Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Župa Vidogošća - Vogošća

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Djetinjstvo i zavičaj mjesta su kojima se

čovjek identificira...

Župa Vidogošća - Vogošća
Autor Administrator   
Subota, 12 Prosinac 2009 13:42

Župa Čemerno se nalazi  u srednjoj Bosni u gornjem toku rječice Misoča. Udaljena je oko 7 km zračnom linijom od Ilijaša u pravcu sjeveroistoka.

Župa kao osnovna teritorijalno-politička jedinica srednjevjekovne Bosne bila je geografski i administrativni pojam, a ono što je u suštini činilo župu bila su sela. Župa je živjela selom. U zavisnosti od toga čime se bavilo seosko stanovništvo, sela su mogla biti ratarska, vinogradarska, sela zanatlija i slično. Međutim, većina ih je bila mješovita. Selo je kategorija naselja o kojem osnovne podatke, bar za srednjovjekovnu Bosnu, daju rani turski izvori.


Jedini relativno cjelovit popis starih bosanskih župa, koji predstavlja i jedino direktno svjedočanstvo o njihovoj egzistenciji je darovnica ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine, kojom su potvrđeni stari posjedi bosanske biskupije.
Cjelovit tekst odgovarajućeg dijela povelje kralja Bele IV, koji se danas čuva u Vatikanskom tajnom arhivu, u kojemu je sadržan izvod iz ranije povelje bana Ninoslava, glasi:


“Ceterum idem Nanizlaus banus cum fratribus suis et baronibus confessi sunt et recognouerunt possessiones infrascriptas ad ius et proprietatem ecclesie Boznensis pertinere, quarum nomina sunt hec: in supra Vrhbozna Burdo cum omnibus suis pertinenciis, ubi ipsa ecclesia cathedralis sancti Petri est fundata. Item Bulino. Item Knesopole. Item, Vrudchy, ubi est ecclesia sancti Stephani Prothomartiris. Item in supa Neretua Bulino. Item in supa Lepenica Rocil, ubi est ecclesia sancti Michaelis. Item in supa Vydogossa Lubinchi apud ecclesiam Beate Virginis. Item in Mell apud ecclesiam Cosme et Damiani. Item in supa Losoua apud tres ecclesias. Item in supa Vozcopla apud ecclesiam beati Johannis. Item in supa Bored Bolinapola. Item in Comitatu Beroz Pracha Byscupina uocata.”

U tekstu se kaže kako se jedan dio posjeda bosanske biskupije nalazio “in supa Vydogossa Lubinchi, apud ecclesiam beate Virginis”. Kako se u tekstu vidi ovdje se govori o župi pod imenom Vydogossa, mjesto (selo?) Lubinchi i za crkvu posvećenu djevici Mariji. Iz teksta je vidljivo postojanje župe Vydogosse, bar do polovine XIII vijeka. Ovo svjedočanstvo je, za sada, jedini direktni podatak pisanih izvora o postojanju župe Vydogossa-e u srednjem vijeku.


Nekoliko autora bavilo se ubikacijom ove župe. Samo ime Vydogossa identificiralo se kao neka Vidgona, Viduša ili Vidoši.  Lubinchi, odnosno Lubnichi su se poistovjećivali sa Ljubuncima, Ljubunčićima i Ljubnićima. Odgovarajući biskupski posjed tražio se u okolini Livna, u Rami, u Viduši kraj Bosne, izmedu današnjeg Kaknja i ušća Lašve, te u selu Ljubnićima kod današnjeg Ilijaša.

Arkeolog Pavao Anđelić, koji je boravio u našim krajevima i bavio se istraživanjem stećaka i ostataka srednjovjekovnog grada Dubrovnika, a i niz drugih autora, smatra da se radi o župi Vogošća jer ne postoji ni današnji ni povijesni toponim Vidogošća, koji bi kao takav mogao poslužiti kao direktan oslonac za ubikaciju ove župe. Pravu teškoću predstavlja otkrivanje slavenskog naziva koji je transkribiran latinskim slovima, a odnosi se na ime župe. Vydogossa – Vidogosa nema analogije u slavenskoj onomastici. Kako dvojno ”s” (ss) potencijalno ukazuje na glas ”š” može se pomišljati i na oblik Vidogoša, ali i takve forme rijetko susrećemo u onomastici i leksici uopće. Daleko se bolje uklapa u onomastiku ako se glas ”ss” čita kao ”šć”, odnosno kao staro ”š”. U tom slučaju dobivamo ime Vidogošća, a to je riječ sastavljena od dva dijela: vlastitog imena ”Vid” i osnove ”gost”; takve kombinacije vrlo su česte u slavenskoj onomastici.


Očito je da se ovdje radi o ”našoj” Vogošći – cjelini izmedju slivova rijeka Vogošća i Ljubine, desnih pritoka Bosne. Teritorij obuhvaća dvije stare seoske općine – Gornju i Donju Vogošću i proteže se od samog ruba Sarajevskog polja do ušća Misoče u Bosnu (u današnjem Ilijašu). Jedna od ovih općina je i u dubokoj starini nosila ime Vogošća (porječje istimene rječice) dok je druga vjerovatno imala i drugi naziv (Ljubina ili slično), a svijest o pripadnosti Vogošći očito podsjeća na neku širu teritorijalnu zajednicu, veću i jaču od općine. U domaćim izvorima srednjega vijeka termin Vogošća nikada se ne spominje, ali ga ima u formi Vogošta i Godošta već u najstarijim turskim defterima  polovinom XV vijeka.


U toponomastici Bosne i Hercegovine poznate su bliže analogije sa toponimima istoga ili sličnoga korijena: zaselak Vogošćica u selu Čajnu kod Visokog, Ljubogošća kod Sarajeva, Delegošća kod Srebrenice, Dobrigošće kod Jablanice, Radogost kod Vareša i slično.  Ni toponomastika sa osnovom Vid u ovom kraju nije rijetka. Tako u selu Krivoglavcima postoji brdo sa imenom Vid ili Vit. U porječju Ljubine je selo Vidotina, a u  Zupči kod Breze –zemljište Vidonja   (M.S. Filipović, Visočka nahija, 363).
U ranijim stoljećima srednjega vijeka ovdje je funkcionirala župa pod imenom Vidogošća ili Vogošća. Jedan dio njezina teritorija i danas čuva uspomenu na to staro ime. Župska organizacija je egzistirala svakako do prve polovine XIII vijeka, a vjerojatno i duže. Politički centar župe vjerojatno se nalazio u dolini Stavnje.
U toku XIV vijeka politički centar se pomakao u porječje Misoče, u utvrđeni grad Dubrovnik. Stara župa postala je knežija (comitatus) ali, kako izgleda, njezin teritorij nije nimalo izmijenjen. Takav zaključak se nameće iz bolje poznate situacije turskog doba.
U prvim stoljećima turske uprave politička organizacija ovoga područja ima status nahije sa sjedištem u gradu Dubrovniku. Tek negdje u XVIII vijeku dolazi do snažnije polarizacije prema jačim centrima u Sarajevu, Visokom i Varešu, a zatim i do političke dezintegracije čitavog područja. U to doba formira se i novi predioni pojam Nadvisoki, dok se istočni dio nekadašnje župe počinje osjećati sastavnim dijelom sarajevskog regiona.

Etnolog M. S. Filipović je zabilježio da je prema predanju u Misoči  bila katolička crkva, a na brijegu Crkvicama iznad Vrbovika, bila je crkva koja je prešla u Ljubniće, na lijevu obalu Bosne, jer je neka žena stavila na crkvenu strehu dječije pelene da se suše. O karakteru Ljubnića kao lokalnog (općinskog) centra govore još neki toponomastički i arkeološki podaci. Tako sam Filipović piše da je "stranom iznad Ljubnića i Čekrčića bilo jedno ogromno muslimansko groblje, pa su mu nišani većinom uklonjeni i upotrijebljeni. Po toj strani bilo je i grčkih grobova ali su svi stećci razneti". Budući da selo Ljubnići spada u teritorij koji je identičan sa posjedom bosanske biskupije XIII vijeka, a u XIII vijeku je pripadalo župi Vidogošći ili Vogošći, to treba zaključiti da se teritorij dubrovačke nahije, odnosno knežije poklapa sa teritorijom župe Vidogošće – Vogošće.


"Naš Dubrovnik"


Raspored srednjovjekovnih gradova, to jest sačuvanih fortifikacija, potvrđuje i na ovom području intenzivan razvoj društveno-političkih odnosa. Taj proces tekao je kao i na većini teritorije srednjovjekovne Bosne, a jedna od njegovih posljedica je raspad župa na kotareve. Na ovom području uz historijske podatke, a više uz posmatranje mreže podignutih utvrđenja, može se identificirati veći broj kotareva i njihova veličina. Tako imamo jasne primjere na teritorijama župa Vogošće, Vrhbosne i Lepenice. Južni dio župe Lepenice raspao se u porječju Zujevine i na dva kotara sa centrima u gradovima Gradcu i Tuhelju. Teritorije ovih kotareva vjerovatno su obuhvaćale područja jedne seoske općine, što se može, pored ostalog i posredno zaključiti po obližnjim nekropolama stećaka na Gradcu i u Tarčinu. Teritorija župe Vogošće je kroz cijeli period srednjeg vijeka ostala jedinstvena sa centrom u gradu Dubrovniku.

Još jedna pojava vezana uz gradove privlači pažnju. To su nekropole stećaka. Najčešća je pojava da se manje nekropole do 20 stećaka, i to vrlo kvalitetne izrade i po pravilu u obliku sljemenjaka i sanduka, nalaze u neposrednoj blizini gradova. To su groblja pojedinih porodica, vjerovatno zapovjednika gradova "knezova". Obično su poticali iz redova niže vlastele koji su prvo vršili dužnost zapovjednika gradskih posada, a u određenim gradovima u kasnijem periodu i upravnika kotareva ili župa. Manje porodične nekropole konstatirane su kod Novog u Prači, Gradini u Gornjim Palama, Bulozima, te nekropola kneza Batića u Kopošićima, 1 km udaljena od Dubrovnika.

U sarajevskom kraju kao izrazito poljoprivrednoj oblasti osnovni tip naselja činila su sela, uglavnom mješovita, mada je bilo i onih u kojima je preovlađivalo vinogradarstvo (brojni su toponimi sačuvani do danas koji ukazuju na ovu vrstu proizvodnje) potom sela sa zanatlijama, uglavnom kovačima i tesarima, na šta upućuju nazivi sela Štit u Ilijašu, lokalitet Štita u Kovačima u Hrasnici, sela Kovači, Kovačići i slično. Na prostoru Sarajeva turski popisi bilježe i brojne privredne objekte koji su podmirivali potrebe ovog kraja. To su mlinovi, dolapi, stupe i samokovi, građeni na rijekama Miljacki, Bosni i Željeznici.

Područje Sarajeva sa okolinom u 14. stoljeću bilo je sastavu ranofeudalne župe Vrhbosna, koja je formirana u gornjem toku rijeke Bosne i slivovima njenih pritoka Miljacke, Željeznice i Zujevine.  Neposrednu vlast imao je bosanski ban, kasnije kralj.  S raznim konceptima vlasti raspadale su se i ranofeudalne župe, tako da se i župa Vrhbosna raspala u nekoliko manjih oblasti. Njen centralni, najveći dio ostao je u okviru župe Vrhbosne, koja je obuhvatala prostor u izvornom području Bosne. Središte ove župe bio je grad Hodidjed.
Župa Mokro-Glasinac formira se u slivu Mokranjske Miljacke, kojoj je iz stare Olovske župe priključena Glasinačka ravan, a u slivu Paljanske Miljacke župa Pale.

Drugi dio velike župe Vrhbosne ostao je u oblasti kojom je neposredno gospodario bosanski kralj, u tzv. Kraljevoj oblasti. Ranofeudalna župa Vogošća raspala se a kraljevoj oblasti pripala je i nova župa Dubrovnik koja se prostirala u slivu desnih pritoka Bosne, rijeke Vogošće, Ljubine, Stavnje i Misoče. Centralni dio stare župe Vogošće postaje župa Dubrovnik (u slivu Misoče, Stavnje i dijela Ljubine dok je istočni i južni dio župe ušao u sastav Vrhbosne, a zapadni je pripao Visočkom kraju.

Na području župe Čemerno spominje se starinski lokalitet Dubrovnik[1], a prema predaji taj lokalitet su naselili stari Dubrovčani koji su se bavili trgovinom i zanatstvom. Naravno sve ovo još nije istraženo i sud o svemu ovome dati će znanost.[2]


O postanku ovog Dubrovnika postoje dvije verzije, ali obje podrazumije­vaju rudnike i Dubrovčane. Po jednoj, sagradila su ga dva Dubrovčanina koji su uzeli u zakup bosanske rudnike od Kulina bana, a po drugoj je kralj Grubeša nagovo­rio neke Dubrovčane da tu sagrade grad. Po nekim izvorima Dubrovčani su od Kulina bana uzeli u zakup sve rudnike, a u ovom je Gradu bila njihova kolonija, gdje su talili srebrnu i gvozdenu rudu. (Obje verzije iznosi dr. Milenko Filipović pozivajući se na Jirečeka i fra Jukića). Više pojedinosti o osnutku Grada nalazi Filipović u nedovršenoj Istorji Bosne - muvekita Saliha efendije, gdje se spominje da je "Kulin ban (1197./98. godine), našao srebrne majdane u planini Jagotinu, pa je, nemajući vještih rudara, dao majdane pod zakup Dubrov­čanima koji su tu napravili tvrđavu te u njoj čuvali oruđe i iskopanu rudu." Po ovom istraživaču logično je da je "grad" i dobio ime Dubrovnik po svojim osnivačima, iako se u narodu a i drugim izvorima spominju imena Dabronik ili Dobronik, te Tisovik ili Nabožić[3]. Iako je bilo tvrdnji da se ovaj Dubrovnik ne spominje u dubrovačkim arhivima. M. Dinić je 1937. u Jugosloven­skom istorijskom časopisu objavio podatak iz dubrovačkih arhiva koji spomin­ju bosanski Dubrovnik 1404. godine.[4]

__________________

[1] Vidi Zla kob starobosanskoga grada Dubrovnika (Stećak, list za kulturu i društvena pitanja, HKD Napredak, Sarajevo, godina VI., broj 65., svibanj 1999., str. 32.-33; broj 66., lipanj 1999., str. 33., broj 67., srpanj/kolovoz 1999., str. 32.-33

[2]  Dr Vladimir Ćorović, Istorija Bosne, Beograd 1940. str. 167

Istočno od Visokog postojao je grad Dubrovnik za koji se priča da su ga tobože podigli Dubrovčani radi svojih trgovačkih potreba.

[3] M. Filipović, Etnička prošlost našeg naroda u okolini Visokog, 15. Postoji grad Dubrovnik ili Dobrovnik i kod sela Grmuše blizu Une. Opisao ga je K. Kovačević u Bosanskoj Vili:

Grad Dobrovnik ili Dubrovnik

(Blizu sela Grumuše)



U kotaru bihaćkom blizu sela Grmuše, jedan sat daleko od desne obale rijeke Une, na jednoj sitnom šumom obrasloj uzvišenoj glavici, leži jedna ruševina od nekoga starinskoga grada, koga narod u okolici zove: Dobrovnik ili Dubrovnik. Evo šta su mi pripovijedali ljudi iz sela Grmuše o zidanju grada Dobrovnika. Srpski car Stevan (valjda Dušan ?) putovao je jedan put po svojoj prostranoj carevini i razgledao gradove, jesu li dobro utvrđeni, jer je namislio bio, ratovati sa nekim neprijateljem svojim. Putujući tako dođe u grad Dubrovnik u Dalmaciji, "pa se tu zabavi dulje vremena. U to vrijeme udari neprijatelj na državu njegovu, pa je počne harati i pljačkati. Car Stevan čuvši to poleti u svoju prijestolnicu, pa rašćera nepr'ijatelja i potuče ga tako jako, da ih vrlo" malo živih uteče. Baš u isto vrijeme kada se to dogodilo, zidao je neki vojvoda carev, grad Dobrovnik, pa za spomen toga dobroga i sretnoga rata i nazove ga imenom Dobrovnik. Neki vele, da se taj grad prozvao Dobrovnik, što se u to vrijeme kada se on zidao navratio car Stevan iz Dubrovnika; a neki opet pričaju, da ga je zidala ćer nekog kneza imenom: Dobra (Dobrica), o kojoj ima priča u narodu, pa da je od nje i ime dobio. Pjesma sljedećeg sadržaja, koju sam slušao od dobroga srpskoga pjevača i guslara narodnog seljaka: N. U. sa Mijostarva, priča nam zidanje toga starinskoga grada, ovim riječima:

Knjigu piše srpski car Stevane!
Pa je šalje vojvodi Damjanu,
U knjizi mu vako govorio:
„Slugo moja vojvoda Damjane!
Jesi  l' meni sagradio grada ?
Da mi čuva na granici stražu."
Njemu Damjan vako odgovara:
„Gospodine srpski care Stevo!
Ja sam tebi sagradio grada,
Pokraj Une na Krajini ljutoj,
Da ga tvrđeg u tebe ka nema,
Manda Prizren, đe ti care sjediš.
L'jepo sam mu ime nađenuo

Grad Dobrovnik pokraj Une ladne."1)

1) Guslar nije dalje znao tekst pjesme, niti od koga ju je čuo i naučio.

Narod iz sela Grmuše veli, da svako živinče, koje oko Đurđeva dana dođe, da pase, gdje su razvaline grada Dobrovnika, mora crknuti (svisnuti) od neke trave, koja se tamo u velikoj množini nalazi.

K.KOVAČEVIĆ,  Bosanska Vila br. 7, Sarajevo 01. 04. 1887. godine, str. 102-103

[4] Juna 1404. godine u pisanim izvorima pominje se prvi put Dubrovnik u Bosni:

* “Bogetta Nencouich et Millath Braichouich vlachi Craislaglich faciunt manifestum habuisse et recepisse hic in Ragusio sesaginta salmas salis ponderis qualibet salma librarum CCCXXXVI. Quod sal promictunt et se obligauit insolidum et ad meliustenentem per aptay renuntiando portare ad partes Bosne et ponere dictum sal in uno ex tribus locis in quo dicxerunt Qualez Petrouich vel Radassinus Bachuichouich, videlicet in Desseuize vel sub Vissoch vel in Doboruonich promictens dictas salmas LX consignare in uno ex dictis locis predictus Qualez vel Radasino sub pena soluendi dicto Radino pro qualibet salma yperperos decem si fuerunt contrafactum renuntiando”.


* Izvor: Državni arhiv u Dubrovniku, Serija Diversa Cancellariae XXXV, Folija 78 verso (Datum: 11. juni 1404. godine).

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom