Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Ilindanska priča

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Ljepših možda ima, dražih nigdje...

(M. Selimović)

Ilindanska priča
Autor J. Babić   
Petak, 20 Lipanj 2014 13:02

Jelena i Ivan

Posvećeno Mariji

Bijaše nedjelja. Ilindan. Svršila se velika misa na Taračin Dolu. Puno crkveno dvorište, svijeta ostalo napolju oko Matića kuća. Djevojke i žene u bogatoj čemerskoj nošnji, u dimijama, dukatima i svili, hihotale od nekog osobitog raspoloženja. Momci se okupili u grupe, provode šalu, čuje se i pjesma. Upeko zvjezdan, da mozak proključa, pa mnogi traže hlada ispod stare lipe, oraha i kruške jerbasme. Stariji ljudi promatraju mladež i razgovaraju o ljetini. Vrijeme je užina. Šarene se ledine iznad crkve, Matića kuća i Babića dola, gdje je narod prostro ponjave i užina.

Iza užine pojaviše se svirači sa tamburama i frulom. Kolo krenu, a vodi ga Jelena iz Nasića. Rođak Mijo svira tamburu i odavno joj je obećao prvo kolo na Ilindan. Brat mu, Marko, do nje, a tetić Ivan, iz Višnjice, na kecu. Proteže se kolo, stvorila se već tri kruga. Obilazi se i oko bunara, crkveno dvorište malo, pa se kolo proteglo i izvan kapije. Na veliku izlazi, na malu ulazi. Dogovor je bio da se svira dok se Jelena ne umori. Dat će ona mig Miji, kada je vrijeme da stane.

Podigla se prašina, tijela se znoje, momci podvriskuju. Do Jelene se uhvati Ivo sa Gore, poznati igrač, zgodan momak, za kojim su se mnoge Čemerke okretale i begenisale ga.

- Jesi li se Jelo, umorila?

- Nisam. Misliš da se ja tako lako umaram?

- Ma, nešto si mi utanjila. Da se zamijenimo?

- Zelen si ti još, dragi moj, ko zelena trava dole u Šipovači. Mogu se ja sa tobom nositi!

- Pa i nisam Jelo! - sageo se, podvrisnuo, opleo nogama po prašini i zamlatio dugom crnom kosom.

- Odavno mi merak da zaigram do tebe, da te za ruku uhvatim, jer mi srce drhti odavno za tobom.

- Hajde, ne laži! Je li isto tako govoriš i Marici iz Pomenovića i Janji iz Tisovika? Čula sam ja...

- Ne govorim, Jelo, srce moje. Samo si ti u njemu. Nego, da se zamijenimo?

Jelena nije davala znaka Miji da prestane, a snaga ju je pomalo izdavala.

- Zelena si ti Jelo, a ne ja, a i pomala si mi nešto, zadirkivao je Ivo. Malena si ti, malena, da se nosiš sa mnom, a ipak si mi srcu draga.

- Šta mala, malena?

- Ti!

- Nisi ni ti veći od mene!

- Jesam, veći sam od tebe, majke mi!

- Nisi!

- Hajde, onda, stani, pa da se izmjerimo.

- Hajde. Gdje ćemo?

- Čekaj dok kolo stane.

- Sad ću ja Miji da namignem.

Jelena dade Miji znak i kolo stade.

Gdje ćemo i kako ćemo!

- Stani tu uz mene!

- Ne ću ja tako!


Ja kako hoćeš?


- Evo, uz bunar. Nasloni se na bunar, pa ćemo vidjeti koliki si, a poslije ću se ja nasloniti.



Dobro, uz bunar ćemo. Ko će nas mjeriti? Evo, neka nas Marko izmjeri.


Stade Ivan uz bunar, a Marko je držao ruku iznad njegove glave. Kad se Jelena primakla podiže Marko ruku za petnaestak centimetara, a ona to ne vidje.

 

- Eto Jelo...za petnaest cenata...! isprsi se Ivan.



- Laže Marko, laže! Tvoj je jaran!— krivo bi Jeli. — Hajde onda da se ja i ti 'vako, kako si htio ranije, rame uz rame, izmjerimo, pa ćeš vidjeti...!


Da vidimo ko ima pravo ?



Baš da vidimo! — naljutila se Jelena, toliko ljuta da bi se zmija o nju otrovala. Omjerila bi se ona s njime, pa da je ne znam kako...

- Hoćemo li se omjeriti?

- Đavo te nosi od mene!

- Što bona?

Mjeri više Ivane, ne izvrdavaj! — vrisnu Jelena, ljuta a sva dršće ko prut.


I Ivan poče da mjeri — od nosa, a na pedlje: Jedan, dvaaaaaa tri — ih!!



Joj — vrisnu Jelena i opali mu šamar, a Ivan zapraši iz crkvenog dvorišta. Na kapiji mnogo svijeta, pokuša se progurati, da se dočepa puta, a Jelena ga stiže i udari ga

rukom preko leđa.


Svijet se okrenuo i gleda. Navikao na muške tuče izmedju gornjeg i donjeg kraja, kad kamenice, kolci, pa i nož proradi. Ali da cura izudara momka, to još nisu na Taračin

Dolu doživjeli.

Bože pomozi!

Pobježe li Ivan?

Pobježe, više se u kolo nije vraćao!

A muško?

Svejedno, Boga mi, da je sto put...

Ama sramota, ljudi ...

Sramota, al' eto!

E, ljudi, ja budalastih glava! Hajde, Mijo, kreni, ja bih poveo novo kolo— reče Rafo iz Višnjice i ustade. Za njim krenuše još neki Višnjičani i Nasićani.

Sunce je oborilo iza crkvenog Gaja, ka Brezovašu. Niz kosmata prsa i izpod pazuha igrača u mlazevima curi znoj. Oni se, Jelena i Ivan, ne vratiše više u kolo.

Tako se zavadiše njih dvoje, i o toj se svadji dugo pričalo po selima, a i neko je i ispjevao pjesmu tim povodom:


Bježi Ivane, bježi preko sela, bježi Ivane, ubit će te Jela!"


Prođoše mjeseci, a oni ne progovoriše ni riječi. Rijetko su se i viđali. On je i dalje dolazila na misu, a ona prorijedila. Ivan je mislio je da će je ljutnja brzo proći. Uvrijedio ju

je, ali je računao da je razumjela da je to zbog toga što mu se sviđa. Dolazio je na Taračin Do, usput gledao djevojke i mladiće kako šetaju, igraju i pričaju, sretne porodice

koje su stizale sa Tisovika, Pomenovića, Osoja, i pritom nastojao uvjeriti sam sebe da će se Jelena pojaviti naredne nedjelje. Ali, nije došla ni toga dana, ni poslije.

U duši su mu se izmjenjivale ljubavna bol i nada; bol koju je osjećao između grudi i trbuha penjala se i sudarala s uzbuđenjem koje je osjećao u onom dijelu gdje se spajaju

nos i čelo. Ponekad bi bol u njemu bila nepodnošljiva, pa bi se kao bolesnik sručio u postelju da joj se nekako otrhva.


Prije neki dan vidje ga u Vogošći. Pogleda ga, krišom ispod oka. Pogleda i on nju, a ona se zastidje, pa obori pogled zemlji i čisto se začudi. Sjeti se kako su se preklanjske

godine mjerili i šalili na Ilindan. Tada ona bijaše »petnaest cenata« manja, a vidi sad... Ivan se oteo. Jest vala - priznade sama sebi. A ona, kao da ju je neko maljem u glavu

udario, ni za cenat nije više narasla. Neće, pa neće, ama baš nikako! Govorili joj da izađe na kišu, da pokisne ne će li se protegnuti makar malo — govorili joj stariji, ali joj

ni ti savjeti ne pomogoše. Makar hiljadu puta je okisla s kravama na Križu i Vijencu, pa ništa.

Otac i majka se brinuli i nadali se da će sve proći kako je i došlo.

    - Možda bi joj trebalo saliti stravu! – reče komšinica Sejda iz Mahmutović Rijeke. Ima gore na Slivnu jedna žena, Zina joj je ime, mnogima je pomogla. Da probamo, pa

    što Bog dadne...


Na Slivnu, u staroj drvenoj kući bez plafona živjela je visoka Zina, koja se ne bi ni mogla uspraviti u svojoj kući da je bilo plafona. Morala se dobro sageti kada je izlazila

napolje. Na jednom zidu bila je obješena drvena sinija, a uz drugi zid stajale su drvene stalaže pune raznog posuđa, suvih trava i šerpe ukiseljenog mlijeka. Kuća, bolje

reći koliba, je imala zemljani nabijeni pod i jedan mali prozor kroz koji je dopiralo malo svjetlosti jer su i oko njega ležale suve trave. Nasred poda bilo je ognjište, a verige

su visile sa nadimljenih i nagorjelih greda. Jelenu uhvati strah i vrati se.

- Što si je dovodila, nije ona za mene?, reče Zina Sejdi. - Nema ja lijeka za ljubav. Nju muče ljubavni jadi.

- Znam, Zino. Ova je cura s druge strane brda. Pomozi, Alaha ti. Dobra cura, dobri roditelji.

Zina ustade i iz stalaže izvadi veliku flašu.

- Evo, Sejdo. Daj joj da pije ovu vodu tri dana... nemoj ništa drugo da stavlja u usta za to vrijeme, ni komad hljeba, ni jabuku...samo ovu vodu...sad idi!

Sejda ustade, pomalo zatetura i da se ne nasloni na zid, pala bi.

- Koliko da ti platimo, dobra ženo?

- Pomozite nekome. Ja, pare ne uzimam.

- Kome?

- Nekome kome pomoć treba. Procijenite same... Vidim da je cura čestita i poštena. Hajde, hairli vam bilo.

- Ne trebaš je ni nositi, Sejdo. Baci tu flašu. Neće je ja piti. Ja u vradžbine ne vjerujem. Bog će mi pomoći, ako i on nije digao ruke od mene – reče Jelena kad odmakoše od Zinine kuće.

I …naposljetku. Jelena vidje da nema koristi od ljutnje. Pa i zašto? Zar zato što me je... ih nagrijet i lopov jedan!

Stigla jesen u Nasiće. Nadošle šljive za rakije, a djevojke za udaje. Ječe njive od pjesme. Odzvanja sa Zečije Strane, preko Danovine, sve do Dolovčića.

Oj, Nasići, selo na proplanku!

Najljepše si zori na uranku.


Puše se vatre izpod kotlova. Rakija se peče. Kazan kruži od kuće do kuće. Dogone se kazani iz Višnjice, jer je Bonin nedovoljan. Pekmezi se peku. Sitno kucaju tamburice.

Zapreče se krompir, peče se meso. Da rakija ne osvoji. Bolje kazan osvojiti, kao nekad Tisovčani...


Čuvam ovce ostala sam sama,

dođi dragi da ne vidi nana.

Odnekle dopire pjesma.

Nema mala na Čemernu međa


gdje se tvoja ne poznaju leđa.


To Ivan s jaranima pjeva. Poznaje ona njegovo grlo. Nešto je žignu oko srca. Nije šala dvije godine dana kako nisu progovorili i ako je mislila da ga baš i nije voljela.

Razgovarala je i s njegovim jaranima. Eto, sad žali Jelena za njim: Odbio se, odbio lopov jedan! A nikad i nikog nije voljela, kao što sada njega voli. Ma sve joj se čini

, od onog Ilindana, kada je, lopov jedan, uštinuo kraj bunara. To mu bio način da joj priđe, da započmu ašikovanje. Od tada počela je žaliti za njim, pa i danas dan.

Ponekad, u noći, kad bi ga se sjetila, sva bi protrnula, ni sama ne znajući zašto. A poslije se razplače. Sažali joj se na samu sebe. Po noći, kad se zatvori sama u svoj

sobičak, dok drugi spavaju ona se samo prevrće u krevetu, a od srkleta gužva jorgan... Ko da joj je i on nešto kriv... A onda joj on u mislima dođe. Volila je da joj je tu u

blizini... Tu u sobi...Sami njih dvoje. ..Da je opet uštine, da je zgrabi, stisne, uzme., da joj rebra polomi.. Sve bi mu oprostila...Da i ona njega stisne svom svojom snagom, da

ga zgrabi, da mu sve kosti slomi, da ga ugrize, poljubi, uštine, da mu nokte u leđa zarije, košulju pocijepa, hlače i gače strgne...Tako bi ona s njim...Kopilanom jednim...Ali,

ali...

Tako joj je gotovo svake noći...Sjedi i gleda kroz prozorčić. Gleda na put, gleda neće li se pojaviti. Tamo od Dolovčića i Slivna izašao mjesec, malo proviri, pa ga nestane.

Zar se i on igra sa njome. Samo da se odnekud pojavi...


Nemoj, mala, da ti žao bude
Kad te moji svatovi probude.



Pri mjesečini vidje svoga Šarova kako odletje naprijed. Ona se primače do prozora. Pjesma odjeknu negdje blizu. On? Osjeti kako gori, kako joj cijelo tijelo poput pruta

podrhtava. Vidje nečiju sjenu blizu šupe, ispod starog oraha. Povuče se duboko u sobu. Nečija ruka nasloni se na staklo i dva tri puta kucnu, te povika:

- Jelo, ustani!

- Ko je u ovo doba? Šta tražiš? Bježi od kuće, zvaću ćaću i brata.

- Ja, sam Ivan. Je li ti to krivo što sam došao? A?

- Šta hoćeš od mene?— odgovarala je Jelena, otvarajući drhtavim rukama prozor. Drhtala je, a ni sama nije znala, da li od nekog straha ili radosti. - Još imaš srca doći. Život

si mi upropastio. Bježi, zvaću ćaću i brata – reče, ne znajući da su obojica već budni i da slušaju čitav razgovor.

Znam, Jelo, da ti nisam drag. Znam da me mrziš zbog svega onoga. Samo sam se s tobom htio našaliti. A da si mi srcu draga, istina je. Još odavno. Bi li mogla preći preko

svega?

Da te mrzim, ko ti kaže?

A nisam ti ni drag Jelo, pravo reci!

Ko i ja tebi?

Ko, zar ti meni?

Ja tebi!? pitala je ona uzbuđena.

Jesi, očiju mi! Volim te više, nego što se more očima pregledati, pa ako hoćeš vjeruj mi, ako ne ćeš nemoj!

I ja tebe ... izmače se Jeleni.

Mladosti ti ?

Mladosti mi!

Očiju ti!

Očiju mi! — zaklinjala se Jelena.

Pa hajmo meni... Ja sam i došo po te!

Ne mogu noćas Ivane ...

A što li?

Nisam spremna!

Ne brini za spremu.

Nije ta sprema, na koju ti misliš. Nisam spremna, bojim se da ćeš me prevariti kao i Jelu iz Višnjice. Što je ostavi na pola puta, a bio si je poveo kući?

Neću, obraza mi!

Nemaš ti obraza bojim se!

Ko, jel ja... Ne reci to dvaput, Jelo... Nego, izlazi kroz prozor, ako se svojih bojiš i poolazi...

A ako me privariš!? — pitala ga Jela, a oči joj se caklile...

Iskači, dugo sam te čekao.. .

Ko će me nosit ako padnem i slomim nogu ...

Pa ja ću! Nosiću te u rukama.

Daleko je do tvoje Gore. Da me negdje ne popustiš i ne ostaviš?

Ne popuštam te do Zenika, a poslije nek bude to što čekam više od dvije godine!

I ja sam čekala!

- Ne izvrdavaj više, Jelo... Ja sad, jal nikad! Evo, ti ruke i izlazi.

- Ma, a dođeš sutra po noći, dok vidim s ćaćom! — branila se k'o džoja Jela.

- Ne mogu čekat ni minute jedne ... Ne izvrdavaj, jer ne mogu više čekati. Srce će me strefiti.

Jelena se diže. Navuče džemper i cipele, uze još nekoliko suknji i bluza te ih stavi u jednu tašnu, pa mu je proturi kroz prozorčić, osvrnu se još nekoliko puta po svojoj

sobici, ne znajući ni sama šta traži, pa se provuče kroz prozorčić, a dvije snažne ruke pograbiše je izpod pazuha i više ništa nije znala za se. Plakala je a ni sama nije zna

la zašto ... za rodnom kućom? Majkom, ocem, braćom, sestrama? Šta će sutra reći kada vide da je nema, ko će ovce otjerati na Križ, ko će pomusti krave, skuvati pitu? Jelene

nema više!


Kad poodmakoše i oboriše niz Kopošiće, oteže jaran Šimo:

Mala moja, kad te povedemo,

cijelo selo ne bi te otelo!


Odjekuju Kopošići i Odžak. Čuje se sve do Kruga. Vrisnuše Ivan i Jozo. I oteže se nova pjesma ...


Nekoliko nedjelja je prošlo u sreći, miru i zadovoljstvu. Snaše Gorke opremile se za misu. Mlada je misa i puno svijeta na Taračin Dolu. Treći puta je odzvonilo. Stari

župnik tumačio je župljanima o ljubavi prema bližnjemu. Nakon propovijedi dohvati bilježnicu, prolista je i započe: »Po naredbi sv. Matere Crkve ženi se mladić Ivan, sin

Ilije i Mare rođ. Bartula, i uzima za zakonitu drugaricu života djevojku Jelenu, kćerku Josipa i Kate rođ. Matić. Navješćuju se danas prvi, drugi i treći puta.«



 

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom