Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Mangan

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Mangan
Autor Vlaho Bogišić   
Utorak, 12 Siječanj 2010 19:57

(Još jedna priča o našem kraju)
Za Rifeta


Sve i da je mogao, kralj Aleksandar ne bi toga jutra početkom posljed­nje godine svoga momačkoga života ništa govorio. Bila je veljača i bilo je hladno, ali bez snijega, u sobi a ni drugdje oko njega nije bilo nikoga, Pavle se vratio u London, a drugi, drugi su za kralja bili izgubljeni. Kraljevi u pričama već odavna ne govore, kao što više nema astrologa na dvorovima  prešli su među običan svijet i razvezao im se jezik, pa im se vjeruje sve i ništa. A kraljevi, i kad nisu u priči, kao da znaju da ne mogu govoriti, jer ako bi nešto kazali na kraljevski način, onako kako treba biti, bilo bi to, ranije ili kasnije, posljednje što su rekli, a na srpskom se dvoru i bez toga kraljevsku se glavu usred riječi gubilo odveć često.


Aleksandar je ipak već drugi kralj koji u našoj priči govori, a to što on toga februarskog jutra ne zna da će govoriti našim jezikom malo je važno, poput dvojbe je li riječ o srpskom kralju. U svome kraljevskome naslovu on tada još nosi troimeni naziv nove kraljevine koju će uskoro izgubiti, prvo u imenu: prozvavši je po svome; za mnoge je, zapravo za sve koji su ga znali, izgubio srpsko, a kako mu hrvatsko žezlo nikad nisu ni mislili povjeriti, ostao je poput mnogih koji u ovoj priči govore više od njega, posve sam, u ono malo dana što mu je ostalo. A koliko mu je ostalo nije znao s astrolozima ni bez njih, i bilo mu je svejedno, a daje sam, znao je dobro i nije mu bilo svejedno.

 


Prišao je visokom prozoru i gledao u prazninu, pogled je pratio obične de­talje gradskoga života, tek su kutovi bili neobični, jer je stari dvor s naporom čuvao svoj mali, preostali prostor. Ni zvukovi nisu bili poput onih koji su istoga jutra budili kamenu palaču na jednoj od starih, unutaranjih granica njegova kraljevstva zagledanu u feštu od slobode. Da mu je tko spomenuo proslave i slo­bodu, kralj Aleksandar bi se već od jutra smijao onom slobodom koju čovjek stekne kad prerano ispuni svoj život, ali ne samo što se nitko živ takvo što nije i ne bi usudio spomenuti, nego se pred vratima sobe čekalo, čekalo bi se i da je rok obveza prekoračen, a nije, jer nikad s kraljem ne bude prekoračen.

Dok uz doručak koji nije dodirnuo čitaju tko će mu se sve obratiti, kralj šuti, i dalje gleda kroz prozor kojemu je sada okrenut leđima, i ne sluša. Za koju mi­nutu on će izaći pred svoje podanike, učinit će redovitu audijenciju za one koji mu se javljaju i koji ga žele vidjeti, a da ga nitko, zapravo, ne želi vidjeti.

U drugom svesku Narodne enciklopedije srpsko-hrvatsko-slovenačke piše da manganskih ruda ima kod nas naročito u Slovenačkoj, Bosni, Hercegovini i Srbiji u tolikoj količini, daje njihova eksploatacija rentabilna. U Bosni su važni manganski rudnici kod Čevljanovića, svojina rudarske zadruge Bosnia, gdje se razvio najviše psilomelan u formi gruda i sočivica. Za vađenje rude nalazi se u rudniku jedan lokomobil sa 120 HP i 2 kompresora, jedan sa 1.16, drugi sa 6 m3 zgusnutoga zraka na minutu. U Semizovcu (okolina Čevljanovića), kamo se do­vozi manganska ruda, nalazi se pralište, u kome se ruda drobi i čisti. U rudniku i pralištu zaposleno je oko 100 činovnika. 1895-1921. izvađeno je 187.278 tona rude. Rudnik Čevljanovići spaja sa željeznicom Sarajevo-Brod rudarska željezni­ca duga 26 km; kod stanice Semizovac ulazi ona u glavnu prugu Brod-Sarajevo, a prestaje kod stanice Ivančici, koja je udaljena 3 km od sela Čevljanovići. U drugim leksikonima za mangan se kaže da je
kemijski element koji se nalazi u elementarnom stanju u meteoritima, a u spojevima je vrlo raširen. Gotovo u svim tlima nalazi se bar u tragovima. Mangan je prijeko potreban za život biljaka i životinja i u slučaju nedostatka mangana u tlu ili hrani nastaju smetnje u rastu.

Na drvenoj klupi vagona trećeg razreda u semizovačkoj stanici bilo je hladno, ali je Asifu H. prijalo i to što para od Sarajeva još nije protjerala, a još više to što na klupama ima mjesta pa će se do Zenice oporaviti. Krenuo je on iz Gornjih Ivančica na vrijeme i više od toga, samo vlaka dolje nije bilo, jer se teret na pruzi prevrnuo, pa će prekrcaj trajati do zore. Morao je dobro požuriti i sad u izmaglici loše rasvjete i prigušene kolodvorske strke, kakvu se može osjetiti samo iznutra jer vanjskom pogledu ni danju nije vidljiva, nasuprot sebe vidi čovjeka neodređenih godina u nošnji koja ga podsjeća na neke što ih je zapamtio, a opet nije siguran. Hlače su crne i sašivene po kroju dimija, ali je riječ o muškarcu, a na torbici koju drži pored sebe, kao da su u njoj dukati, je mali fes, jest crven ali su mu rubovi kraći, a i kalup se ne sužava.

Asif H. protrlja oči, pa se odmakne od svoga komada prozora, jedno jer će noć biti studena, a drugo da isto predloži namjerniku. Čovjek mu uzvrati škrto i neodre­đeno, nešto kao da već putuje dugo i da ne može spavati, zapravo da mu je svejedno.


Asif H. pomisli kako je sigurno problem u torbi išaranoj uzorcima kakvi se vide po zapešćima kršćanki iz Kraljeve Sutjeske ili Fojnice, kada u ljeto pored Ivančica hodočaste u Olovo, pa im se niz otečene ruke cijedi mlaz ledene planinske vode, samo su šare na torbi u bojama, pa dječačkom prostodušnošću počne neznancu pričati tko je, otkud i kamo ide, napusti ga u trenu vlastiti i umor njegove pospane zemlje. Dok je parnjača škripala usjecima i zviždala kroz noć vrtjele su se slike pogleda na romanijske proplanke iz prizemnice u planini, okna rudnika koja se vide preko puta a iznad njih raste najbolja pšenica, drvo s kojim već naraštajima nitko nadaleko ne zna tako dobro kao oni iz Gornjih Ivančica. Eto, njegov babo, koji je u drvo obložio sve verande u rudničkom berghofu sada radi za gazdu Isaaca koji gradi novu drvenu kuću za novoga zapovjednika zeničke kaznionice.

Ali što Asif H. više i bolje priča, putnik se uvlači u sebe, kao da nestaje, mladića niti potiče niti suzbija, pa opet po njegovu se licu ne bi reklo da nešto skriva, ni da mu je stalo da se što prije od kaznionice udalji, u priči ni oko Ze­nice. Asif H. ne može dokučiti žurbu Mijata H., kako se zove njegov noćni su­putnik. Kad se na granici pročulo da je momcima koji su u ime kralja osuđeni na osam godina Zenice, jer su se nakon četiri godine ratnog služenja oduprli novačenju u novu vojsku, mnogo prije isteka roka došao kraj, jer ih je napala guša, bit će živi zakopani iza tamničkih zidova, a među njih osam i njegov sin jedinac, starije Mijat H. dao ispeći pogaču, jer nikoga osim sina nije više imao. Sve je bilo isto kao u njegovoj pjesmarici: i rat, i zidovi i smrt. Krenuo je potra­žiti Kralja. Za početak je imao malu sreću jer vlakovi na njegovoj uskotračnoj pruzi nisu kasnili ni izostajali, ali sada, nakon Sarajeva više nema spavanja ni razgovora, iza svakoga brda može biti kraljev grad, dvor i oprost.

Stislo se Mijatu H. oko srca dok je Asif izlazio a on se pravio da spava, vidio je u dječaku svoga sina i tako je htio pričati o njemu, ali je znao da ne može, iako su sva trojica bili budni kao da nije zora nego podne, Asif H. koji je tražio Zenicu, Mijat H. koji je čekao Beograd i pukovnik Milenko D. Vesnić, zapo­vjednik tamnice u Zenici koji se svaku bogovetnu noć budio u to doba, reklo bi se zbog tuđega kreveta, no spavao je on kao top i među topovima, sve dok jedne noći nije postavljen u tužiteljski krug procesa jednom drugom pukovni­ku, koji se zvao Dimitrijević a zvali su ga Apis.

Trčali su kroz šumu visoko u planini dok je otac okom mjerio stabla i muklim udarcima male sjekire obilježavao buduću građu: njih trojica braće, bosi i slobodni. A onda se odnekud začula pjesma, pjevale su djevojčice, tiho, među drvećem nije bilo jeke, a nebo se otvaralo u prozorima koje su zastirali vršci jela. Otac ih je pozvao pogledom, sve se dogodilo naglo, kao stvari koje se ne mogu očekivati ni ponoviti. Izašli su iz šume, ali nisu prilazili, ljudi na čistini su ih mogli vidjeti, otac je gledao u zemlju posutu iglicama i prošaranu žilama vode, a oni prema maloj poljani za koju će poslije doznati da je groblje. Križevi, mnogo križeva, kamenih, željeznih i drvenih bilo je rasuto uokolo, malo groblje izvan svijeta je obilježavalo svoj prostor, nedostajala mu je samo ograda. Pre­uzimala ga je u tom trenu kao njegova nova kraljica djevojčica koju je Asif H. vidio u berghofu, ali nije mogao zapamtiti njezino ime, bilo je drukčije od ime­na njegovih sestara i amidžinica. Tako je Asif H. upoznao sestricu smrt u liku bezimene djevojčice kojoj pjevaju dok odlazi. Onda je čovjek u odjeći za koju se govori da pripada ujacima i s ljubičastom trakom oko vrata nešto govorio, a do njih su dopirale nepoznate riječi kao sveti grad Jeruzalem, da bi iznenada sve utihnulo, djevojčice u bijelom nestale, a iznad humka ostao tek uspravan i nepomičan stup. Babo im je rekao da čekaju i prišao stećcima, stup se okrenuo i dva su se čovjeka rukovala, riječi je bilo malo, a ostala je tek jedna - guša.

Beogradski kolodvor dojmio se Mijata H. teško, nije nikako mogao vjero­vati da je to mjesto gdje obitava njegov Kralj i sve bi sigurno krenulo po zlu i uz podsmjeh kakvim ljudi uživaju razblažiti pravu nesreću da se nekako nije dokopao dvorske kapije. Kad je tamo pitao za Kralja, nije se dogodilo ništa okrutno poput kundaka pod rebra ili sličnih kroničkih fusnota iz toga doba, nego ga je žandar odveo u kancelariju tri ulice dalje, gdje mu je pristav obja­snio da to ne ide tako, da je trebao pisati sreskom načelniku, a taj bi onda, ako je prilike i volje, opet pisao maršalu dvora, pa bi se vidjelo što se može učiniti. Još ga je pitao ima li novaca za povratak, ako nema kupit će mu kartu, jer se u „prestonici" bez potrebe i zavičaja ne treba zadržavati. Nije mu lagao niti ga se pokušavao riješiti pričom da će prenijeti kralju njegovu molbu, nije ga ni pitao zašto je zapravo dolazio.

Mijat H. nije imao izbora, on osim kralja tu, a i inače ne zna nikoga, a isku­stvo čovjeka s granice mu govori o granici uzmaka i on bi tom mladiću ostavio pogaču te krenuo natrag da se vrata nisu s treskom otvorila a pristav skočio na noge i bez riječi pozdravio došljaka. Gardijski časnik poručnik Milan Ribarac bio je na glasu prijeka i opasna čovjeka, rijetko je donosio službenu poštu s Dvora, a kada je to činio okom čovjeka koji nema osobnoga života, svugdje oko sebe vidio je probleme, pa i u beznačajnoj pisarnici, jer problemi svugdje postoje. Poručnik Ribarac je u ratu izgubio obitelj, roditelji i brat su mu umrli u albanskim planinama, a žena s malim djetetom, koja je ostala u Beogradu, pobjegla s nekim švapskim kaplarom. Nije mu puno trebalo da shvati kakva samoća muči Mijata H. i da ga odvede dvorskom konjušaru Mitru te Mitru priprijeti neka čiču dobro pazi dok on ne uredi što treba.

Svi su pomalo žalili i voljeli Milana Ribarca, ali je on ostajao poručnik, držalo se, zbog njegove naravi. Iako mu je vjerovao, kralj mu nije mogao po­moći. Milan Ribarac je, naime, nosio pismo majora Dragiše Vasića predsjed­niku Vlade u kojemu je Ribarčev ratni zapovjednik tražio da se Apisa pusti iz zatvora. Predsjednik je pismo pred Ribarcem poderao a da ga nije ni otvorio ni išta pitao, a da se na poručnikovu kamenom licu tada ni više ikad nije ništa moglo pročitati.

Godina je bila bez snijega, pa se oko drvene kuće u šumi moglo raditi već početkom veljače, štoviše od rijeke se već dizao onaj miris buđenja koji čovje­ku i kad je kažnjenik daje volje za nadu, za kakav-takav život. Stražari su zbog žurbe oko kuće pustili kažnjenike da rade istodobno s majstorima, krčilo se, zidalo, kopalo, tesalo i namještalo u isti mah. Asifov otac se porječkao s gaz­dom Isaacom oko povratka, došao je sin po njega, ali gazda Isaac nije od jučer, zna on da majstor iz Ivančica traži načina za put iz priče u koju nije želio ući, kao što zna da ni sam nije birao svoje priče, i to mu kaže, tu smo, di smo, moj dobri i nezamjenjivi majstore. Asif H. dotad gleda kažnjenike, već je dovoljno vičan poslu da prepozna onoga tko zna svoj posao. Jedan od takvih se brzo umara, kažu mu da je danas njegov praznik, nekakva fešta od slobode, pa ga i stražari zbog toga štede. Zove se, kažu, Anza B., a Asif čuje Hamza. Asif H. bi da smije pričao s Anzom B. Anza B. je suh i vrat mu je natečen no pokreti mu nisu zadani, ono snage što mu je preostalo troši voljom, onom vrstom slobode koju se ne može ograničiti. Asif H. razgovara sa Anzom B. očima, obuzima ga strah da će tog trena kažnjenik nestati i da će zapjevati zbor anđela koje zovu meledma i kojega ne želi više čuti ma koliko se govorilo i vjerovati moralo da je to muzika kojom se ide preko rijeke, kad je nama preko rijeke. Anza B. mu govori neka se smije, početak i kraj su na istoj točki i sve što je važno jest tada biti na pravom mjestu, a ovo nije pravo mjesto, to znaju, i to je zasad dovoljno.

Katoličko groblje, odnosno njegovi ostaci na romanijskoj visoravni izme­đu Ivančića i Čevljanovića postoji i danas. Nije stiglo dobiti ogradu, a nije ni važno, pronaći ga je teško, orijentacije nema, što je dobro, jer mu ne mogu nauditi ratovi ni druge vrste planova, zasad a vjerojatno ni inače. Uskoro će samo od sebe nestati kao i svijet kojemu je pripadalo, a da ćemo vrlo teško saznati tko je bila njegova posljednja kraljica. Iz grobova rastu visoka i vitka stabla, kojih, kaže naš vodič Asif H., tu nedavno nije bilo, a što je to nedavno u priči je, kao i u životu teško i nepotrebno rastumačiti. Iz podivljaloga raslinja jednoga od preostalih grobova iznad zemlje probija se stručak jorgovana u proljetnom buđenju. Razgrćem lišće nad malim, sporednim spomenikom uz glavnu grobnicu i ukazuje se ime djevojčice koja našoj priči možda pripada, a možda i ne, nije dopušteno dirati njezin mir. Že­ljezni križevi polako nestaju u boji koja se lijepi. Zašto je dolazak trebalo toliko puta odgoditi, sve dok ovoga popodneva fra Ivan nije imao važni­jega posla i važnijih gosta od nas, koji smo mu za Kalendar Sv. Ante htjeli ponuditi priče kakve se inače ne objavljuju. Na povratku u Ivančiće se saginjem i podižem crvenkasti grumen, va­ljda manganovu rudaču, i stavljam ga u džep. Poslije se boja, u šumi nevidljiva, dugo nije dala s rukava, crvena boja mangana i groblja koje ne može nestati.

Nikad se ranije ni poslije u pratnji Alek­sandra Prvog, a Drugi se nije ni dogodio, nije na audijenciji pojavio poručnik. Poručnik Milan Ribarac stoji sam iza Kralja dok Mijat H. nespretno pokušava uzeti Aleksandrovu ruku da bi je poljubio, iako mu to nitko nije rekao, kao ni išta drugo. Pogaču su Mitar i on pojeli kad je shvatio da će se čekanje odužiti i sad pred kraljem i svim tim ljudima stoji sam kako nikad nije bio, sa samoćom drukčijom od one za koju je došao moliti da prestane.

Kralj ga jednako nespretno podiže i Mijat mu govori da njegovi nisu lupeži nego seljaci kao i kralj sam, seljački kralj, koji u vojsku idu kada treba, a inače je pametnije da se drže motike i srpa. Kralj je napokon progovorio, zna on sve to bolje od Mijata H, ali na žalost ne može učiniti ništa. Ako ih i jesu osudili u njegovo, kraljevo ime, njega, može u to Mijat H. biti siguran, nisu ništa pitali, pa mora shvatiti da se u tuđe posle kralj ne može miješati. Ima ipak jedan dan u godini kad može uredovati kao kralj a da nikoga ništa ne pita, na svoj rođendan. Pa neka se Mijat H. strpi i on će mu ih onda poslat doma. Kralj se nasmiješio pa kaže da nije riba nego strijelac, pa će to malo pričekati, a stari ga graničar ne razumije, ali je ipak čuo ono zbog čega je došao i više ne gleda kralja nego kameno lice poručnika Milana Ribarca.

Sljedeće su godine žandari na našoj staroj granici pucali u čast kraljeva vjen­čanja, zenički povratnici sricali deseterce o sužanjstvu, a Milan Ribarac nije više bio poručnik. Premda su slike s kraljevskoga vjenčanja još crno-bijele, vidi ga se iza kraljice Marije u paradnoj uniformi i s ordenom - boje mangana.

Objavljeno u Kalendaru sv. Ante za 2008. godinu.

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom