Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Otrgnuto zaboravu
Autor Josip Kudić   
Subota, 30 Srpanj 2011 10:13

O ČEMERNU 1969. GODINE

Prođe Ilindan, bila Prva pričest i krizma, fešta u Ljubini, a i sezona godišnjih odmora približava se kraju. Vi, koji ste bili u rodnom kraju, znate kako je bilo. Okupili smo se u rodnom kraju, a sv. Ilija Gromovnik se oglasi prilikom oba okupljanja; ili da nas pozdravi ili da nas podsjeti da rodni kraj ne zaboravljamo. Temelji spomen crkve na Taračin Dolu nisu izljeveni, mada je volje i obećanja bilo. Objašnjenja ste čuli; uskoro će se pokriti i župni dvor u Ljubini. Ni Inicijativnom odboru za izgradnju nije lako; nema se baš nekih novaca, a i njih je teško razvlačiti prema aktuelnim potrebama.

Baterije su napunjene, nekima se nije ni vraćalo u naša trenutna prebivališta, neki opet ne kriju svoja druga razočarenja. Život ide dalje, a mi ćemo Vam u nekoliko navrata prenijeti atmosferu iz našeg kraja kako ju je 1969. godine vidio naš tadašnji župnik Josip Kudić.

 

 

ŽUPA ČEMERNO

LETIMIČAN POVIJESNI PREGLED

Prvi pisani spomen za ovu župu potječe iz 1710. godine. Tada se ovo područje zvalo Planina. U to vrijeme ovdje nije jos bila župa, nego kapelanija. Prvi vrhbosanski nadbiskup Dr. Josip Stadler osniva 1882. godine župu, koja od tada nosi ime Čemerno. Crkva je sagrađena slijedeće godine u mjestu zvanom Taračin Dol.

Staro ime Planina mnogo bi bolje odgovaralo području, koje spada pod ovu župu. Izuzev Vogošće i Semizovca, sve je samo planina. Baciš li svoj pogled na bilo koju stranu, tvoje će oko vidjeti bezbroj brda i dolina, po kojima su kao biseri nanizane male seoske kućice.

Pogledaš li malo pažljivije, zapazit ćeš u ovim surim bosanskim brdima, tragove nekadašnje grčke i rimske prošlosti. Često puta i ne znaš da stojiš na ogromnoj ploči, obrasloj mahovinom i travom, koja pod sobom skriva prah i kosti kakvog grčkog ili rimskog velmože, koji eto ostade da tu u Bosni ponosnoj čeka slavno uskrsnuće. Uputiš li se nešto dalje, ispred tebe će se ispriječiti kamena litica, na čijim vrhovima strše ostatci starog grada Dubravnika, vlasništvo bosanskih plemića Batića.

Duboko, duboko dolje u podnožju tvrđave, ispod strmih klisura, šumi bistra i brza rijeka Misoča, koja poput mlade srne skakuće s kamena na kamen, dok se ne izgubi daleko tamo u ravnici i ne prihvate je vode rijeke Bosne.


Na ogromnim vojarnama, gdje su se nekada kočili mladi junaci, čuvari utvrde, sada se gnijezde stare orlušine budno motreći na ptičicu sto se spusti na šiblje izniklo iz debelih zidova. Stari bedemi zgrbljeni pod teretom vjekova, kao starac koji nosi na ramenima breme godina, pričaju nam o davnim pokoljenjima, o ratovima, prolaznosti i putu u neizmjernost. Kao da nam kažu: Pogledaj,  čovječe evo tako prolazi slava, bogatstvo i čast ovoga svijeta.

Kada bi stari bedem progovorio, kazao bi nam, da je dolje na obali rijeke Misoče nekada bila crkva katolička. Tamo je danas malo naselje Misoča. I naselje i rijeka Misoča dobili su ime po tome, što se tu nekada služila sv. Misa.

Kada šaptom Bosna pade 1463. počeše kršćani ostavljati svoja ognjišta u ravnicama i naseljavati se po neprohodnim brdima, da bi, što dalje od puteva, mogli mirno krčiti šume, stvarati sebi male komadiće plodne zemlje, boreći se neprestano s bujicama, koje im otimaju s mukom stečeno njihovo imanje. Tako su mnogi došli u ove krajeve iz Sarajevskog polja ostavljajući sve, da spase goli život.

I kad si se uvjerio u prolaznost, promatrajući grad bez života, okreneš se i pođeš prema istoku ove župe. Idući tako će tvoje budno oko opaziti i po koji stećak bosanskih patarena, sav izranjen, obrastao zakržljalim šibljem kao i sve ono, o čemu se više ne vodi nikakva briga.  Osjetit ćeš, da ti ponekad noga stane na tvrde tlo nego obično i odmah se sjetiš, da je ostatak starog puta, kojim su koračali stari Rimljani, a srednjovjekovni trgovci prolazili sa karavanama noseći svakovrsnu robu. Prolaziš kroz klance i bogaze, u kojima su te iste trgovce i karavane presretali hajduci i odmetnici. Sve u svemu osjetit ćeš, barem jedan časak, dah prošlosti.

POPRAVAK GROMOM RAZRUŠENOG TORNJA

Na svom putu proći ćeš kraj crkve, koja je u geografskom centru župe. Potječe iz 1883. godine. Do nedavno je bila pokrivena daskom-šindrom, ali prilikom jedne elementarne nepogode, sručiše se, na i onako već dotrajalu crkvu, grom i munja, te učiniše svoje. Nekadašnja crkvica postade ruševina. Međutim, vjerni župljani ne dadoše, da u njihovoj sredini umjesto crkve strši razvalina. Dadoše se na posao. Popraviše gromom razvaljeni toranj osiguravši ga gromobranom, pokriše crkvu novim modernim krovom, te još niz drugih popravaka tako, da sada izvana izgleda vrlo lijepa crkvica. Unutrašnjost crkve polako se uređuje.

Težak i naporan je bio posao oko popravka. Sve se mora dotjerati na leđima malih bosanskih konjica. Tehnika današnjeg vremena nema pristupa u ove naše planine. Glavno prijevozno sredstvo i dalje ostaje mali bosanski konjić, koji će neprestano podmetati svoja leđa pod raznovrsne terete, što putuju ovim našim besputnim planinama.
Vjerni su domaćini, ono što se kaže, otkidali od svojih usta, samo da se što prije uklone posljedice nevremena.



NEDJELJA  - RADNI DAN?



Tako mnogi. a ima i onih, koji zaboraviše, da postoji crkva u njihovoj sredini. Ona ista crkva, koju sagradiše njihovi pradjedovi. S te iste crkve dozivalo je zvono njihove očeve i djedove, da dođu i okupe se na molitvu, da ojačani molitvom i Božjom pomoći, mognu odgovoriti svojim pozivima i dužnostima. S tog istog mjesta i danas poziva zvono današnje vjernike opominjući ih, da ne zaborave onu Božju iz Vječnog Zakona: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji! Na žalost, mnogi ili se prave, da ne čuju taj neumorni zov, te tako "zaboravise", da je nedjelja DAN GOSPODNJI, DAN  BOGU POSVEĆEN. Dobar broj njih nedjelju pretvoriše u radni dan. Nadajmo se, da će ovi i mnogi drugi, na vrijeme čuti umiljati glas zvona sa svoje crkve i da će se tomu glasu odazvati i vjerno dolaziti u kuću Božju. Mnogo je bolje ovo, nego li čuti riječi Kristove: Zašto nisi dao Bogu sto je Božje?

I kada si razgledao unutrašnjost crkvice i došao do zaključaka, da će trebati još mnogo i mnogo sredstava, dok se sve dovede u red, da zaista to bude mjesto, koliko-toliko, dostojno prisutnosti Kristove. U svojoj kršćanskoj revnosti ti bi najradije doviknuo kršćanima - katolicima, kod kojih se nađe po koji dinar viška, da se sjete ove crkvice. Eto im zgode, ako hoće činiti dobra djela, jer sv. Pismo kaže: Vjera bez dobrih djela je mrtva!
Ostavljaš sada crkvicu i polaziš dalje. Spuštaš se polako uskim putem niz padinu oprezno koračajući i pazeći, da ti se noga ne omakne i ne doživiš nepoželjno prevrtanje. Kada ti koljeno već počinje klecati od hodanja po nenaviklim putovima, najednom se pred tobom ukaže moderni put - magistrala, kojom jure automobili svih vrsta i oblika. Tu nema tišine. Nema onog mira, kojega si gore u planini osjetio. Buka motora i prodorne sirene potjeraše mir i tišinu iz ove doline.
Pređeš li magistralu i pođeš li na drugu stranu, čekaju te isto tako planine i kozje staze, kao i na ovoj strani, gdje si već bio.



SAMODOŠLOST - SRAMOTA KRSĆANINA

Noć je. Uživaš u noćnoj tišini. Diviš se dalekim svijetlim zvijezdama, tražeći među njima pojedina sazviježđa, o kojima si u školi učio. I dogodi se, da te najednom iz tvoje zanesenosti trgne: vika, galama, pjesma polupijanih ljudi, tresak praznih flaša o kamenje i ti začuđen pitaš: Šta je to sada u to doba noći?
Upućeni u to će ti odgovoriti da su to nazovi svatovi. Čudan običaj! Po noći ukradu djevojku i vode je momkovoj kući. Neisprošenu. Malo tko sazna, da će biti ti nazovi svatovi. To što čuješ, to je svatovsko veselje. Vode je nevjenčanu. Nije bila ni kod matičara ni kod svećenika. Taj čas kao da je odvojena i od Crkve i od države. Tek kasnije udovolje zakonima Crkve i države. Državnim bez iznimke svi, a crkvenim poneki i zaborave.

Ne čudi se! Ne udaju se baš sve tako. Nađe se djevojaka, koje idu i Božjim i ljudskim redom.
One što se udaju bez ikakva reda, po noći, valjda "imaju" neki razlog. Bit će da nisu lijepe, pa se momci stide voditi ih po danu, nego okrenu po noći, kada ničija ljepota toliko ne dolazi do izražaja. Ili se možda boje, da će im tko oteti djevojku. Nema toga danas. Prošla su vremena, kada su svatovi ginuli braneći mladu.
Nadajmo se da će naše djevojke više cijeniti svoje djevojaštvo i da će se držati ljudskoga i Božjega reda.
Jedini je dan u životu ovih djevojaka njihovo vjenčanje, kada svi u njih gledaju, kada svi o njima govore, kada je ona - djevojka - glavna ličnost toga dana. Promaši li to, ode li bez reda, nije više nikomu zanimljiva. Tada dobiva ime samodošla. Dakle: sama došla! a narodna izreka kaže: Ne zvanom je mjesto za vratima!
Sada, kad si prošao jednim dijelom ove župe, malo otpočini. Za nekoliko dana krenut ćemo drugim dijelom župe, terenski lakšim, ali s težim vjerskim problemima. U to ćeš se uvjeriti.

Objavljeno u: Crkva u Sarajevu, 1969. godine, broj 3, str. 8.

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom