka pripadali su se na nahije: Bobovac, Dubrovnik, Visoko, Fojnica, Lepenica, Kreševo, Lašva, Brod, Pribic ili Kamenica, Jelaška Župa i Kladanj.

U Bobovcu je bilo sjedište istoimenog kadiluka najkasnije do osamdesetih godina XV st., a zatim je preneseno u nahiju Brod, pa se on po tome kasnije zvao Brodskim kadilukom. Ova je promjena izvršena vjerovatno 1470 g. prilikom reorganizacije uprave u Bosni. Na teritoriji ovog kadiluka bile su 1469 g. nahije:  Bobovac, Dubrovnik, Visoko, Fojnica, Lepenica, Kreševo, Lašva, Brod, Pribic ili Kamenica, Jelaška Župa i Kladanj.

Nahija Dubrovnik nazvana je po istoimenom gradu u porjecju rijeke Ljubine i Misoce. Grad je poznat od 1404 g., a 1469 g. spominju se i grad i nahija Dubrovnik. Isto tako 1485, pa dalje sve do kraja XVIII st. Ovoj nahiji pripadao je 1470 g. i željezni majdan Vareš s Borovicom, koji je dotle pripadao nahiji Bobovcu. Godine 1470, ili nešto kasnije, ova je nahija prikljucena Sarajevskom kadiluku u cijem sastavu se spominje 1485 godine.  


U Brodskoj nahiji nahiji nalazio se 1469 g. «timar Ishak-pašinog gulama Kara Balabana, seraskera nahija: Broda, Bobovca, Visokog, Lašve i podrucja koja im pripadaju». Tu nije spomenut Dubrovnik, vjerovatno stoga što je i tada, kao i kasnije (1485), imao posebnog seraskera.



Nahija Pribic ili Kamenica javlja se prvi put 1469 g. pod oba imena, a, inace, cešce pod prvim imenom. Tako 1485, 1489, 1516 i 1528 g. Mjesto Kamenica poznato je od 1382 g. kao rudarsko podrucje i carina , ali se župa ne spominje. Ova nahija prostirala se na desnoj strani srednjeg toka rijeke Krivaje pod Konjuh Planinom. U njoj se od 1469 g. spominju sela: Magulica, Radicevic i Blaška. Pripadala je  Kraljevoj zemlji i 1489 g. kada se nalazila blizu podrucja nekavih odmetnika (bagiye). Stoga su neka njena sela bila oslobodena vanrednih daca i placala samo filuriju.

Krajem sedmog decenija XV st. Izvršene su prve vece promjene u administrativnoj i teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine. Znatne promjene nastale su i u samom Bosanskom sandžaku. Raniji vilajet Kraljeva zemlja bio je razbijen u tri manja vilajeta: Saraj, Brod i Neretva. Sjedište ranijeg Bobovackog kadiluka preneseno je iz Bobovca u Brodsku nahiju, pa je on otada nazivan Brodskim kadilukom. Njegove nahije: Dubrovnik, Visoko, Kreševo, Fojnica i Lepenica prikljucene su Sarajevskom kadiluku.  Staro ime ovog kadiluka Saraj-ovasi povlacilo se u izvorima sve do kraja XV st. Od 1485 javlja se i skraceni oblik Saraj, a godine 1507 i današnji naziv Sarajevo.

Nahija Dubrovnik spominje se u sastavu sarajevskog kadiluka prvi put 1485 g. Karakteristicno je da je ona devedesetih godina XV st. Imala posebnog seraskera. Godine 1485 nalazio se na tome položaju neki Mumin. Njegovom timaru pripadala su sela Crna Rika, Rakova Noga, Štit i sam Dubrovnik (koji je tada imao 43 kršcanske i 1 musl. porodicu te po 6 neoženjenih stanovnika). Muminov timar vrijedio je 6753 akce. Njega je na položaju naslijedio neki Solak Hasan cija su sela 1489 g. prešla u sandžakbegov has.

Poslije 1849 g. a prije 1503 u Dubrovnik je stavljena posada kojom je 1516 g.  zapovjedao dizdar Ali-aga sa timarom od 3610 akci.  

Željezni majdan Vareš koji je 1469 g. pripadao nahiji Bobovcu spominje se 1485 i 1489 g. u nahiji Dubrovnik, ali je on prije 1516 prikljucen Visockoj nahiji i ostao u njenom sastavu sve do XIX stoljecu.
... Izgleda da je i  grad Kreševo bio napušten prije 1489 g., kada je utvrden Dubrovnik, iako se on spominje u poznatom tursko-ugarskom ugovoru iz 1503 godine .

U prvom svesku turskog opširnog popisa Bosanskog sandžaka iz 1604. godine spominje se nahija Dubrovnik sa 128 sela. Nahija Dubrovnik brojala je 1.870 domacinstava, od toga muslimana je bilo 1.835 domacinstava, a nemuslimana 35 domacinstava. Nahija Dubrovnik obuhvacala je naselja sjeverno od Vogošce, naselja istocno i jugoistocno od Vareša, Brezu sa okolnim naseljima, neka naselja sjeverno od Visokog, neka naselja u blizini današnjeg  Ilijaša.[2]

U Popisu bosanskih spahija iz 1711. (1123. po Hidžretu) godine navode se mjesta koja su tada pripadala nahiji - župi Dubrovnik kao: Jošanica (timar Ibrahim i Hasan), Kruge (timar Džafer), Kožlje (timar Ibrahim), Misoca (timar Ibrahim i Ahmed), Gora (timar Ali), Orahovo (timar Kadri) i druga sela koja su tada pripadala Dubrovniku.

Prije dolaska Turaka na prostorima današnje župe Cemerno postojala je crkva u Misoci,[3] a u predjelu Crkvina (Gora-Krst, Vogošca), na zaravni uz muslimansko groblje, nalaze se ostaci srednjovjekovne crkve duljine oko 15 m. Oko nje je bilo groblje.[4]

Evlija Celebija o Dubrovniku


Evlija Celebija (Evliya Çelebi ili Dervis Mehmed Zilli) je jedan od najslavnijih otomanskih putopisaca. Roden je u Carigradu (Istanbulu) u kvartu Kasim-pasa na Un-Kapanu 10. muharema 1020. (25.marta 1611) a umro 1682. godine.
Njegovi putopisi su od velikog znacaja za historiografiju.

1630. godine je proputovao Osmanlijsko carstvo, a svoja zapažanja objavio u svom najznacajnijem delu, Sejahatname, zbirci od 10 tomova koja obuhvata sva njegova putovanja.

Šeher i grad Sarajevo.

"Prema podacima grckih i latinskih istoricara ovaj se šeher u pocetku sastojao od deset-petnaest bijednih koliba, koje je radi cuvanja klanca sagradio kralj Dubrovnik. Oko tri stotine regularnih vojnika vršili su službu cuvara u ovom strašnom klancu. Ali kako je ovdašnja klima prijatna, cuvari su se u ovom klancu tokom vremena namnožili, sagradili kuce, zasadili vinograde i bašce i podigli napredno malo naselje. Kad je to vidio kralj, podigao je ovdje još i tvrdavu. Tokom vremena razvio se tu šeher i postao poznato trgovacko mjesto (bender)."

U originalu ovdje stoji D-u/o-b-r-u/o-b-i-k/c', što se moglo citati Dubrobik, Dobrobic' ili tome slicno. Kasnije, kad Evlija govori o Travniku on kaže da ga je podigao »jedan od latinskih kraljeva kralj Dubrovnik« (D-v-(=u/o)-b-r-v-n-j/i-k-c’), a kad govori o Livnu, kaže da ga je podigao »jedan od princ’ prima Dubrovnika, kralj po imenu Isterdzan« . Tu je ovo ime napisano sasvim isto kao na mjestu kad govori o Travniku. Sam grad Dubrovnik Evlija obicno naziva Dobra Venedik, kako se u XVII vijeku najcešce piše u turskim izvorima ime grada Dubrovnlka. Medutim, u starijim turskim dokumentima imamo najcešce pravilan oblik: Dubrovnik. Gornje mjesto, možda, treba citati "kralj Dubrovnik", a razlika u pisanju kod Evlije ovdje je posljedica tehnicke greške.
Poznato je da Evlija, kao i narodno predanje, težio da postanak nekih mjesta pripiše izvjesnim licnostima. To su kod njega obicno poznatije licnosti iz blize ili dalje prošlosti, a ponekad i takve koje s doticnim mjestom nemaju nikakve veze. Cesto su te neke potpuno izmišljene osobe koje uopce nisu historijska lica, kao i u ovom i nekim drugim slucajevima. Stoga su njegovi podaci o postanku predturskih gradova gotovo uvijek bez historijske, ali ne i bez etnografske vrijednosti, tako da ovim gore navodima ne možemo puno vjerovati.

Biskupska izvješca



Jedan od najznacajnijih dokumenata za proucavanje povijesti ovih krajeva pod turskom vlašcu svakako su sacuvana biskupska izvješca. To su pisani dokumenti koje su pojedini biskupi slali Kongregaciji za širenje vjere u Rimu o stanju u svojoj biskupiji. Sveta Stolica 12.XII. 1735 uvodi u Bosni i Hercegovini (i u drugim krajevima pod turskom vlašcu) službu tkz. Apostolskih vikara. Prvim apostolskim vikarom imenovan je fra Mato Delivic iz Kreševa (1735-1740). Njegov izvještaj donosi dragocijene podatke o župama koje je obišao.



Prvi apostolski vikar u Bosni biskup fra Mate Delivic u svome izvješcu iz 1737. godine navodi da su župi Sarajevo[5] izmedu ostalih mjesta pripadala tada i mjesta: Kruzi s 2 katolicke kuce i 20 katolika,  Nasici 4 katolicke kuce i 30 katolika te Planina[6] s 5 katolickih kuca i 46 katolika.











Biskup fra Pavle Dragićević iz Fojnice (1740-1767) u svome izvješcu navodi da su župi Sarajevo godine 1743.[7] pored ostalih mjesta pripadalo i mjesto Planina koje je imalo 14 katolickih kuca i 111 katolika a od toga bile su 73 odrasle osobe (koje se pricešcuju) i 25 djece (ne pricešcenih).[8]


U historiji Bosne i Hercegovine rijetki su opširniji podaci o njenom stanovništvu. Popis katolika iz sredine 18. stoljeca što ga ucinio biskup fra Pavao Dragicevic, koji je bio clan fojnickog samostana, po svojoj kompleksnosti i originalnosti jedan je od prvih i jedinstvenih izvora ove vrste. Cim je zareden biskupa, on je u svojim okružicama koje je naslovio župnicima i poglavarima samostana – naredio da svaki vjerno pobilježi sve katolicke obitelji po pojedinim selima i gradovima i da mu to u vrijeme njegove vizitacije predaju. Obilazak župa je poceo 15. oktobra 1741. godine u Livnu, a trajao je sve do 30. oktobra 1742, kad je zbog kuge u Bosni morao prekinuti. Cim je zaraza donekle uminula, obilaskom župe Kreševo od 11. do 16. juna 1743. godine on završava vizitaciju cjelokupne Bosne i Hercegovine. Pošto je bilo krajnje nesigurno, on se nije usudio uci u Sarajevo (naše podrucje se tada zvalo Planina, a pripadalo je uz Latinluk i Žarnotinu župi Sarajevo) nego je poslao svoga izaslanika fra Bonu Benica.

Dragicevica je na biskupskoj dužnosti naslijedio fra Marijan Bogdanovic koji je popis mještana našeg kraja obavio u Brezi 9. decembra 1768. godine jer u Sarajevo nije smio uci s obzirom da je tada turska vojska upravo tuda prolazila na povratku iz Crne Gore, pa je sarajevske katolike primio u Brezi.

Prema popisu u mjestu Planina možemo procitati imena slijedecih obitelji:

Ime obitelji:                     Pricešcenih                Nepricešcenih

Johannes Andrich                      4                                5
Petrus Barich                               8                                4
Joannes Boxich                           2
Marcus Gaurich                           4                                1
Petrus Illich                                 3                                 3
Simon Jozipovich                       7                                4
Stephanus Lovrich                    6                                1
Franciscus Lukich                     2                                2
Petrus Lukich                              2                                4
Stephanus Lukich                      3                                 1
Mathaeus Oraovaz                     5                                 2
Thomas Pettlanissa                   1                                 1
Natalis Pragnich                        13                               6
Georgius Radossevich               13                               4


Popis je pisan latinskim jezikom, te su i osobna imena prevodena na latinski. Maticne knjige propisao je  kao obavezne za podrucje citave katolicke crkve Tridentinski koncil, koji se održavao od 1545 - 1563, uzakonivši tako praksu koja se u Rimu vršila vec gotovo jedan vijek prije toga. Ubrzo poslije Koncila vodenje maticnih knjiga uvedeno je u Hrvatskom Primorju, gdje su najstariji sacuvani primjerci matrikula, iz 1570, nalaze na otocima Cres i Osor.  U sjevernoj Hrvatskoj, na podrucju Zagrebacke nadbiskupije, matrikule se pojavljuju tek sto godina kasnije, oko 1660. Župnici su vodili matrikule na latinskom jeziku, pa su kršteno ime cesto unosili u latinskom obliku.  Nema nikakve sumnje da se radi o prezimenima Andric (od njih vodi porijeklo naš nobelovac), Baric, Božic, Gavric, Ilic, Josipovic, Lovric, Lukic, Oraovac, Petlanuša, Pranic i Radoševic. Kad je rijec o imenima tu  neko ime može imati više inacica: Michael se može prevoditi kao: Mijat, kako je to u ono vrijeme bio cest slucaj, a može znaciti i Mile, Milan; Josephus se prevodi s Josip, a može znaciti i Joso, Jozo; Joannes se može prevesti s Ivan, a može biti i Ivo, Ivica;  Georgius umjesto Juraj, Juro - Jure; Joanna se prevodi kao  Ivka iako može biti i Ivana; Stjepan može biti i Stipo, Petrus može biti Petar, Pero itd...

Napomena uz oznake:
p. parochia – župa
Villa – selo
Vico – zaselak
P. – Parvuli – (nepricešceni) – djeca
Pod ovim pojmom podrazumijevaju se djeca koja još nisu primila sakramente ispovijedi i pricesti. To je obicno od 8 – 12 godina.
C. – Comunicanstes (pricešceni) - odrasli


U izvješcu apostolskog vikara biskupa fra Marijana Bogdanovica iz 1768. godine u župi Sarajevo pored ostalih mjesta navodi se i mjesto Cemerno sa 12 katolickih kuca i 159 katolika od toga je bilo 99 odraslih osoba (koje se pricešcuju) i 60 djece (ne pricešcenih). [9]
Cemerno                                      Pricešceni         Djeca


1. Antonius Franich                            7                 5
2. Joannes Matich                               3                 3
3. Petrus Matich                                  4                 2
4. Joseph Komaricich                         3                 3
5. Antonius Komaricich                    12                7
6. Marcus Barich                                 14               10
7. Franciscus Radosevich                 11                5
8. Gregorius Illich                              7                  6
9. Michael Lucich                               6                 6
10. Simon Jozich                                20                8
11. Franciscus Lucich                         7                  2
12. Simon Simunovich                      5                 3


Prema popisu biskupa fra Augustina Miletica iz 1813. godine u župi Sarajevo[10] izmedu ostalih mjesta navodi se i mjesto Planina koja su imala ukupno 27 katolickih kuca i 219 katolika a od toga bilo je 147 odraslih osoba (koje se pricešcuju) i 72 djece (ne pricešceno).



U Šematizmu Bosne Srebrene za 1856. godinu, a prema podacima iz 1855. u župi Sarajevo[11] spominju se i sljedeca naselja: Gora 12 katolickih obitelji sa 59 katolika, Kamenice (3, 41), Kožlje (3, 29), Kruzi (4, 37), Nasici (7, 79), Solakovici (2, 18), Tisovik (5, 29), i Višnjica (3, 25).



Prema Šematizmu Bosne Srebrene za 1864. godinu u župi sv. Anto Padovanski Sarajevo[12] spominju se sljedeca naselja: Gora 14 katolickih obitelji sa 58, Kamenica (5, 66), Kopošici (10, 90), Kožlje (8, 34), Kruzi (3, 32), Solakovici (3, 24), Tisovik (6, 50), i Višnjica (4, 37).

U Šematizmu Bosne Srebrene za 1877. godinu u župi sv. Anto Padovanski Sarajevo [13] spominju se sljedeca naselja: Gora 18 katolickih obitelji sa 103 katolika, Kamenice (4, 53), Kopošici (5, 46), Kožlje (6, 38), Kruzi (8, 53), Ljubina (4, 19), Nasici (10, 74), Solakovici (3, 26), Vidotina (4, 29) i Višnjica (4, 22).                          

[1] Vidi Zla kob starobosanskoga grada Dubrovnika (Stecak, list za kulturu i društvena pitanja, HKD Napredak, Sarajevo, godina VI., broj 65., svibanj 1999., str. 32.-33; broj 66., lipanj 1999., str. 33., broj 67., srpanj/kolovoz 1999., str. 32.-33.

[2] Vidi Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, Sv. I/1, Bošnjacki institut Zürich-Odjel Sarajevo Orijentalni institut u Sarajevo, Sarajevo, 2000, str. XXXiii, 381-454.

[3] Opci šematizam Katolicke crkve u Jugoslaviji Cerkev V Jugoslaviji 1974., Biskupska Konferencija Jugoslavije, Zagreb 1975., str. 346.

[4] Zirdum, Andrija, Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine, Bosna franciscana, Casopis Franjevacke teologije, Sarajevo, godina IX., broj 15., Sarajevo, 2001.,  str. 199.

[5] Jelenic, Julijan, Izvještaj o apostolskom vikarijatu, što ga je prigodom kanskog pohoda sasatvio i koncem 1737. Sv. zboru za raširenje vjere spremio biskup i pravi apostolski vikar u Bosni fra Mato Delivic  (Documenta res gestas Fratrum Minorum Provinciae Bosnae Argentinae ab an. 1699.-1835. spectantia, volumen I., Typographia Croatica Franciscanae provinciae, Mostar, 1927., str. 37.-38.)

[6] Kasniji naziv Čemerno.

[7] Jelenić, Julijan, Izvještaj o apostolskom vikarijatu u BiH, što ga je biskup fra Pavao Dragicevic dao sastaviti na temelju kanonskih pohoda 1741.-1743. i predati Sv. zboru za raširenje vjere (Spomenici kulturnog rada franjevaca Bosne Srebrenicke, Mostar, 1927., str. 106.-107.)

[8] Mandić, Dominik, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annnis 1743 et 1768 exaratis, Institum chroatorum historicum, Chicago-Roma, 1962., str. 103.-104.

[9] Mandic, Dominik,, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annnis 1743 et 1768 exaratis, Institum chroatorum historicum, Chicago-Roma, 1962., str. 219.-220.

[10] Kamber, Dragutin, Stanje župa i duša apostolskog vikarijata u Bosni srebrenicko-otomanskoj prema popisu izvršenom 1813. (Franjevacki vjesnik, godina XXXIX., broj 3., ožujak 1932., str. 84.-85.)

[11] Schematismus almae missionariae provinciae Bosnae Argentinae ordinis Fratrum Minorum observantium pro anno 1856., Typis caesareo-regiae universitatis Hungaricae, Budae, 1855., str. 65.-66.

[12] Schematismus almae missionariae provinciae Bosnae Argentinae ordinis Fratrum Minorum observantium pro anno 1864., Typis Martini Bagó, Budae, 1864., str. 56.-57. (u dokumentu navodi se brojka od 204 katolicke obitelji a treba biti 200).


Taracin Do kakvog manje znamo

Alke i brodovi




Stariji iz našeg kraja govorili su da je u dalekoj prošlosti vecina našeg kraja bila pod vodom i da su u okolini ”našeg” Dubrovnika i na brdima iznad Kožljeg postojale  neke alke koje su bile pricvršcene za stijene, a navodno su služile za pristanak brodova.

Ne tako davno pricali su stariji mještani našeg kraja kako na brdu iznad Kožljeg, prema Vogošci, u starom Gradu i na Pecinama postoje stare alke za koje su se vezali brodovi. Mnogi tim pricama nisu vjerovali a kako je sve manje i  onih koji su za njih culi, to cemo  se podsjetiti na njih dok i njih nije prekrio veo zaborava. Govorilo se da "knjige kažu da je bilo lada od topolovog drveta, dugackih i po šest metara, a širokih oko metar. Pokretale su se pomocu dugackih motki, zvanih srg ili srk”. Nažalost,   ljudi koji su znali više detalja su pomrli ili izginuli za vrijeme zadnjeg rata. Cijeli sarajevski kraj, zajedno sa ostalom Bosnom i Hercegovinom, prije mnogo miliona godina bio je pokriven morem. Negdje pocetkom tercijera izronila je iz mora vecina zemljišta i postala kopno. Površina tog zemljišta bila je djelimicno pokrivena jezerima u koja su rijeke snosile razni talog. Jedno od tih jezera pokrivalo je današnji sarajevski kraj svojim jjugoistocnim dijelom, a na sjeverozapadu pružalo se do zenicke i travnicke doline. Kasnije su se dogodili jaci pokreti zemlje, pa su se pocele izdizati planine, a još kasnije, usljed mladih i jacih pokreta, naš kraj je dobio konacan izgled kakav danas ima.

Prema nekim  informacijama  alki je bilo  na stijeni u kanjonu rijeke Misoce kod srednjevjekovnog grada Dubrovnika. Vegetacija je na strmoj padini jako bujna a i ako su postojale vjerojatno ih više nema jer ih je kamenolom ”progutao” jer su  vjerovatno odvaljene sa kamenom masom. Da li je takva sudbina i ostataka grada Dubrovnika?

Postoje  informacije o  alkama  na stijeni pored puta izmedju Breze i Vareša, prije odvojka puta za selo Trtorice, te na nekoliko mjesta u istocnoj Bosni,  iznad sela Umoljani na Bjelašnici,  kod Vlašica - Kozici, na Vranici iznad Prokoškog jezera, Bjelašnici, Prenju,  na Paklini, Veležu,  iznad sela Kljune,  Crnoj pecini na Majevici, Travniku – Bukovica, na brdu iznad Stoca…


Vjerovati ili ne? Tereni na Pecinama su minirani, Dubrovnik je pred uništenjem a brda iznad Kožljeg prema Vogošci trebalo bi istražiti. Ako i postoje,   alke su sigurno na još uvijek  nepristupacnim i zabitim mjestima. Na lakše pristupacnim lokacijama uglavnom su bile, pogotovo u predratno vrijeme, izložene devastaciji i otudivanju od mještana. Njima su na neki nacin atraktivne, jer da nije tako ne bi oko njih bilo toliko prica i nagadjanja.Vjerovatno su mnoge uništene poput stecaka, mramorova, starih gradova, prilikom probijanja puteva, otvaranja kamenoloma i sl.

Fenomenom alki poceli su se baviti i istraživaci okupljeni oko projekta ”Bosanske piramide”. Da li ce oni doci do novih podataka i nekih alki, ostaje da vidimo.

_____

*Juna 1404. godine u pisanim izvorima pominje se prvi put Dubrovnik u Bosni:

* “Bogetta Nencouich et Millath Braichouich vlachi Craislaglich faciunt manifestum habuisse et recepisse hic in Ragusio sesaginta salmas salis ponderis qualibet salma librarum CCCXXXVI. Quod sal promictunt et se obligauit insolidum et ad meliustenentem per aptay renuntiando portare ad partes Bosne et ponere dictum sal in uno ex tribus locis in quo dicxerunt Qualez Petrouich vel Radassinus Bachuichouich, videlicet in Desseuize vel sub Vissoch vel in Doboruonich promictens dictas salmas LX consignare in uno ex dictis locis predictus Qualez vel Radasino sub pena soluendi dicto Radino pro qualibet salma yperperos decem si fuerunt contrafactum renuntiando”.


* Izvor: Državni arhiv u Dubrovniku, Serija Diversa Cancellariae XXXV, Folija 78 verso (Datum: 11. juni 1404. godine).

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom