Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Djetinjstvo i zavičaj mjesta su kojima se

čovjek identificira...

Reportaža
Autor Katolički tjednik   
Petak, 05 Kolovoz 2011 08:58


Čemerno sa slatkim okusom

Zasigurno nećemo pogriješiti ako kažemo kako je životni kontekst u Bosni, vrlo često kroz povijest, bivao samo „jad i čemer“. To potvrđuju i mnogi toponimi. Tim slijedom, upućeni će reći, kako u Bosni postoji sedam Čemerna. Bilo kako bilo, u crkveno-administrativnom smislu najpoznatije je ono koje se nalazi 15-ak km zračne crte sjeverno od Sarajeva, na putu prema Olovu, a kojemu istoimena župa zahvaljuje svoje ime.

„Sedam kilometara od Semizovca, u mjestu Ljubina, na desnoj strani vidjet ćete crkvu – ne možete ju promašiti. Tu skrenite, čekat ću vas pa ćemo sve natenane i po redu“, objasnio nam je u telefonskom dogovoru župnik župe Čemerno dr. don Pero Brkić. Kako reče, tako i bi.



 

Župnik u kontejneru, a zvono na tornju

Zatekli smo ga iza, već uređene, crkve bl. Ivana Merza. Sjedio je pred kontejnerom za stanovanje i pijuckao vodu kojom je i nas ponudio. Veli, to je „naša voda“ s nekog od ovdašnjih izvora, a tuđe su boce. „Otkud vam kontejner i je li vi u njemu živite“, pitamo župnika. Onda nam on, manirom dugogodišnjeg pastoralca u Švicarskoj objašnjava. „Ovdje sam već četiri mjeseca i tu ću biti dok ne završimo župnu kuću. Kontejner sam na korištenje dobio od vojske zahvaljujući vojnom kapelanu Željku Čuturiću. To je ustvari apartman od 39 m2. U njemu imam: kuhinju, sobu, kupatilo i prostoriju za župni ured. Osim toga, ovdje je uvedena „tehnička“ voda iz bunara koji je u župnom dvorištu. Pumpe za to sam dobio također od vojske“, objašnjava dr. Brkić te kaže kako su župnici koji su pastorizirali ovu župu nakon posljednjega rata, zbog uništene infrastrukture, morali stanovati u Vogošći. Tamo je, vremenom, napravljena crkva bl. Majke Terezije i stan za svećenika. Župnik iz Čemernog još uvijek pastoralno skrbi i za vjernike u gradu Vogošći, ali je, kako neslužbeno doznajemo, na tom prostoru u procesu formiranje samostalne kapelanije.
Dok smo tako razgovarali došlo je i podne. No, sa crkve se nije čulo zvono. Pitamo župnika zašto, a on skida kapu s glave, gladi se po „ćelavici“ te veli: „Moji dobri ljudi, ovdje je 110 godina zvonilo katoličko zvono. Dođe rat, zločinci to porušiše i tako je 'gluvo' od Saraj'va do Olova. Već 18 godina ovdje zvono šuti. Nebo vapije da se ponovno čuje“, veli vlč. Pero pa onda razdragano dodaje kako je i tomu došao kraj jer su nabavili zvono od 320 kg koje će se ovih dana čuti sa crkve u Ljubini.

Crkva i župni ured kao u konzervi

Razgledavajući uokolo primjećujemo kako se pogled s mjesta na kojem smo ne pruža daleko. Štoviše konstatiramo da smo kao u konzervi. Sa sve četiri strane su brda, a mi u dolini iz koje se samo nebo vidi. Župnik uvažava našu primjedbu te dodaje kako ovdje u prosincu i siječnju uopće nema sunca. Zbog toga je na ovom mjestu temperatura uvijek niža nego u Sarajevu za skoro 7 stupnjeva. Ako je primjerice u glavnom gradu -10°C, na Ilidži je -12°C, a ovdje je -17°C.
Sve to jest razlog zašto na „ugrubo“ novoizgrađeni župni ured i dvoranu moraju staviti izolaciju - stiropol od 15 cm.
Inače, promatrajući gradilište župnog ureda uviđamo kako će to uistinu biti jedan skroman pastoralni centar sa svim što mu je potrebno. U okviru toga zdanja koje trenutno je „došlo do pod krov“ bit će višenemjenska dvorana i župnikov stan. Ove dvije cjeline imaju odvojene ulaze i to je, prema župnikovim riječima, najmodernije rješenje župne kuće kod nas. „Dvorana se jest potkrala pod župnu kuću, ali je ostala samostalna, kao i župna kuća. Dvorana je važna i mojim župljanima koji su iseljeni po svijetu. To će biti mjesto na kojemu će oni moći okupljati se kada dođu“, zaključuje dr. Brkić te, dok obilazimo gradilište, objašnjava kako, bez obzira na sve, župnik ovdje nikada neće biti gladan i neće biti „na grbači“ biskupiji. „Ljudi su ovdje otvoreni, a ja moram paziti da ne budem 'usko grlo'“, kaže te upućuje na podatak da je zemljište za crkvu u Ljubini darovala obitelj Ivana i Dragice Đogo, a da projekt izgradnje podupiru vjernici i ovdašnje općinske vlasti.


Pod zaštitom sv. Ilije i bl. Ivana Merza

Uz sav trud župnika Brkića da nam dočara život župe Čemerno ostajemo „neznalice“ te pitamo gdje je župna crkva i otkud to da je župa posvećena sv. Iliji, a ima crkvu bl. Ivana Merza? Vraćajući se u povijest poučava nas i o tomu. „Župa Čemerno dobila je ime po Čemerskoj planini, a osnovao ju je i pod zaštitu sv. Ilije stavio prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler 1882. odvojivši pojedina naselja od župe Sarajevo. Sjedište te župe bilo je u Taračin Dolu i tamo je bila izgrađena crkva posvećena sv. Iliji. No, kako su ljudi migrirali s brda u ravan tako je i Taračin Do ostao pust. Tu crkvu srušili su srpski ekstremisti u svibnju 1993. Poslije rata župljani su podigli ovu crkvu ovdje u Ljubini te je posvećena bl. Ivanu Merzu. Planiramo, ako Bog da, na mjstu porušen crkve sv. Ilije izgraditi jednu spomen-crkvu gdje bi se ljudi okupljali barem jedanput godišnje“, optimistično kaže vlč. Brkić koji je 26. župnik u povijesti župe Čemerno.
Od njega saznajemo da na prostoru ove župe živi 112 katoličkih obitelji, odnosno 211 vjernika. Oni se nalaze u mjestima: Srednje, Stupe, Ljubina, Ulištovići, Solakovići, Semizovac, Gora, Dolovčići i Nasići. Budući da pastorizira i grad Vogošću veli kako je tamo živi 172 katolika u 94 obitelji. Kako radosno ističe i jedna i druga zajednica imaju tendenciju rasta: Vogošća jer se u nju doseljavaju nove obitelji, a Čemerno jer se ovdje ljudi vraćaju. U tom kontekstu vrijedno je spomenuti da je prostor od Semizovca pa sve do Srednjeg 60 % katolička zemlja. Istina, prije rata je to bilo oko 70% - dakle prodano je 10% - ali cijela župa je, kako župnik optimistično zaključuje, još uvijek vitalan prostor.



Ritam života drugačiji nego u ostalim župama

Nakon što smo razgledali crkveni prostor u Ljubini zamolili smo župnika, na što je on rado pristao, da vidimo gdje je nekoć bila crkva. Tako se zaputismo prema Taračin Dolu koji je 400 m na višoj nadmorskoj visini nego crkva bl. Ivana Merza. Usput vlč. Pero pripovijeda kako se ovdje život razlikuje od života u drugim župama. „Gdje god kreneš moraš ostaviti cijeli dan. Ja kad krenem u posjet svojim župljanima koji su raštrkani po župi moram uistinu rezervirati vrijeme samo za to. Ostim toga, na području koje pastoriziram postoji 11 grobalja. Zato mjesečno autom 'spržim' oko 2000 km. Primjerice, kad idem kupit kruha moram ići 7 km“, pripovijeda župnik te veli kako mu to teško ne pada.
Dok nam pogled seže po bosanskim vrletima prisjećamo se kako i ova brda svjedoče krvavim borbama tijekom II. svjetskog, ali i posljednjega rata. Zaključujemo jednoglasno kako prizore prirodnih ljepota ne treba kvariti slikama ljudske zlobe. Bjelogrica koja nas okružuje govori kako se u njenoj nutrini kriju prava bogatstva divljači: divljih svinja, zečeva, srndača i još koječega. To je razlog što u ove krajeve dolaze samo lovci i katolici kada idu slaviti sv. misu ili ukopati svoje pokojnike. Misa se, inače, redovito slavi za Svisvete i Markovdan kada se obavlja i blagoslov polja. Zasigurno da bi bilo više onih koji bi došli „baciti pogled“ odavde kada bi postojala malo bolja priometnica. No, možda će i to u budućnosti biti riješeno ako se asfaltira put do Taračin Dola. Kako doznajemo cilj kantona je spojiti Bijambarske pećine preko Čemerske planine, stari grad Dubrovnik i izići na Misoču.


Kamen prošlosti, prozor u sadašnjost

Dok tako razmišljamo polako dolazimo u mjesto Taračin Do – nekoć veoma živo, a danas pusto. Prvo što smo vidjeli jesu ostatci nekadašnje osnovne škole u kojoj se prestalo podučavati djecu još od '80-ih godina prošlog stoljeća. Povijest svjedoči kako je proces odlaska ljudi s ovog brda bio zaključen 1985. Međutim, budući da je ovdje bilo i u zemljopisnom smislu središte cjelokupnog prostora župe Čemerno, ovdašnji ljudi su se rado identificirali kao Taračinci ili Čemernjaci. Premda danas zaboravljen ovdje je nekoć dominirao srednjovjekovni grad Dubrovnik, izgrađen vjerojatno u „drugoj polovici XIV. stoljeća“ kao sjedište bosanskog kneza Batića koji je službovao na dvoru kralja Tvrtka II., kako svjedoči Iljko Barić u knjizi Taračin Do sa okolicom. I do toga mjesta danas postoji put, ali je zarastao i izrovan.
U Taračin Dolu, kako rekosmo, vrijeme je stalo 80-ih godina prošlog stoljeća, ali je ljudska ludost nastavila svoj „ludi pir“. Sve što se moglo porušiti, porušeno je. Malo toga je obnovljeno, tako da veća mogućnost ovdje vidjeti zmiju nego čovjeka. To govori i župnik upozoravajući nas da dobro pazimo kamo stajemo. On je u kratko vremena, otkako je ovdje na službi, naučio puno toga o zmijama. Veli nam da su otrovne: šarka i poskok, samo što je šarka opasnija jer ne bježi te je se treba više čuvati. Upozoravajući nas na to, pokazuje nam mjesto gdje je nekoć bila crkva – od koje je ostao samo dio temelja – a pored koga se danas nalazi obnovaljena kapelica. To je ustvari nekadašnja kućica u kojoj je djelovala podružnica HKD Napredak Čemerno. Na njenom vrhu stoji križ – jedino što je ostalo od stare crkve. No, više nego križa ovdašnji ljudi pamte zvono kojega više nema, a za koje su smatrali da je čudotvorno. Bez obzira na vjersku propadnost, ovdašnji su ljudi vjerovali da je ono bilo „djelotvorno u spreječavanju vremenskih nepogoda“ jer su župnici, kad bi vidjeli da će nevrijeme, zvonili sve dok ne bi rastjerali oblake. Osim te angažiranosti, povijest upućuje da su župnici, a među njima se ističe pok. Mijo Thon, bili aktivni i na društvenom planu. Tako je spomenuti zajedno sa svojim župljanima doveo vodu u Taračin Do. O tome svjedoči još uvijek postojeća česma i korito za pranje rublja na ulazu u župno dvorište. A, unutar „crkvenog“ prostora župnik nam je pokazao bunar. „Ovdje ti je dasa za vrijeme Austro-ugarske iskopao bunar 16 m dubok. U njemu i danas ima vode, ali su ljudi u njega nabacali svašta pa je do nje teže doći“, pojašnjava vlč. Pero. Rukom objašnjava dokle sežu granice njegove župe, a onda govori i o predjelima koji su crkveno vlasništvo. Prema njegovim riječima Crkva na teritoriju Čemernog ima 140 dunuma zemlje: 40 šume i 100 dunuma livade.
Kao poveznicu prošlosti i sadašnjosti priča nam da se u ovoj župi nakon II. svjetskog rata sakrila jedna časna sestra franjevka iz Hercegovine. Od tada pa sve do danas postoji veza između ovih sestara i župe Čemerno. „I danas franjevke dođu te pomognu u župi. Osobito sam im zahvalan što na misi sviraju i pjevaju“, ističe dr. Brkić.


Bit će Čemernog, a i katolika u njemu

Dok se vraćamo u nizine i puku sadašnjost razgovaramo o načinu života ljudi u ovom kraju. Doznajemo kako u Čemernom dominiraju prezimena: Jozić, Ilić i Ivanić. Svi oni su pretežito prije rata radili u tvornicama: Pretis i Tas. Zbog dosta surove klime malo su se bavili poljoprivredom i stočarstvom – tek toliko koliko im je bilo dosta za vlastite potrebe. Tijekom i nakon rata dosta njih je otišlo iz župe. „U Kiseljaku i Središnjoj Bosni je 50-ak obitelji, u Kninu oko 150, u Švedskoj oko 100, ovdje ih je također ostalo 100, a isto toliko je otišlo 'kud koji'. Od ovih 'kud koji' ima ih dosta po Sarajevu. Oni polako obnavljaju svoje kuće i dolaze, a ostali rijeđe“, kazuje župnik te na pitanje je li on optimista kada je riječ o opstanku katolika u ovom kraju kategorički odgovara, „Kako nisam kad imamo 11 krizmanika, 12 na vjeronauku, 5 prvpričesnika. Ovo neće odumrijeti. Jedan od razloga jest što je 'pod nosom' Sarajevu. Ljudi 'začast' ovamo dođu. Na primjer šefica odjela za borbu protiv trgovine ljudi te šefica informativne službe u Vijeću ministara prave i obnavljaju kuće ovdje. Naši ljudi rade i restauraciju unutrašnjosti katedrale. To je samo djelić podataka koji mi daje razlog vjerovati kako će ovdje katolici opstati“.
Kao da je htio da doživimo ono o čemu govori, župnik Brkić nas je odveo na ručak u restoran Hacijenda čiji je vlasnik njegov župljanin Goran Bartula. U restoranu radi i Antonija Bartolović rodom iz Srednjeg koja nas je poslužila te s nama podijelila svoje razmišljanje o životu u ovom kraju. „Ja gdje god sam otišla – bilo zbog rata, bilo radi posla – uvijek sam otišla s namjerom vratiti se ovamo, jer ovo je prelijep kraj i onaj tko ga voli, on se uvijek vraća“, kaže gđa Antonija.
U razgovoru s „gazdom“ Goranom saznajemo kako je on prvi koji se vratio ovdje i obnovio svoju kuću. „Čim se moglo odmah sam iz Visokog, gdje sam proveo rat, zaputio se ovamo. Donio sam gajbu piva, mesa narezao i ušao ovdje. Sa mnom su bila moja 2-3 prijatelja te smo sjeli i počastili se na ruševini, jer bez obzira što je ruševina znao sam da je moja. Ubrzo sam obnovio kuću. 'Skrpio' sam to za 15-ak dana i kad sam napravio, narod kaže: 'Goran napravio vilu što će njemu donacija?' Tako sam od svoga rada sve uradio. Restoran sam otvorio 2000. i malo po malo krenulo je“, ukratko nam je svoju životnu priču ispričao Goran u čiji restoran dolazi i poznate osobe. Među njima je i pjevač Halid Bešlić koji je, kaže nam župnik, za crkvu donirao 1000 KM. Inače, Halid je porijeklom odavde te je svoje prve glazbene korake ovdje i napravio. „Prvo je pjevao kod Šipovca“, veli Ankica. „Nije, prvo je pjevao nama u autobusu kad se vraćamo iz Sarajeva gdje šmo išli u školu“, pojašnjava Goran te ode vidit kako „napreduje“ pastrmka koju nam je pripravljao.
Uz jelo i čašu hladnog pića, na kraju, prihvatismo župnikov optimizam  uz obećanje da ćemo još koji put navratiti  ako ništa onda da proljudikamo i pojedemo najbolju pastrmku u kraju.



Svi oni koji žele sudjelovati u izgradnji župnog ureda i aktivnostima župe Čemerno to mogu učiniti donacijom na:
-transakcijski račun: Raiffeisen Bank d.d. Bosne i Hercegovine: 161 000 006 279 00 51
-devizni račun: Raiffeisen Bank d.d. Bosne i Hercegovine: 503 012 000 000 39 07

Preneseno iz Katoličkog tjednika, broj 30, Sarajevo 27.07.2011 godine

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom