Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Anegdote iz rodnog kraja
Autor Ivan Pavlović   
Ponedjeljak, 28 Ožujak 2011 12:48

PRANJGE, KUNOSIĆI I LJUDINA

Već ranije smo pisali o web stranici koju je otvorio i održava Ivan Pavlović - Učo. Za one koji manje znaju (a tko Uču od starije i srednje generacije Čemernjaka ne zna) napominjemo da je Učo rođen  u Višnjici. Osnovnu školu je završio na Taračin Dolu, Učiteljsku školu u Sarajevu 1967. godine i izvanredno Pedagošku akademiju – odsjek razredna nastava 1973. godine. Kao učitelj – nastavnik razredne nastave radio je u osnovnoj školi na Taračin Dolu 15 godina, u područnoj školi Korita 2 mjeseca, u osnovnoj školi Srednje 3 godine, u osnovnoj školi Ilijaš – područnoj školi Bioča 6 godina i osnovnoj školi Ričica – područnoj školi Bištrani kao prognanik 5 mjeseci. Od 1994-e godine živi u Švedskoj, a od prošle godine je u starosnoj mirovini.  Učo je, u obimnom materijalu,  opisao svoje i doživljaje nekih Čemernjaka. Za ovu prigodu, izdvojili smo ove tri anegdote, a ostatak možete pročitati na: http://www.123minsida.se/uciteljIVAN/46649702


Pepa Dugonjić  i pranjge

...Kada smo se dočepali slobodne teritorije i došli u selo Slavin,  tu smo se duže odmarali i okrijepljivali vodom, varenikom, kiselim mlijekom, sirutkom, rakijom , što su nam mještani Slavina svesrdno davali. I vrijeme se u večernjim satima pogoršalo. Smrče se. Poče i kiša da pada. E, samo nam je još i kiša trebala da nas onako umorne i znojave požuruje prema Varešu. Idući kroz selo Planinicu vidio sam i svog kuma Jureta Mikulića kako u nekakvim pranjgama, što bi rekao pokojni Pepa Dugonjić – Matić iz Višnjice, pognute glave žuri prema Varešu.
Kad pomenuh „pranjge“ i pokojnog Pepu, u svoje vrijeme čuvenog gazdu iz sela Višnjice,  nekada davno čuo sam jedan, ljudi su pričali istinit dogadaj koji je pokojni gazda Pepo doživio, kako je on sam sebe nazivao pogotovu kada malo popije, koji je malo u „gasu“,  negdje uz „kazan“ pričao.

Još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije išao je pokojni Pepa jednog dana,  zajedno sa svojim susjedima u Sarajevo,  u svojoj svakodnevnoj nošnji; šubara, domadan, „misnim“ pelengačama, a na nogama je imao starinske kundure potkovane s nalicama na petama, flekicama i kundurskim klincima na prstima. U to vrijeme iz Višnjice u Sarajevo išlo se pješke ali i s konjima preko sela Kamenice i Gore zatim prečicom preko Dubovog i Vogošće do Hotonja ili Kobilje Glave. Tu su,   kod nekih imućnijih mještana ostavljali konje,  pa se kada završe posao koji su imali u Sarajevu vraćali  istim pravcem svojim kućama. Kada su stigli do mjesta gdje se nalazi kino Radnik,  tu se pokojni Pepa zadržao promatrajuci nekakve izloge u dućanima. „Zadrža se ja, Bogarati ti tvog, eto sam dok sam jednu stovrljo,  a komšije su otišle prema Čaršiji.  Razgulim ti ja onako u svojim pranjgama,  a klinci i nalce se razglimali, pola klinaca je već poispadalo iz kundura, idem ja prema Čaršiji, glavu zavratio ko neslan ovan, kundure zveče po petunu k'o da ide kakva starokova kljusina,  svijet se okreće za mnom k'o da sam rogat, drmnem neku gospoju koja zamal' ne pade na petun. Ta mi gospoja, postarija žena, osova nešto i reče: „A,  jesi ti stari izost'o!“ „Ma,  nisam,  nisam! Stiću ja njija gospoja do Čaršije! Stiću ja njija, ne boj se ti!“

Svatovska kroz Kunosiće

Kad spomenuh selo Kunosiće ne mogu,  a da ne opišem jedan istiniti događaj u tom selu koji sam kao dvadesetogodišnji,  što bi se reklo,  na vas mah momak doživio u ljeto 1966. godine.  Naime,  te godine negdje iza Ilin dana, kada je kod nas u selu Višnjica već bila završena koševina i „puščan“ Vijenac, pokojni moj ujak Ivan Ivica zvani Čakija Ćurčić, Ilija Mije Pavlović i ja, krenuli smo tražit koševine da zaradimo koji tadašnji dinar. Kada smo došli u selo Zubeta gospodin Mehmed Begić nam je ponudio da sa njim odemo u njegov Sjenokos,  gdje on ima nepokošenih 6 kosa čaira skoro na samom vrhu planine Zvijezde,  da ga pokosimo,  a on uz hranu plaća tadašnjih 4 tisuće dinara po kosi trave. Kako ni u Okruglici, ni u Toljenku, niti u Ravnama nismo našli koševine,  prihvatili smo da vidimo pa,  ako se naredimo,  da njegov Sjenokos pokosimo. Nakon što smo ručali, popili kavu i rakiju, a  gospodin Mehmed klanjao po svom običaju,  zajedno smo s njim uz nekakve omare otišli u njegov Sjenokos, gdje nam je gazda pokazao Mednike, „naredili“ smo se i tražili da nam njegov unuk na konju donese večeru jer namjeravamo kositi dokle god se vidi i noćiti tog sunčanog dana u Sjenokosu. Taj dan i sutridan do devet sati nas trojica smo sa našim kao britva oštrim nevošerkama  pokosili njegov Sjenokos i oko deset sati došli na doručak i isplatu zarađenog jer smo njegovom unuku,  kada nam je donio večeru i balon od pet litara vode,  naredili da nam ujutro ne donosi doručak budući da smo procijenili da možemo završiti ugovoreni posao u jutarnjim satima narednoga dana. Tako je i bilo,  te smo nas trojica krenuli doma. Međutim, u selu Ravne,  u neposrednoj blizini prodavnice,  susreli smo pokojnog Bonu Joze Ilić, pokojnog mog stričevića Stjepana Mije Pavlović – zvanog Ščipo i Stjepana Mate Pranjić – zvanog Bobek,  koji su također pošli tražiti koševine. Kako nigdje više nismo našli posla, osim što nam je jedna starija žena u Ravnama nudila da joj pokosimo otprilike kosu i po trave, jednu livadu „mekote“, a ona će nam dati ručak što nismo prihvatili, premda nam je pokojni Bono Ljubić kroz smiješak kasnije govorio: „Ma, trebali smo onu livadu mlatnut onoj babi“. Kupivši u prodavnici dva litra dalmatinske loze za puta,  nas šestorica smo oko 16 sati krenuli doma, prema našoj Višnjici. Budući da smo do sela Toljenak već bili „manuli“ jednu litru, a put do Višnjice je poprilično dug, u selu Toljenak smo od nekog domaćina kupili jedan litar prave šljive i nastavili dalje. Već u selu Okruglica zamrkosmo. Prolazeći kroz već tada osvijetljeno selo Kunosiće, a nama je već nestalo „čvrstog goriva“,  jasno svi već pod „gasom“, odlučili smo da kroz to selo podijeljeni u dvije grupe propjevamo svatovski. Nešto se u nama u tom trenutku probudilo,  ni sam ne znam što! Vjerojatno se,  bar djelomice,  probudila naša hrvatska klica, koju mi,  priznali to ili ne,  u sebi nosimo, uostalom i većina europskih država, osim Švicarske i Belgije, koje su nacionalne države.  Odjekivala je Okruglica, Menderaš i okolica našim izvornim svatovskim pjesmama,  a od pokojnog Ščipe i Bobeka  jecali su svatovski jenjgini glasovi u visokom altu ili sopranu: „Mašala,  mašala! Živjela kita i svatovi! Živjeli! Mašala,  mašala!“. Nigdje žive duše! Kada smo došli na kraj sela Kunosića prema Han Karauli, tada seoskim,  ali prilično širokim putem, mrkla noć! Prst se pred okom ne vidi! Kako ćemo, šta ćemo, svi sa kosama na ramenima, kosnim kovovima u džepovima i vodijerima začepljenim travom oko pojasa,  odlučili smo da se vratimo i noćimo u jednoj klanici pored puta. Uz pomoc šibice ili faercaga mog pokojnog ujke Čakije, on je jedini u to doba pušio, došavši do jedne klanice samo desetak metara udaljene od puta, pronašli smo merdevine, prislonili ih uz krov, otvorili komin na krovu koji se svozo niz podlačkom pokrivene štale, uvukli se u pojatu i onako umorni,  ali i popjani,  zahrkali u pojati u kojoj je na sreću bilo oko jedan tovar sijena. Ujutro, dok smo mi neki još spavali,  a neki već bili budni, čujemo neki pokrupan muški glas: „Ma,  to su bile ustaške pjesme sinoć! To se neki ustaša,  majku mu ustašku jebem,  ženio iz Očevlja i sa ustaškim pjesmama su propjevali kroz naše selo! Ma,  trebali smo im mi pokazati naše čojstvo i dostojanstvo,  majku im ustašku!“  Čuvši te riječi, a kako se taj gospodin približavao klanici,  misleći valjda da smo mi otišli, nije nam budnima,  baš u tom momentu  bilo svejedno. Probudili smo i one koji su još uvijek hrkali i uketili se kao da još spavamo.  Pomenuti mještanin se uputio prema, vjerojatno njegovoj štali i sa nešto tišim riječima,  psujući sve po spisku ustašama,  pored ostalog,  govoreći: „Pogledaj,  majku im ustašku! I komin su mi na štali razvalili“,  te penjući se uz prislonjene merdevine i provirivši kroz otvoreni komin još tišim glasom prozborio: „A,  evo ih! Tu su! Još smrde! Vidi, nema mlade!“ i nakon tih riječi ušao u svoju pojatu i počeo nas buditi, kuckajući nas svojim cipelama po nogama,  govoreći: „Dobro jutro,  momci! Jestel' se naspavali? Pa,  što niste sinoć svratili u kuću da k'o ljudi i komšije sjedemo, večeramo, popijemo i noćimo k'o ljudi? Što ste morali noćivati,  po ovoj ljetnoj, ali prohladnoj noći, u pojati?“ Kada nas je kunosićki domaćin probudio otišli smo nas šest u njegovu, samo preko puta, prilično prostranu pravu domaćinsku kuću gdje smo doručkovali, popili kavu i pričali o svakodnevnim dogodovštinama i tom prilikom nam je domaćin dao litar kao vosak žute šljive za puta,  uz napomenu da slijedeći put, ako nas put nanese, svratimo u njegovu kuću i da uvijek ima mjesta za komšije,  u svako doba dana ili noći,  u njegovoj kući. Odatle smo šumom između sela Konosići i  Han Karaula, pored velike Jelike, otišli prema našoj Višnjici,  uz put pijući pravu domaćinsku šljivu i komentirajući ono što smo prethodne noći doživjeli.

"Ljudina" i Jela

...Druga osoba koju želim ovom prilikom spomenuti je gospodin  Pero Živanović,  rođen 1941. godine,  koji je pjevao u crkvenom horu pjesme tijekom svete Mise u katoličkoj crkvi u Kaknju,  a koji je takođe sa suprugom Janjom tada živio u Cvjetnom naselju. Veoma pobožan, „plav“ i vrijedna ljudeskara, gospodin Pero  je vrlo često "naređivao" svojoj ljepšoj polovici: „ Deder Janjo, objesim ti dragi kamen, pristavi kavu i pozovi nam Uču i njegovu Katu!“ Nikada tijekom mog boravka u Puntiželi nisam čuo da je gospodin Pero nešto opsovao. Ne! Njegove su „psovke“ bile; Objesim ti dragi kamen, objesim ti miša, objesim ti ovo i ono. Naprotiv, njegova supruga Janja koja je,  gluvo ovdje bilo,  voljela ponekad i cvrljuknut, bila nam je nekako simpatičnija,  prema našem čemerskom mentalitetu.
E, kad spomenuh izraz „Objesim ti“ prisjetih se jednog istinitog događaja koji se dogodio negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća na Taračin Dolu. Naime, te godine,  gospodin Pranić ili Pranjić Stjepan – Stjepanac – Ljudina sa Torina iz sela Višnjice,  je sa svojim volovima Garonjom i Kitonjom s Brezovaša vukao drva svećeniku,  pokojnom Anić Martinu. Spuštajuci se niz tada sniježnu i prilično zaleđenu  Parokovu njivu,  gospodin Ljudina je prilično glasno uzvikivao: „ Drž' Kitonja! Drž' Garonja! Stu Kitonja, stu Garonja!“ Udarajući ih kanđijom pokušavao je usmjeriti svoje poslušne volove da dovuku drva na pravo mjesto. Kako je bilo vrlo klizavo,  teško je u tom trenutku bilo očekivati da se sve završi kako je gospodin Ljudina planirao,  pa je onako umoran, znojav i ljutit psovao sve po spisku. Čuvši te Ljudinove psovke,  gospođa Jela, u to doba svećenikova domaćica, ukorila je Ljudinu riječima: „Bože me prosti,  Stjepane!  Nemoj 'sovat Boga! Bog će te pokarat,  objesim ti!“ Na to joj je Ljudina, onako ljut i umoran, uzvratio: „Ma, objesiš ti meni onu stvar. Daj volovima sijena, te  pristavi kavu i naspi rakiju,  dok ja razklamfam vlake.“

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom