Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Anegdote iz rodnog kraja (II)

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Anegdote iz rodnog kraja (II)
Autor T.P.   
Ponedjeljak, 12 Ožujak 2012 11:50

BRAČNE ZGODE I NEZGODE:


ZET I RASOL


Došao novi  zet u pohode puncu i punici oko Božićnih blagdana pa se sjedilo skoro cijelu noć, igralo se karata i prstena,  uz to se  malo pilo, mezilo, malo pušilo, kavenisalo, nije se spavalo, pa su ujutro bili pomalo mamurni. Zet je volio nazdraviti,  pa bi izašao na čist zrak da malo udahne punim plućima i pruži noge,  da vidi i punčevo gospodarstvo, čijem se dijelu i sam nadao. Tako dođe do podruma, malo razgleda i ugleda kacu u kojoj je bio kiseli kupus. Znao je  da je dobro za mamurluk napiti se rasola, ali nema pri ruci nikakve zdjele, a neugodno mu je da ide tražiti neku zdjelu po kući,  jer bi primijetili da je on malo pripit. Tako razgledavajući, ugleda neku staru glinenu zdjelu,  rekli bismo "zemljanu ćasu". Iz nje se u ono doba jelo, ali kada dotraje, služila je i u druge svrhe. I tako zet uzme tu zdjelu da zahvati rasola, napije se, utaži žeđ i razbije mamurluk, ali mu onako nespretnom  zdjela ispadne i razbije se. Što sada? Neugodno mu je - razmišlja šta da radi. Ajde, ipak će reći punici na samo. Tako prvom zgodom kad su se našli sami ispriča on njoj jadan, što mu se dogodilo. A punica će njemu: "Hajde ba, zete, ne brini se. Ionako ta zdjela nije služila nizašto osim što su u nju mala djeca noću piškila... M.J.

KAKO OKO HOĆE


Jedna djevojka iz jedne ugledne obitelji  (nećemo spominjati ime) zaljubila se u bećara sa Gore (ime nije važno) i odlučila da se uda za njega. Roditelji su pokušali sve što su znali i umjeli da je odvrate, ali ne vrijedi, ona hoće, pa hoće. Obratili se oni i mjesnom župniku, te njenom bivšem  učitelju, računajući da će je oni kao ljudi od autoriteta ubijediti. Cura uporna, ne odustaje od svojih namjera, te im reče: ”Hoće oko svoje”. Njene se oči u njega zagledale i uživale gledajući ga. Ne prođe dugo i vjenčaše se. Njene su oči uživale gledajući ga, ali ne baš zadugo jer bećar je sve više bio u  kafani;  kod Šuce, ili ”Kod Cige”. Ona ga je smatrala samo svojim, ne bi ga ni s kim dijelila, te počinju svađe. Bećaru se pamet ne soli, ali ni bećaruša ne popušta. Dolazi i do fizičkih obračuna u kojima je ona izvlačila deblji kraj. Ne prođe puno vremena a naš učitelj u Vogošći srete istu onu osobu koju je prije nekoliko mjeseci savjetovao da se ne udaje za bećara, ali dosta izmijenjenog ličnog opisa. Usne natečene, ispod i iznad očiju modro, danas bi rekli sa šljivama, oči pune suza, srce puno boli i razočarenja…Poče bećaruša pričati o svom paklu i razočarenju u životu sa bećarom. Sasluša nju uča do kraja i sjeti se razgovora sa njom od prije nekoliko mjeseci, pa joj nakon njene tužaljke reče: "Jesam li ti i ja i tvoji govorili da se maneš svog bećara, ali ti nas ne posluša. Ti meni reče da oko hoće svoje. Eto vidiš sada, kako je oku vjerovati”... M.J.

Na sred sobe čarape

Par mjeseci nakon što se sin oženio, odlučio otac da ga posjeti prvi put i da vidi kako mladenci žive.  Pošto je sin živio daleko, otac bi ostao nekoliko dana. Kada je stigao i pozdravio se sa sinom i snahom zasjednu oni  uz priču i kavu. Naravno slijedi večera i opet priča o svemu i svačemu. Vidi otac nije to tako loše i sav sretan spemi se za spavanje. Isprate oni oca na spavanje te i sami odu leći. Ujutro ustanu i dok je snaha kuvala kavu, vidi otac da mu je sin bos tj. bez čarapa. ”Daj obuci čarape, hoćeš se nahladiti”- savjetuje ga otac. ”Ma,  bi ja stari, al’ nema mi čarapa”- kaže sin. Otac ga pogleda prijekorno: ”Kako ne znaš gdje ostaviš svoje stvari”!  ”Znam ja, stari  al’ tamo gdje sam ih ostavi sinoć sad ih nema” -  uzvija sin ramenima. ”Pa, gdje si ih stavio, zaboga”? - upita otac.  ”Pa,  tu na sre sobe” - odgovori sin.

T.P.


Meni će ona ružna sigurno

U one lijepe ”momačke” dane,  kada  je glavna preokupacija bila ”pokupiti” kakvu zgodnu curicu, većinom su skupa išli dva ili tri dečka zbog ”moralne podrške” jedan drugome. Tako su i u ovom slučaju bila trojica  s’ tim da je jedan bio mlađi kojih tri-četiri godine i druga dva su mu bili kao idoli a i ”učitelji” usput, kad se radilo o tako važnim stvarima. Došavi na igranku uoče oni tri djevojke od kojih su dvije bile izuzetno zgodne a ona treća… blago rečeno nije bila baš neka ljepotica.
Dvojica starijih momaka se pogledaše i jedan od njih reče: ” Šta kažeš, hoćemo ih pokupiti”? ”Nema problema, idemo probati”- odgovori ovaj drugi te krenu u pravcu djevojaka. U tome onaj najmlađi, sa žalosnim izrazom na licu, zavapi: ”Stanite, hajdemo mi radje kod Šuce na pivo. ’Ebi ga,  ja znam da će meni, k’o i obično,  zapasti ona ružna”. Svojim komentarom je izazvao buru smijeha kod dvojice prijatelja te ”zaradio” da ga poslušaju i odu na pivo umjesto ka djevojkama, cijelim putem se smijući.

T.P.

Čuj, nije ona ni tako loša

U to vrijeme nije bilo baš puno izbora za omladinu da nađu neku razonodu pa je izlazak, osim subotom na igranku, bilo odlazak do kakve kavane na muziku ili na pivo skoro jedina alternativa. Tamo si mogao sresti nekoga od prijatelja a i upoznati kakvu žensku. Tako su i dvojica zgodnih momaka iz ove priče otišli do jedne kavane gdje su pivo točile dvije konobarice, stim da je jedna bila izuzetno zgodna a druga ... da opet budemo fini i ne kažemo kako drugačije, ne baš neka ljepota. Već kod druge ture počeo ovaj zgodniji da se pogledaje sa tom zgodnom konobaricom. Ona mu je uz osmjeh uzvračala poglede i nešto sašaptavala sa kolegicom,  te su počesto pogledavale ka njihovu stolu. Dečko skupi hrabrost i ode do šanka gdje se nešto razgovarao sa ljepoticom,  te se ubrzo vrati s osmijehom na licu  i sjede. ”Sve sam dogovorio. Kad naprave ”fajrunt” zaključat će kavanu i ostati s nama”-reče. ”Ma daj, nema od toga ništa. Gledaj onog gabora, ne bi ju takao ni kroz ponjavu. Šta ću ja s njom?” - odgovori mu kolega. ”Hajde,  majke ti, ne moraš je ljubiti. Budi samo sa njom dok ja ovu obradim” - reče zgodniji te naruči još turu pića. Ljepotica im donese uz osmijeh,  a nedugo zatim i još jednu što ”kuća časti”. Sjedili oni tako još uru-dvije i usput popili jos 7-8 tura kad će ti ovaj ”manje zgodni”, več pomalo zapličući jezikom: ”Znaš šta stari, hik, kad bolje pogledam ona druga konobarica i nije tako loša, hik”. Tako oni sretni dočekaše ”fajrunt”.
Ovaj ”recept” vjerovatno znaju mnoge potencionalne punice. Zato neka se svaki mladić upita da li ga curina majka baš toliko  ”voli”, kako on misli, kad mu odmah s vrata ponudi rakiju.

T.P.
”Penđeranje”

U to vrijeme tate i mame su nastojale po svaku cijenu ”sačuvati kćerkin” obraz te joj nisu dozvoljavale da, bez budnih očiju mame, sretne momka. Momci su se snalazili kako su znali i umjeli, jer ko bi čekao od igranke do igranke da sretne dragu djevojku i to još pod budnim nadzorom ”CIE”. Tako su se ponekad dogovorili s djevojkom da momak dodje u kasne sate kad roditelji legnu i dodje do curina prozora te da tu ”očijukaju” ko dva golubića. Međutim, konkurencija među momcima je bila velika kad se radilo o zgodnim curicama pa su i drugi momci nastojali doći do njih. Tako se i ovom prilikom momak (zovimo ga ”A”) na igranci dogovorio da naredno veče dodje curici na prozor. Bila je to kći dobra domaća pa je kuća bila velika a kćerka je spavala visoko na gornjem katu zbog ”bezbjednosnih razloga”. Srećom kćer je znala gdje otac drži dugačke merdevine,  pa je to rekla momku. Nesreća je bila da je i jedan od ljubomornih kunkurenata (zovimo ga ”B”), na neki način, saznao da će momak ”A” doći do djevojke ili je slučajno baš tad i sam tražio priliku da vidi djevojku… U svakom slučaju, momak ”A” je uzeo merdevine i popeo se do prozora, pokucao i cura mu otvorila. Nagovarao ju je da ga pusti unutra ali ona nije htjela ni da čuje iz straha od roditelja, nego su ko dvije ptičice ”čijukali” na prozoru. To je vidio i ljubomorni momak ”B” pa odlučio da se osveti konkurentu. Pošto su dvoje na prozoru bili zaljubljeni, nisu ni čuli kad se ”B” prikrao do ispod merdevina te povukao merdevine. Momak na prozoru onako iznenadjen uhvatio se za štok od prozora i ostao da visi  a konkurent, uz zloban osmjeh, odnio merdevine dalje od kuće, za svaki slučaj. Jadna djevojka, preplašena za svog dragog da ne padne, povuče ga naviše i pomogne mu da se uvuče kroz prozor kako ne bi pao i povrijedio se. Šta se dalje u sobi dešavalo to znaju samo njih dvoje ali je jedno sigurno da momak koji je izvukao merdevine, sam sebi nikad nije oprostio sto je konkurentu učinio takvu uslugu pomogavši mu ući kod djevojke. Navodno je momak ”A”, rano pred zoru, imao još toliko snage da je uvježbavao zatvorski sistem spuštanja preko čaršafa.

T.P.
”Gedžo” i Rade:

Svim Taračincima i malo dalje, bilo je poznato da ni ptica iznad Taračin Dola ne može proletjeti a da joj ”Gedžo” ne vidi kakvo je perje imala. Da bi neko prošao putem kroz Taračin Do, a  da on to primijeti, bilo je nepojmljivo. Mjesni ”glavni obavještajac” je morao znati šta mu se u mjestu događa. Dosta puta su se mještani šalili na tu temu,  te je tu priču čuo i nastavnik Rade koji je već neko vrijeme radio u mjesnoj školi.
Jedno veče je Rade popio malo više i kasno došao na spavanje u ”zgradu”, gdje su stanovali svi nastavnici, te pogledao na sat i vidio da je bilo 03.15 sati, pitajući se kako će ustati i izdržati nastavu. Sutradan, nakon nastave, ode Rade na ”vodovod”, Taračinsku česmu, da donese vode i usput da se osvježi.  Došavši na česmu počeo se umivati i točiti vodu  što je ”Gedžo” odmah iskoristio i izašao iz kuće da bi malo popričao i ”prikupio nove informacije”.
Nakon pozdrava upita ga ”Gedžo” s podsmijehom na licu  kako se osjeća, valjda vidjevši, da nije bio u ”najboljem izdanju”. To Rade iskoristi da provjeri tačnost priče o ”Gedži” i odogovori: ”Ne pitaj me ništa! Zaglavio sam sinoć i popio malo više,  te kasno došao kući. Sigurno je bilo dva sata kad sam došao.”  ”Kakva dva sata, crni Rade. Bilo je tri i deset” - odgovori ”Gedžo” a onda zastade, vjerovatno uvidjevši da se je malo odao, te promijeni temu. Rade se samo nasmijao uvjerivši se da priča o ”Gedžinoj” znatiželji ima i te kako dobar osnov.

T. P.
Paljenje cigare uz vjetar

Veliki problem našeg kraja bio je i loša autobuska veza sa mjestima u okolici kao što je bio Ilijaš ili Vogošća. Do Semizovca se moglo nekako i doći u kasne sate ali dalje prema Ljubini se moralo pješe.
Tako je i jedan naš mještanin iz ove priče ”zaglavio” malo duže u kafani i onako ”pod gasom” nije stigao na ”zadnji bus”, kako smo zvali autobus Ilijaške željezare.  Što mu je drugo preostalo nego se pješe zaputiti u kišnu i vjetrovitu noć, ponekad ”dignuvši prst”, kad koje auto naiđe, iako je unaprijed znao da niko neće stati. Kao i većina, koji su rado posjećivali kafanu, bio je strastveni pušač. Idući putem, navukao je kapuljaču od jakne duboko na čelo i nastojao se zaštititi od vjetra i kiše. Došavši do pod Goru izvadio je cigare, kako bi svojoj muci dao oduška, ali od jaka vjetra nije mogao upaliti upaljač. Uzalud je pokušavao zakloniti se jaknom i upaliti,  ali vjetar, kao da je uvijek nalazio neku rupicu, ugasio bi upaljač. Pošto je vjetar duvao iz pravca Ljubine, okrene se on u suprotnom pravcu, zakloni cigaru i upaljač jaknom  i posreći mu se , te uspije. Sav sretan da je uspio, onako promrzao i umoran, navuče kapuljaču dublje na oči, poguri se i nastavi dalje. Nekako mu je djelovalo da je sada lakše ići i da vjetar ne šiba baš tak u lice kao prije.  Tek kada je, s lijeve strane puta, ugledao kafanu ”Čikin vir” u Semizovcu shvatio je da se, nakon paljenja cigare, nije ponovo okrenuo u pravcu Ljubine nego je nastavio putem nazad odakle je i došao.
Dali je tada razmišljao da prestane pušiti,  ne znamo,  ali je sigurno drugi put,  pri paljenju cigarete, dobro pogledao kojim putem se zaputio.

T.P.
”Šerem ti še šinko u mjeru”

Ovu dogodovštinu slušao  sam od svoga oca kad sam bio mali i ne sjećam se dobro svih pojedinosti i aktera,  ali ću pokušati da je ispričam onako kako sam ju  zapamtio.
U to doba nije bilo prodavnica u blizini gdje bi ljudi kupovali rakiju nego su momci, kad bi osjetili ”potrebu” za alkoholom (a to je bilo svakodnevno) išli po selu i kupovali rakiju od mještana. Naravno, zbog čestih potreba su bilo dobro informisani ko je imao rakije i ko ju je prodavao. Jednom prilikom je skupina od 4-5  momaka ili ljudi ostala bez tako dragocjene tečnosti i odlučila kupiti litru rakije da malo okrijepe dušu. Išli su od domaćina do domaćina ali pošto je bila već jesen, teško je bilo naći ko ima rakije. Kao zadnju šansu ostala im je jedna baka što je ponekad prodavala rakiju te se zapute kod nje. Baka je bila stara,  pa je onako bez zuba, slovo ”s” uvijek izgovarala kao ”š”. Kad su pokucali i baka otvorila pitaju momci za rakiju a bakica odgovori: ”Imam ja, šinko, rakije šamo nemam flaša niti mjerice, pa vam ne mogu prodati”. Momci vide da od kupovine mena ništa te se onako razočarani već okrenu da idu kad se jedan od njih (navodno ”Doktor” ili ”Doktur”, kako su ga zvali, s Taračin Dola) prisjeti i pokuša ”spasiti što se spasiti da” i bar za sebe osigurati malo rakije.
- Znaš šta bako, ja ti imam mjeru, ne trebaš da brineš. Ja ti mogu u ”cugu” popiti tačno frtalj rakije. Hoćeš ti meni prodati jedan frtalj?
Bakica ga gleda i pravi računicu i  misli: ”Ko još može na ”dušak” ispiti frtalj rakije”?
- Dobro šinko, ako ši ti šiguran, šad ću ja donijeti rakiju.
Ubrzo se vrati bakica sa šerpom rakije i reče: ”Evo ja nišam imala u što drugo našuti”.
- Nema veze, daj ti to ovamo, reče ”Doktur”, te se prihvati šerpe. Gleda baka kako se šerpa polako prazni.  Vidi da je to davno prešlo onaj frtalj o kojem su oni pričali a ovaj ne prestaje piti, te da je sklopila loš posao. Gleda baka u njegi i klima glavom: ”Šinko, šinko, šerem ti še u tu tvoju mjeru. Dobro ši me žajeb’o”. Momci se nasmijaše bakinoj nevolji i uz pjesmu nastaviše dalje svojim putem.

T.P.
Ja,  Boga mu, vidi stvarno

Jedan naš mještanin je imao ružnu naviku da u skoro svakoj rečenici ”spomene” Boga,  ali u malo nepravilnom obliku kao ”Boga mu”, ”Ja, Boga mu”, ”Vidi Boga mu”, ”Ne mogu, Boga mu” itd. itd. Još gore od toga je bila činjenica da je često bio sa svećenikom Martinom, bilo pri sjedaljkama ili vezano za kakav posao. Martinu je to uvijek bilo neugodno te jednom kad su bili nasamo, nemogne on izdržati,  a da mu ne ukaže:
-Kako to ti, u svakoj riječi, pa Boga spomeneš? Jesi li ti svjestan toga da skoro u svakoj rečenici izleti ti ono ”Boga ovo, Boga ono”? - upita Martin.
Čovjek se zamisli nad svojim riječnikom te će: ”Ja,  Boga mu, vidi stvarno je tako”. Jadni Martin samo odmahnu rukama i ”kanu se čorava posla” da ispravlja ”krivu Drinu”.

T.P.
Ratna: ”Odbio četnički napad”


Ratna je 1992. godina, a negdje na našem kraju jedan naš mještanin je na poljani čuvao ovce sa lovačkom puškom na ramenu i budnim okom pratio više okolicu nego li vlastite ovce. Naravno doza straha od ”neprijateljskih” postrojbi ili jedinica, kako smo to mi nekad u našem jeziku govorili,  je uvjek bila prisutna.
Igrom slučaja neprijatelja nije bilo kilometrima blizu ali je obližnjom šumom naišla jedna  skupina naoružanih, medju kojima je bilo i par mještana te onako s brijega, izmedju drveća uočili vrijednog pastira. Vidjevši stado ovaca dobiju ”inspiraciju” za ražnjom,  te će ti jedan od njih:”Hajdemo mu uzeti jednu ovcu da imamo za na ražanj”.  ”Nemoj, to mi je familija, nema smisla”- odgovori jedan od mještana. ”Ko bi mu sutra u oči pogledao”.
Vide oni da stvarno nema smisla uzeti ovcu,  te jedan od njih dođe na ideju i reče mitraljezcu: ”Sastavi ti jedan rafal iznad njega pa će on pobjeći, a mi možemo na miru uzeti ovcu”. Tako i bi. Zaštekta mitraljez iznad glave  pastira a on, kao u Čopićevoj pripovjetci, pade ledinom na guzicu a potom skoči i ”nabra” kroz šumu, zaboravljajući i na svoju pušku na ledjima iako ga je, pri svakom skoku, vjerno udarala i upozoravala na svoju prisutnost.
Uz smijeh na račun pastira i njegove brzine, spusti se grupa do proplanka, uhvate jednu ovcu i sa njom na leđima nastave svojim putem. Šest-sedam sati kasnije,  a kojih par kilometara od mjesta događaja, dok su sjedili i savladavali ”pastirovo blago” uz vatricu, pojavi se hrabri pastir i onako zadihan sasu paljbu na njih: ”Kako vas nije sramota! Tu jedete i pijeta a ja sam obijam četnički napad. Mogao sam izginuti dok se vi tu gostite. Sreća Božja da bi’ naoružan”.  Mnogima je zastao komad u grlu od smijeha koji su nastojali prikriti ali je bilo vrlo teško. Srećom je pastir bio previše uzbuđen minulim događajima da bi to primijetio.

T.P.
Vidi da li je ova ”sjajna”

Zimi je  za nas djecu,  jedna od velikih obaveza ali i radosti, bilo janjenje ovaca. Življenje na selu je zahtijevalo i određena znanja o prirodi, stoci, ogrevu, sijenu itd. te su nas roditelji nastojali, već iz djetinstva pripremali  za takav život i probali nas naučiti što više o svemu oko nas. Jedna takva ”nauka” je bilo da pregledom i opipavanjem ovčijeg vimena ustanovimo koja je ovca ”sjajna” tj. da joj je vime ”nadošlo” i da je pred janjenje. Koliko smo mi kao dijeca po tom znali ocijeniti a koliko pogađali, ne znam ali je izmedju nas djece nastajalo takmičenje ko će pogoditi. Naravno, ako je neko pogodio koja će se ovca prva  ojanjiti, slijedilo je ono: ”Jesam li vam rekao”?
Tako je jedno zime kod nas u posjeti bio i školski prijatelj od starije braće te bi kod nas prespavao. Naveče je obavezno slijedila posjeta štali sa ovcama i utvrdjivanje koja ovca je za janjenje. Mi smo tada imali dosta ovaca tako da je to bio obiman ”posao”. Medju kojih 20-30 ovaca bio je i jedan ”šukati” ovan tj. ovan bez rogova, što i nije bio čest slučaj. Braća su zajedno sa gostom išli od ovce do ovce i opipavali vime te donosili ”stručne” procjene. U to je jedan od braće zovnuo našeg gosta te mu prstom pokazao na najbližu ”ovcu” do njega: ”Vidi da li je ova sjajna”! Naravno, radilo se o našem ”šukatom” ovnu što jadni prijatelj nije mogao znati. Prišao je ovnu te zavukao ruku ispod stomaka a onda sa iznenadjenjem na licu počeo opipavati ”vime” tražeći sise. Nije mogao da vjeruje samom sebi jer vime je bilo ”nadošlo” ali sisa nije bilo. Svi smo prasnuli u smijeh a jedino je njemu bilo malo neugodno. No, nedugo nakon toga se i on s nama smijao bratovoj dosjetki.



 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom