Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Rodoslov

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Ljepših možda ima, dražih nigdje...

(M. Selimović)

Rodoslov
Autor Ivan Pavlović   
Petak, 27 Travanj 2012 18:41

Pavlovići - Buze

Od druge polovice devetnaestog vijeka u selu Višnjica, selu koje je danas pusto i pripada općini Ilijaš, živjela je obitelj Pavlović. Bilo je to vrijeme turskog vakta. Tada je jedan momak, po imenu Anto Pavlović, iz svog sela Pavlovići, koje se nalazi u blizini Kraljeve Sutjeske, krenuo trbuhom za kruhom i vjerojatno s konjem došao na teritoriju današnje općine Ilijaš. Tada mu je aga dao u posjed oko 360 duluma zemlje, što zemlje, što šume, i da nakon dvije godine počne plaćati njemu porez, tada trećinu1. Uz pomoć susjeda Anto se snalazio kako je znao i umio. Budući da je bio vrlo vrijedan i volio da obradjuje zemlju brzo se snašao i zakopitio. Napravio je sebi nesto kućice i oženio se. Bilo je to negdje u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, otprilike oko 1882. godine. Odakle se oženio i tko mu je bila prva žena nije mi poznato, niti mi je bilo tko mogao nešto točno reći o tome.


Već godine 1884. dobio je sa prvom ženom sina kojemu je dao ime Anto - Tunjo, (dokaz: spomenik u Kruškom groblju), a zatim dvije kćeri: Maru i Anu. Nažalost, prva mu se žena razboljela i negdje oko 1892. godine umrla, tako da je moj pradjed Anto Pavlović bio prinuđen da se ponovo ženi. Koliko ja znam, našao je neku udovicu po prezimenu Matošević za ženu. Ona je imala jednu kćer po imenu Ana, koju je moj pradjed prihvatio kao svoje dijete. Elem, nova žena mog pradjeda Ante prihvatila je i poštovala djecu; Tunju, Maru i Anu od prve njegove žene kao svoju djecu.

Napokon, godine 1896. moj pradjed Anto dobio je, s drugom ženom još jednog sina kojemu je dao ime August i nakon dvije tri godine još jednu kćer kojoj je dao ime Jagoda - Jaga. Krajem 19-tog i početkom 20-tog stoljeća moj pradjed Anto Pavlović, svojim marljivim radom, postao je, u to vrijeme, jedan od uglednijih domaćina u selu Višnjica. To je potvrdio i jeda
n aga koji je na primjedbu nekog Trifkovića sa Čemerna zašto je aga dao maltene na poklon zemlju Anti, njemu odgovorio; Čojče, bijela brada neće slagat. Zna aga šta radi. Voli aga nekom i poklonit, nego drugom prodat! To se tada, već u vrijeme Austro-Ugarske pričalo u Višnjici jer aga koji je mom pradjedu prodao ili poklonio zemlju u Višnjici već bio preselio na ahiret, a i Tursko onemoćalo carstvo se povuklo na istok, odakle je i došlo2.

Početkom dvadesetog vijeka moj pradjed Anto Pavlović, tada već 50-togodišnjak, oslanjajući se na svoju vrijednu čeljad; četiri kćeri i dva sina, bio je pravi gazda u selu Višnjica. Imao je dovoljno zemlje i šume za svoje potrebe. Za štrajkove koji su se desili 1905. i 1906. u Sarajevu niti je tko u Višnjici čuo, niti je za to njih bilo važno. Moj pradjed, a tako i svi koji su bili njegovi susjedi, držao se neke direktive:
radi i ne boj se gladi jer do tada niti jedna država nije ništa imala protiv nekoga koji radi. Dapače! Svaka država je nagrađivala one koji rade na ovaj ili onaj način.

Kao što je poznato, Austro-Ugarska je, nakon što je dobila odobrenje 1885.
godine, anektirala BiH, nametnula svoje zakone, itd. Gradila je i izgradila mnoge uskotračne željezničke pruge: Semizovac - Ivančići, te Ilijaš - Okruglica, sve u svrhu izvlačenja i iskorištavanja bogatstva BiH. Narod koji je živio blizu tih pruga i imao je neke koristi, ali ne i oni u brdima. Prvi svjetski rat, koliko je meni poznato, ama baš nije imao nikakvog utjecaja na pučanstvo koje je živjelo u selu Višnjica. Ne poznajem, niti mi je itko pričao da je netko iz Višnjice sudjelovao u Prvom svjetskom ratu. Početkom Prvog svjetskog rata (1914.godine) moj djed Anto-Tunja u to doba imao 30 godina, a njegov polubrat Gustonja 18 godina. Nije mi poznato da li su moj djed Anto-Tunja Pavlović ili njegov polubrat Gustonja  na bilo koji način sudjelovali u`Prvom svjetskom ratu.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata moj pradjed Anto napravio je zajedno sa svojim sinovima Tunjom i Augustinom kuću koja je bila u to doba najviša i najbolja u selu. Kuća je napravljena ručno od tesane gradje od brvana učerećenih slijepim certom, pokrivena ručno iscijepanom šindrom, dvije prostrane kamarije (verande), dvije magaze, dva velika i prostrana čardaka, ma pravi dvor reklo bi se u to doba. Sve je to moj pradjed uradio sa svojim vrijednim i čestitim sinovima Tunjom i Augustinom. Dok su njegovi sinovi vrijedno radili i opremali novi dom moj pradjed je ponekad išao u Sarajevo. Nije se moglo ama baš sve uzgojiti na selu već se moralo ići u Sarajevo da se kupi kave, cigara, zejtena...Jedno jutro ranom zorom moj se pradjed uputio u Sarajevo. Žena mu je naranila, napojila i opremila konja, te se on, zajedno sa svojim susjedima; Dugonjićima, Ćurčijama, Pranićima i ostalim preko Kamenica, Gore i Dubovog uputio u Sarajevo. Onako umoran, kada je došao u Sarajevo navrati on u jednu aščinicu i kaže kelnerici da mu donese jednu buzu, umjesto bozu. To su čuli neki Krivačani i prozvali ga Buza. Možda zbog toga nas sve Pavloviće, podrijetlom iz sela Višnjice i zovu Buzama.

Postoji i druga verzija. Neki izvori kažu da je moj pradjed Anto često nosio nekakovu bluzu koju je on nazivao buza. Često je govorio: "Daj mi dijete tu moju buzu!  Dodajder mi Mara tu moju buzu"! I slično. Od te dvije verzije jedna je, a možda nije ni jedna, točna zašto nas Pavloviće, koji smo podrijetlom iz sela Višnjice zovu Buze. Neki se tome ljute i protive, ali meni je to svejedno. Dapače! Ponekad mi to i godi, pa nek se znade, pa makar i na taj način, tko smo i odakle smo.


Prije Prvog sjetskog rata, a i prije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine na teritoriju BiH suvereno je vladalo Austro- Ugarsko carstvo. Početkom 20-tog stoljeća, možda negdje 1905. godine oženio se moj djed Tunja-Anto Pavlović, najstariji sin mog pradjeda Ante. Našao je sebi za zenu curu po imenu Ruža Barić (rođenu 1888. godine), na Zečijoj strani u Nasićima, sestru pokojnog Kraljevića.

Moj pradjed Anto imao je vrijedne i čestite sinove:

- Tunju i Gustonju,

- snahe; Ružu - Tunjinicu i Franciku - Pranu (Gustonjincu).

Svoje kćeri; Maru, Anu i Jagodu kao i pastorku Anu je poudao.

Sinovi Tunja i Gustonja su mu za njegova života podarili unučad:

od Tunje: Anu, Iliju, Jelku, Miju, Jozu, Maru, Pavu i na samrti Matana,

a od Gustonje: Jagodu, Ružu, Peru i Ivicu.

Gustonjine kćeri: Janja - Janjka, Kata i Anđelka su rođene poslije smrti pradjeda Ante.


Posljednje godine svog života moj pradjed Anto proveo je većinom ležeći u svom čardaku budući da je već bio i ostario i obolio. Umro je 1928. godine, otprilike oko 70 godina star. Kada je umro, njegovi sinovi Tunja i Augustin su tesali neku japiju u Okruglici. Tada je njegov najstariji unuk Ilija, tada 17-to godišnjak, zajašio konja i obavijestio oca Tunju i striku Gustonju da idu odmah kući jer im je ćaća umro. Tunja i Augustin su odmah napustili tesanje japije u Mendjerašu kod Okruglice - došli kući i organizirali pokop svog oca kako je i dolikovalo u to doba. Moj pradjed, Anto Pavlović - Anto Buza - pokopan je u Kruškom groblju 1928. godine. Njegovi sinovi Tunja i Augustin podigli su mu i betonski spomenik koji se i dan danas nalazi u Kruškom groblju. Vjerojatno su i njegove obadvije žene pokopane u istom groblju ali nitko danas ne zna gdje im leže kosti.


Potomci mog pradjeda Ante:

Kako sam već napomenuo moj pradjed, Anto Pavlović ženio se dva puta. Sa prvom ženom, nije mi poznato odakle je i kako joj je bilo ime, izrodio je troje djece i to:
- Antu - Tunju 1884. god,
- Maru, ne znam datum rodjenja,
- Anu, nepoznat datum rodjenja.
Negdje oko 1890. ili koju godinu poslije, umrla mu je prva žena, vjerojatno pokopana u Kruškom groblju, medutim, ne postoji nikakav nadgrobni spomenik, a ako je i postojao, u to doba bio je to jedan jednostavan katolički križ od drveta, koji je davno istruo.

Nakon što mu je umrla prva žena, a moj pradjed Anto "Buza" ostao udovac sa troje maloljetne djece i sa velikim imanjem, vjerojatno je bio prinudjen da se ponovo oženi, kako  se ne bi "rasulo" njegovo teškom mukom stečeno imanje tako i da povećava i unapređuje već stećeno bogatstvo. Koliko ja znam negdje 1893. ili 1894. godine moj pradjed se oženio po drugi put. Iz nekih izvora sam čuo da mu je druga žena bila neka "Matoševićka", a odakle je pojma nemam. S tom ženom moj pradjed je dobio dvoje djece:
- Augustina, 1896. godine 
- Jagodu-Jagu kasnije. Druga žena mu je dovela i jednu pastorku Anu.

Potomci od Ante Pavlovića - Buze:

1. Anto - Tunja (1884. - 1942.)
2. Mara (oko 1887. - oko 1960.)
3. Ana  (oko 1890. - oko 19??)


4. August -Gustonja (1896.-1942.)
5. Jagoda - Jaga (oko 1898.-196?.)



Potomci od mog djeda Ante - Tunje:

1. - Pavlović Ana, rodjena 1908.  a umrla 1954. godine
Moja najstarija tetka sa očeve strane, Ana, nije se nikada udavala i nema potomaka. Živjela je neko vrijeme sama u udjeri u velikoj "Buzinoj" kući da bi negdje poslije Drugog svjetskog rata otselila i živjela kod svoje tetke, pok. Mare , udate Pranjić, u Višnjici. Od imanja na diobi mog djeda Tunje zemlje dobila je DO u blizini Močila u kojem je sijala povrće. Umrla je 1954. godine. Nakon njene smrti njen Do su podijelila njena braća; Mijo, Jozo, Pavo, Matan i njen bratić Marijan (Ilije) Pavlović, Marijan "Pepin".

2. - Pavlović Ilija, rodjen 1911. a umro - ubijen 1942. godine

Moj najstariji striko Ilija živio je s roditeljima sve do neke 1930. godine. Tada se odijelio od oca Tunje i počeo praviti sebi kuću u Omarama, gore u Paljikama. Zašto mu otac Tunja nije dao da pravi kuću na tolikoj zemlji nije mi poznato. Godine 1935. se oženio i sebi za ženu doveo kćerku jedinicu od Matić Stjepana iz Višnjice, poznatijeg kao Pepa Dugonjić. Kako mu otac Tunja nije dao da pravi kuću na njegovoj zemlji, strikan Gustonja mu je dozvolio da u njegovom travnjaku, u blizini Pepine kuće, kuće njegovog punca, napravi sebi kuću. To je moj strikan i uradio. Budući da je početkom 1942. godine od strane "ustanika - četnika" odveden i mučki ubijen u Srednjem, sa svojom ženom stekao je samo jedno dijete, sina Marijana 1936. godine. Ovom prilikom želim posebno da napomenem da je moj striko Ilija u svoje vrijeme bio jedan od najpoznatijih tesara. Jedino mu je u tom poslu bio ravan, da tako kažem, moj djed s materine strane Tadija Ćurčić iz Tikvića. Oni su mogli, vjerovali ili ne, odlijepiti tadašnju novčanicu Kraljevine Jugoslavije čvrsto zalijepljenu na japiju jednim zamahom tesače sjekire a da pri tom ne zakače niti japije niti novčanice. Nažalost, izbijanjem Drugog svjetskog rata postao je nevina žrtva i nestao je u najvećoj snazi. Žena mu je, neposredno nakon Drugog svetskog rata, umrla, a njegov potomak Marijan je bio ravnopravni sudionik prilikom diobe zemlje i nasljedstva od svog i mog djeda Ante - Tunje Pavlović. Marijan Pavlović, poznat kao Marijan Pepin, je s majkom a i nakon njene smrti živio zajedno s djedom Pepom. Tu je odrastao i oženio se sa Lucijom Ilić s Danovine iz Nasića. Nakon toga se "odijelio" od svog djeda Pepe i preselio u svoju kuću u Gustonjića travnjaku. Sa svojom ženom Lucijom stekao je šestero djece i to: sinove: Iliju, Jozu, Zorana, Ivana i Zdravka i kćer Ružu. Marijan je nastradao u prometnoj nesreći kod Semizovca osamdesetih godina prošlog stoljeća.

3. Pavlović Jelka, rodjena 1914. godine - umrla 19... godine.

Moja tetka Jelka se udala oko 1935. godine u selo Ulištoviće za Marka Ivanića. S njim je dobila četvoro djece i to:

- Ljubicu 1938. godine - poginula u Nasićima 1992. od krhotina granate ispaljene od srpske vojske,

- Anđu 1940. godine i

- Maru 1942. godine,te sina Matu 1944. godine.

Partizanske jedinice koje su početkom aprila 1945. godine oslobadjale Sarajevo su joj muža Marka odveli i nikada se od tada za njega ništa ne zna. Poslije rata Jelka se udala za Šimu Ivanića iz Ulištovića i sa njime dobila dvije kćeri: Ružu i Jagodu koja je umrla 2010. godine.

4. Pavlović Mijo, rodjen 1915. godine a umro 1988. godine

Kao četvrto dijete Anto - Tunja Pavlović sa ženom Ružom dobio je 1915. godine sina kome je dao ime Mijo. Moj stric Mijo se oženio 1936. godine s Pranjić (Stjepana) Katom iz Zareva Dola u Višnjici. S njom je stekao šestero djece i to:

 

sinove;

- pok. Marka 1938.,

- Iliju 1945.,

- pok. Stjepana 1947. i

- Šimu 1961. godine,

te kćeri;

  • Jelku 1940. i

  • Janju 1951. godine.


Osim jednog kraćeg perioda za vrijeme NDH-azije, kada je živio i radio u Varešu, svoj životni vijek Mijo je  proveo kao zemljoradnik i poznati dundjer majstor. Desetine kuća je sagradio, na stotine kaca, bačvi, vrata i prozora je ručno napravio.

Nastaviće se!



1 Opće je poznato da su prilike u turskoj carevini tada bile vrlo teške. Centralna vlast nije bila u stanju da čvrsto drži u svojim rukama daleke provincije turske carevine. Stoga je ona mitila sve zaslužnije ljude, begove i paše, dajući im zemlje u pojedinim oblastima. Ali su se i sami Turci i Muslimani dočepali velikih posjeda ne pitajući nikoga. U našim krajevima je očuvana tradicija da su ”age čibukom dijelile zemlju”. Ovo odgovara ondašnjim ekonomskim i društvenim prilikama u našim krajevima koji su robovali Turcima. Uslijed velikih buna, nereda i nasilja naše stanovništvo se selilo iz jednog kraja u drugi ne bi li našlo bolji i sretniji život. Zbog toga je ostavljano mnogo puste zemlje. Stoga su age mogle nesmetano zauzimati veće i manje komplekse zemljišta, zvane čifluke, i to na jednom ili više mjesta.

2 U našem kraju je, početkom XIX vijeka, bilo nekoliko aga. Imena im nisu upamćena, ali se zna mjesto u Solakovićima, gdje je bila aginska kuća, a ispred nje (Za)avlija, sa namjenski isklesanim kamenom sa kojeg je aga jašio na konja, te mjesto u Šipovači, gdje je aga volio sjediti, odmarati se, te nadgledati radove... Između aga i kmetova postojali su neki ustaljeni odnosi. Aga je kmetu pravio malu kolibu na čifluku, kmet je bio dužan da obrađuje čifluk i da agi plaća trećinu žita, polovinu sijena i spahiji desetak od onoga što je njemu ostalo, jer je aga plaćao desetak. Ukoliko se kmet nije sviđao, aga ga je mogao otjerati u svako vrijeme sa čifluka. Stoga je kmet nastojao da agu odobrovolji mitom. Pored pogođenog zakupa, haka, kmet je nosio agi masla, poneki brava i tome slično.

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom