Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Taračin Do u srcu, okolica u venama!

Dobro došli na našu stranicu!

Sudbine
Autor J. Babić   
Ponedjeljak, 05 Travanj 2010 12:09

MAJČINE SUZE

Septembar 1999 godine. Kad udje u avliju baba Safa zateče gladne kokoši. Navikla da ih hrani u odredjeno vrijeme, sve navale na nju, ali jutros je Safa zakasnila, jer je u prodavnici kupovala  kafu, šećer i druge stvari. Smjesta se dade na posao. Vabila je kokoši, velikim krivim prutom tukla kozu što joj se motala oko nogu i proklinjala muža.
- Mujo, crni Mujo. Ni kozu nisi nahranio. Kud li te je vrag opet odnio?
Psovala je kozu. Ona nikako nije bila za to da uzmu kozu od te medjunarodne pomoći. Šta će im koza? Kravu i nekako, ali kozu, nikad. Sa Mujom se nije mogla svađati. On ju je jednostavno doveo jednog dana na dugačkom povocu i rekao. "Kozje mlijeko je zdravije i jače i od kravljeg. Kravu nam ne daju jer ih dijele samo onima sto su bježali od svoje kuće i sada se vraćaju. Budi sretna da smo i kozu dobili. Ja ću se o njoj brinuti, a ti je samo muzi". A njega sve češće kući nema. Odlazi na njive i luta, kao, ne daj Bože, kakav duh. Gubi se u mislima. Alahu dragi, sačuvaj.

Misli joj nisu mogle odlutati od koze.  Zar bi se njeni Smajlovići, ikada spustili tako nisko, dok im je bila velika familija, da se hrane kozjim mlijekom i sirom pored tolikih krava, ovaca? Pa i njegovi Begići. Ovako ostadoše sami, ne htjedoše sa svoga, pa tako i prinuđjeni na siromaštvo.  Kćerka je otišla sa svojom porodicom daleko u Kanadu, ne zna čestito ni izgovoriti taj njen Vankufer, odakle se ponekad javi pismom.  Telefona u selu još nemaju. Sin je na početku rata, još dok je oko Fojnice bilo mirno, otišao prvo u Hrvatsku, a odatle u Švedsku, tamo se ubrzo i oženio Švedjankom, izrodio troje djece koje oni, baba i dedo,  nisu još ni vidjeli, osim na slikama. Zvali i njih da dođu u Švedsku. Ni govora. Kad od svoje kuće nisu išli kada je bilo najgore, neće ni sada. A možda je bolje bilo... Ko zna?
Iz razmišljanja je trže pjesma orozova, koga eto već mjesec dana kljuka da bi ga zaklala za sutrašnji dan kada im dolaze sin, snaha i unučad iz Švedske. Oroz se pravo udebljao i narastao, tako da će biti pravo pitanje kako će ga savladati kada ga trebadne zaklati.

- Ajde prestani, orko - naljuti se i na njega. I ti si me, vala,  namučio.

Kada Muje nije bilo kući sve češće je razgovarala sa kokošima, pa čak i sa kozom. Nikome ne bi smjela reči, ali sve češće je razgovarala i sa Bogom. Sjedi na verandi, dok Mujo luta njivama ili sjedi u kafani i gleda na štalu koja se počela rušiti. Gleda na prostranu avliju, pogled joj pada na krušku kajzericu kojoj je snijeg polomio grane pa sada stoji na sred avlije poput diva kome su odsjekli ruke, pa samo stablo više izaziva sažaljenje ovakvo kakvo je, nego da su ga iz korijenja izvadili zajedno sa panjem. Gleda na zahrđjali lanac na bunaru, poduprti zid od šupe i probušeni rakijski kazan koji su im "komšije" probušile. A ni Muje nema. Tada priča s Bogom. Psuje ga. Zašto si, Bože, dozvolio da ovako nastradamo? I zašto si pustio ovakvo vrijeme, da ostanemo sami poput kruške kajzerice u avliji?

A onda se uplašeno trza. Moli za oproštaj. Eto, nema s kim ni riječ da progovori, pa ga u nevolji priziva. Oprostiće Bog. Zna ona da je on dobar i milostiv. Oprostiće jer ona čeka sina, snahu i unučad, a za takav dolazak ne treba štedjeti ni snage, ni troška. I nesreća ima svoj vijek trajanja. Jednog dana mora i njoj dosaditi. Ne može nesreća da izdrži koliko oni mogu, pa kad bude osjetila njihovu riješenost da istraju - pokupiće se i otići negdje drugo. Ne prestaje razmišljati o unučićima.
- Sanel najstariji!
Šest mu je godina. Zatim jedno drugom do uveta, sve po godinu dana razlike, dolaze Johan i Gunilla. A onda snaha Åsa. Oni je zovu tako i njen Mujo je zove tako, ali ona neće. Nije to njihovo ime i šta tu ima dalje da se priča. Ali na slici ne izgleda loše. Šta bi mom Sakibu da se oženi Šveđankom, pa, zar tamo nema ni jedne naše cure? Godilo joj je što je prvo dijete dobilo naše ime, što je dokaz da se Sakib pita. I treba. Važno je da se loza Begića neće prekinuti. A ono drugo dvoje? Da se Sakib nije pokorio toj Šveđanki?
A onda joj pravo u srce druga misao: pa dokle će on, Sakib, tamo u Švedskoj, u tom Halmstadu? Kada namjerava da se vrati kući? Ne misli valjda tamo ostati? O tome će ona njega sutra ozbiljno pitati. Rata više nema, mirno je. Ljudi se vraćaju. Eto kćerka Mirzeta piše da se oni iz tog Vankufera ne misle vraćati jer je tamo bolje, samo malo hladnije nego u Fojnici. Neće valjda i Sakib tako?

Skupio joj se neki jad i čemer u stomaku, tišti je, ne da joj mira. Navikla na bol, nosi ga jer  zna da tu ne može ništa promijeniti. Bože, kad bi bar mogla da zaplače kao nekad, suzama. Ali i suze nestadoše u silnom plakanju kako Sakib i Mirzeta odoše. A i Muje sve manje kući. Posljednjih godina postali su pretjerano osjetljivi i razdražljivi. Mislila je već nekoliko puta i o tome kako je vrijeme da ih Bog uzme sebi jer već odavno više nemaju šta da kažu jedno drugome. Ono što je nekad bila radost pretvorilo se u ravnodušnost, sitna svađa oko nečeg sitnog pretvarala u netrpeljivost, nekoliko teških riječi u tešku svađu. Svaka izgovorena riječ njihova činila joj se kao da odzvanja u praznom prostoru što se ispriječio izmedju njih dvoje, skoro nepremostivo.

Uveče su lijegali u nezagrijanu sobu, radi štednje gasili sijalicu i dugo ne bi zaspali misleći istu misao o djeci i o tome kako su ostali sami. Kada ugase sijalicu i kada ih pokrije mrak, nju je počinjalo da guši osjećanje da je živa sahranjena u grobu i zbog tih misli često joj je ponestajalo zraka. Tada su, ne mogavši da zaspu, počinjali međusobna prepucavanja zbog sitnica, prisjećajući se do najmanjih sitnica ko je toga dana šta zaboravio da uradi, a propusta je svakim danom bivalo sve više.
Najstariji unuk Sanel, valjda zato što je prvo unuče, nekako joj prvi u mislima. Ima i Mirzeta dvije curice: Nisvetu i Zumretu. No, na Sanela misli najviše. Gleda crtež što joj ga je nacrtao, a Sakib u pismu poslao. "Volim te, farmor".  Presveti Alahu, pa zar ga Sakib nije naučio da napiše nano. U pismu što ga je Sakib poslao, objašnjava joj sin da farmor znači baka, nana na švedskom. Pa zar tako nešto da dočekam? Odmah pomisli da nekadašnju komšinicu Anu što je radila u Njemačkoj i slično govorila, a oni je ismijavali. "Možda Johan i Gunilla ne znaju ni toliko", pomisli i ta je misao udari poput malja po glavi.

Nije imala vremena čestito ni da jede - trebalo je skuvati kolače, napraviti baklavu koju njen Sakib toliko voli, spremiti čistu posteljinu u sobi gdje će njeni namiliji spavati...

U sami mrak dodje i Mujo. Ništa ne govori. Vidi ona odmah šta je s njim. Popio. Dogadjalo se i ranije, ali rjedje. Kako rat poče, kako ga komšije istukoše, kako im stvari i pare odnesoše, kazan probušiše, živinu otjeraše, kako djeca odoše... U posljednje vrijeme, valjda zbog starosti, uhvati ga piće odmah poslije prve čašice. A ne može kao nekad da zapjeva, da se našali, lako se naljuti, plane. Traži svađu. Prinese mu čorbu, pospremi sto i šutke završi čišćenje oroza, što joj oduze najviše vremena. Onaj bol iz stomaka prenese se na leđa. Ispravi se i protegne, reče sebi da to nije ništa, jer ne boli to od jučer, a i ne bolilo kada je ustala jutros u pet sati. Evo već je i noć a sve poslove nije ni završila, a sutra dolazi Sakib i njegovi. Osjeti da joj je nekako lakše kad misli na njih. Možda je bolje da legne i odmori se. Leže i Mujo. Prođe nekoliko minuta dok ne progovori. Bio na dženazi. Umro Enver iz Tušnjića. Proveo rat u Zenici. Vratio se prije nekoliko dana svojoj kući, popravljao krov. Padne, i na mjestu mrtav.

Mrak guta Mujine riječi. Ne boli je tako jako, osjeća samo utrnulost koja raste, raste sve veća praznina koja je obuzima, obuzima je i sve veća tišina. Čuje kako Mujo govori o nesretnom Enveru, i izvlači nekakve zaključke,  što je uvijek radio, ali ta hladna praznina sve više raste. Na kraju ona zaspa.
Ujutro kad se probudio, Mujo je lagano da ne bi probudio ženu jer je osjećao krivicu od jučerašnjeg dana kada se napio i ništa joj nije pomogao, otišao u avliju, nahranio kokoške, pustio kozu, otišao u radnju da kupi hljeb , a zatim kad mu se učinilo da je vrijeme ušao je u sobu da je probudi.

Zovnu je, ali se ona ne odazva. Bi mu čudno što se ne budi, jer je obično na prvo kukurijekanje horozovo skakala. Možda se juče premorila, pomisli. Ležala je na leđima.  Priđe joj i prodrma je. Ruka joj je bila hladna. Zatvori joj oči, okrene se, osjeti strašan bol u grudima i tiho jeknu: Safo, Safija!

Pade preko kreveta. Ču kako neko trubi sa kolima ispred kuće, ali nije mogao izaći. Tako ih Sakib i Åsa sa djecom i nadjoše.


Objavljeno u ”Bosanskoj pošti”,  juna, 2000. godine

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom