Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Taračin Do u srcu, okolica u venama!

Dobro došli na našu stranicu!

Hodočašće u Olovo
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 02 Siječanj 2012 16:43

Pješke  na Zavjet

Svetište u Olovu jedno je od najpoznatijih i najstarijih Gospinih hodočasničkih središta u Bosni i Hercegovini. Prvi podatak, koji ukazuje na to da je olovska crkva narodno svetište, jest zabilješka u dubrovačkom ljetopisu od 10. travnja 1454. Prvotni franjevački samostan i crkva u Olovu osnovani su u 14. stoljeću i među najstarijima su u Bosni. Godine 1704. samostan i crkva su zapaljeni, a prema zapisima u kronici, počinitelj je naručen i nagrađen za svoje nedjelo. Godine 1867. izgrađena je drvena crkvica, a današnje svetište je građeno od 1930. do 1961. godine i nije sasvim završeno.

Kako su franjevci u to doba napustili Olovo pod pritiskom povijesnih okolnosti, hodočasnici su pojedinačno dolazili i molili paleći svijeće uz dovratak na ulazu u Crkvu, koji je pocrnio od dima svijeća. Narod i danas pali svijeće na crnome kamenu i oko njega. Vrijeme je učinilo da se zaboravi prava istina o ovom kamenu te ga je narod počeo legendama opisivati. Jedna od njih kaže da je ovaj kamen krenuo sa Isusom u raj. U našoj župi postoji priča: ”Kada se Isus okrenuo i vidio kamen, rekao mu je: 'O, kamene, okamenio se', i kamen se vratio na zemlju. Od tada se kamen svake godine spusti u zemlju koliko pšenično zrno, i kada se izravna vrh kamena sa zemljom, bit će smak svijeta.”


Blagdan Velike Gospe kao i svake godine slavi se 15. kolovoza u Olovu, našoj susjednoj općini. Običaj je da se na hodočašće u Olovo ide 14. kolovoza i to u jutarnjim satima da bi se u Olovo stiglo u popodnevnim satima. Bilo je potrebno pronaći prenoćište, a najveći broj hodočasnika bi prespavao ili u dvorištu crkve ili u tavanskim prostorijama.
Evo, kako je hodočašće u Olovo doživio  i opjevao Ivan Pavlović:


 

Muke teške,  u Olovo pješke



Niko ne zna, što su muke teške,  dok ne ode u Olovo pješke.
U sred ljeta kolovoz' mjeseca,  u Olovo kretalo se s Vijenca,
Četrnaestog u oč' Gospojine, Olovčani kreću, majčin sine,
Ivan Pranić i Stjepan s Korica, k'o vodiči nasmijana lica,
Savjetuju oni svima nama, na konjima s punim bisagama,
Obukli su seljačko odjelo,  ponosito sluša društvo cijelo,
Oni nama daju svima savjet, da idemo Gospi mi na zavjet,
Netko pješke, netko na konjima, jednaka je zadaća nam' svima,
Sad krećemo,  Bože ti pomozi, tko na konjskoj,  tko osobnoj nozi,
Nemoj te se previše žuriti, prvi odmor Krivajevići će biti,
Tu ćemo se odmoriti dobro, u Olovo da bi došli pobro,
Kad smo prid' mrak stigli u Olovo, doživjet smo sad ćeš čuti ovo,
Prije no što odeš na počinak, moraš sebi obezbjedit' konak,
Pa tek onda spustiš se do Banje, da bi svoje popravio stanje,
U toj banji teče voda vruča, sve liječi osim bolest pluča,
Kada noge u njoj izbanjate, u birtiju treba da svratite,
Bože mili u birtiji pjesma, fino teče ko na vodi česma,
Nije bitno kakva je to kajda, baš za Gospu pjeva od vajkada,
Mi pjevamo kao Čemernjaci, kontriraju nama Očevljaci,
Svatko svoju kajdu sada kroji, ne smeta nam,  ama,  ljudi moji,
Nakon toga moraš ić' na konak, jerbo sutra valja na uranak,
Svaki nagon moraš u seb' stišat, jer jutarnju Misu moraš slišat,
Poslije Mise treba doma ići, istim putem nešto zaobići,
Tad se društvo koje je krenulo, pripremaju povrat na Čemerno,
Pakuj prnje, to vr'jedi sto posto, da ti ne bi u Olovu ost'o.
Pakuju se, tu nitko ne drijema, jer na Vijencu teferič se sprema,
Baš na Vijencu,  mani me se,  mani,  svi čekaju kad će Olovčani,
Da donesu ono što je taze, da donesu voljene karpuze,
Kad bijaše oko 4 sata, Olovčani kucaju na vrata,
Izbijaju gore na Diljkama, mi radosni,  samo blago nama,
Običaj je nije samo frka, da se vidi i Olovska trka,
Potrčaše vjerni konji vrani, pobjednik je na ničijoj strani,
Sad je važno da se to sad vidi, nije važno tko će da pobijedi,
I dok konji niz Vijenac jure, smješkaju se prelijepe cure,
Omladina,  tada željna kola, očekuju da l' će doći lola,
koji znade lijepo svirati, da curice mogu poigrati,
Odjednom se pojavi Perika, za sviranje svima bio dika,
Kad njegova ciknu violina, kolo drma, gledat' je milina,
Igra kolo na Vijencu,  brate, uspomenu Gospojini znate,
Al' nažalost,  istina je ova, neću griješit' ni jednoga slova,
Neki ljudi,  i mene to čudi, nisu za to kako vole ljudi,
I zameću kojekakvu kavgu, više p'janski, nek' ide to k vragu,
Mali dečki tu nemaju brige, veseli su i igraju šige,
Stari momci i to sa ramena, natječu se u bacanju kamena,
Treba biti i treba viditi, ko će danas sada oturiti,
Da se znade tko je oturio, kad na Vijencu teferič je bio,
Jedan momak prebaci daleko,  ali odmah protivi se neko.
To ne važi da je oturio,  jer je bac'o kako ne bi smio.
Da bi mog'o baciti što dalje,  taj je momak bacao ofrlje.
I još više sad je nas vidiku jer je momak prisr'o baš na piku.
Svi bacači tu su poskočili i pogrešan hitac osudili.
Deder,  momče,  bacaj kako treba il' se gubi ispod ovog neba.
I dok kolo na Lokvi se širi,  povjetarac,  blagi vjetrič piri,
dobro doš'o da rashladi momke, kako momke tako i djevojke.
Malo dalje gdje se kolo vije,  stari Pepa nudi zerdelije,
Treba Pepa da zaradi nešto,  zerdelije nabrao je vješto,
Olovčani kada stignu gore zerdelija prodati se more.
To je bila naša tradicija,  dva tri puta bio sam tu i ja.
Slavili smo kako mi to znamo,  sad ostalo da se mi sjećamo.

Ivan Pavlović

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom