Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Perin povratak
Autor J. Babić   
Ponedjeljak, 12 Ožujak 2012 10:53

Ma, bona, Kato, jel' to opet rat počeo? Jesmo li to opet dobili sustanare? Čija li su ova djeca? Ma, dokle li će ovo ovako, dragi Bogo? Nema nama povratka u Sokoloviće. Ko zna šta je s kućom, a možda mi je i voda presušila? Jaaa, da mi se je još jednom bilo napiti, pa se i  ne probudio. Što li se Josip ne javlja? Da nije rat i kod njih?

Tako danima, u nedogled,  priča Pero Marić iz Sokolovića, u hospice u Malmöu, gdje su ga smjestili nakon što su mu pronašli onog "poganca" u stomaku. Prije toga registrirali su mu i neke druge bolesti. No, Kata ga ne ostavlja. S njime je još od kraja onog rata, u kome je kratko učestvovao. Napatio se gladan i žedan. Bilo, ne ponovilo se. Računao je da se neće ni ponoviti.

Pero Marić je bio jedan od najvrednijih seljaka koje  su Vogošća i  župa Vidogošća upamtile. On je uvijek radio sa nekakvim žarom. Kod njega je svaki posao uvijek bio kao vršaj, a kiša samo što nije. Teški rad je ostavio posljedice na Perino tijelo koje se vremenom deformisalo i on se lagano pogurio, a dugačke ruke su uvijek bile u položaju spremnom da uhvate lopatu, kosu ili sjekiru. Pero je prvi ranio, a sa poslova se vraćao po mraku. To je bio jedini razlog što ga neki u selu i nisu baš voljeli, jer se sa njime  korilo. ”Eno Pero  uprego kola i otišao, a vi još ne ustajete” korile su babe ili djedovi svoje ukućane. ”Eno Pero rastovara i drugi samar drva iz Nabožića, a vi još niste ni užinali”. Perin radni dan je bio najduži, ali  on je i radio kao vihor brzo, ne žaleći znoja ni leđa. Pauza i odmora u toku rada za njega gotovo nije ni bilo. Na brzaka bi nešto prezalogajio, napio se vode, pomjerio nakrivljeni kačket i nastavljao sa još većim žarom. Sa putnicima namjernicima je razgovarao radeći, ako može,  ili razgovora nije ni bilo.

Da su Sokolovići dijelili medalje za najbolje radnike, Pero bi je svake godine dobio. Ko je radio sa Perom nagrabusio bi. On je jednostavno bio takav, pa i kada bi se radilo za drugog,  on ne bi znao zabušavati. Kao stvoren za mobu ili kosibašu. Njegovim ukućanima takođe nije bilo lako. Njegov ritam se teško pratio.

Jedne prilike, Pero je kosio Zavodu. Zavoda je, što joj i samo ime kaže,  livada iza njegovog Studenca -  izvora vode, močvara, glib, većinom je bila obrasla  travom lošeg kvaliteta, kao stvorenom za ovčiji metilj, gdje Pero nije dao ovcama da pasu, a one naters, baš su tamo letile,  nalazila se sa sjeverne strane Borove Glave. ''Viru im njihovu, one sve naopako. Šta ih vuče ovoj baruštini”?
Studenac je izvor vode koji izvire iz velike dubine,  te tokom cijele godine ima istu temperaturu vode. Preko ljeta je bio hladan,  prsti su trnuli kad ruku pod vodu staviš,  a preko zime moglo se vidjeti kako se isparava i stvara utisak da je to topli izvor. Napoznatiji studenci u Sokolovićima bio je onaj kod Perine kuće, te onaj ispod Zaratja, podno njive okrenute prema sjeveru.

Do podne Pero je kosio, a onda mu je žena Kata donijela od kuće u povezaču krompirovu pitu za ručak. Brzo je jeo,  još dok mu se zaljeva cijedila niz ruke, halapljivo se napio razmućenog kiselog, već pomalo ljutog mlijeka i skočio da pomogne Kati da pokupe ono što je on juče pokosio. Kata je naravno počela kupiti odmah čim je spustila povezaču ispod divlje trešnje samoiznikle na sred Zavode.
Kata je grabljama prešla dva puta niz cijelu koševinu i pred njom se u suru skupila prilična količina sijena. Držeći sa jedne strane grabljama, a sa druge rukama, prenosila je sijeno do sredine parcele gdje su trebali složiti sijeno. Odjednom je u prstu desne ruke osjetila bol, jer joj se zabio trn od gladišike. Sjela je i pokušala odmah da izvadi trn. No lijevom rukom to joj baš i nije išlo i taj zahvat je potrajao. Peri se učinilo da Kata dugo sjedi,  pa joj iznerviran podviknu: ”Kato, krst li ti tvoj,  šta ležiš”? ”Bog s tobom,  vadim trn” uzvratila je Kata. ”Krsta ti tvoga, trnje  vadi drugi dan Božića, a sada kupi sijeno”. Ovu rečenicu su u Sokolovićima ponavljali mnogi kada su htjeli ukazati da neko nešto radi u nevrijeme. Tako se Pero proslavio i postao jedan od najčešće citiranih ljudi u cijelim Sokolovićima i okolini.

Izrodili  Pero i Kata petero djece, a u životu ostali: Josip, Marijan i Vesna. Brže no što se i zamisliti moglo vrijeme je prolazilo i djeca su rasla i polako stasala. Tako, jednoga dana, dok je Pero cijepao neke ogranjke zbog kojih ga je šumar Lazo često proganjao,  ispred kuće se zaustavio crveni golf sarajevske registracije. Iz golfa se prolamala ''do daske'' odvrnuta muzika. Jedan od trojice mladića, koji su bili  vršnjaci  Josipovi, zvanog Joca, onaj na mjestu suvozača, otvorio je prozor i iz sveg glasa upitao: ''Ljudino,  jel' ovo Jocina kuća?'' Morao je galamiti, jer ga je Pero i ovako jedva razumio od glasne muzike. ''Boga mi, ovo nije Jocina kuća!'' glasno je odgovorio Pero i uz to odrično mahao prstom desne ruke.
Naglo dodavši gas golf se uz oblak prašine uputio dalje ka selu Gora. Pero se smiješio ispod oka gledajući kako se tročlana družina, vjerovatno sa istim pitanjem obratila susjedu Miji.  Nije čuo šta pričaju, ali je vidio kako Mijo pokazuje rukom prema Peri i malo kasnije se uz novi oblak prašine golf uputio ka Peri. Ugasili su auto, vozač je izašao i obratio se Peri: ''Ljudino, ti nama reče da ovo nije Jocina kuća, a onaj čo'jek dole kaže da on tu živi. Ko je sad u pravu ? Mi tražimo Josipa, svi ga zovu Joca''.
Pero je već zasjeo na cjepalo, odložio sjekiru,  izvadio kutiju sa duvanom,  počeo motati škiju, te ispod brkova razvukao: ''Eeej,  mojii momciii, morebit je čudno, ali svi smo u pravu. Ovo ovdje je moja  i nije Jocina kuća, ali on je moj sin i šta jes' jes',  on živi tu. K'o što vidite,  niko ništa nije slag'o''.
Dešavanja ispred kuće je čuo i Joca, te se kroz otvorena vrata javio svojim nasmijanim drugarima: ''Momci,  evo, sad ću ja!''
Prođe nekoliko godina i Marijan ode na nauke u Zagreb, a Josip se oženi. Svadba za pamćenje. Pero sve pripremio i nije žalio. Josip uskoro odseli u Ilijaš jer su svi mlađi iz Sokolovića nakon ženidbe radili tako, jer Josipova supruga,  koja je radila noću, nije mogla vozariti, a ponekad unuka Marka kod Pere i Kate ostavljao. Josip bio u Partiji. Pero se bunio, ali nije pomoglo. Jedne noći, bez njihovog znanja, uze Pero Marka u naručje i da ga ko ne vidi, sa susjedom Ivom i njegovom ”peglicom”, u susjednu župu, kod fra Vida. Krstio ga. Vidio neki "prijatelj" i Josipa prijavio Partiji. Partija odlučila da Josipu nije mjesto u njoj, mada Josip ništa nije znao. Nije uspio ubijediti drugove da je to sve očevo maslo, mada su Stjepan Ivanic, Pero Sunjic,  Anto P. i nekolicina drugih, bili na njegovoj strani. Nije vrijedilo. Naljutio se Josip na drugove, napustio Elektrotopionicu -  Željezaru i uputio se s obitelji,  ka Perthu, u Australiji. Na Peru bio kivan, a majci se redovno javljao. U Australiji dobio Pero još dvoje unučadi.

U svoje vrijeme imala je  župa Vidogošća 10 crkvenih otaca - prakaratura. Iz svakog sela po jednog. Pero započeo ministrirati kod Stanka Božića, nastavio kod Joze  Kudića, prakaraturao kod Hrvoja, Martina. Bio najcjenjeniji od svih crkvenih otaca. Bez njega nije bilo mise, blagoslova, kupljenja lemuzine... Nekoliko dana nakon Josipovog odlaska u Australiju, obrušilo se nevrijeme nad Sokolovićima... Spojili se nebo i zemlja. Munje probadaju. Ilija Gromovnik bio tog dana nešto posebno ljut. Grom pogodi Perinu štalu punu sijena i goveda. Ništa nije uspio spasiti. Kata je upamtila da je samo u potkošulji istrčao pred kuću i sa rukama podignutim u nebo, zavikao:
-  E, moj Bože, zar si me i Ti ostavio? Zar me tako kažnjavaš? Ja Tebi služim i privodim nevinu dječicu,  a Ti meni pališ. Pali još, ima Pero još štala. Udri i u mene,  ako Ti je volja!
- Šuti, nevjerniče, ne izazivaj Boga, nego ulazi u kuću. Ko se s Bogom iznio!? Ulazi,  kad ti kažem.
Ušao je Pero, ali od tada u crkvu nije ušao. Pitali se župnici, pitali prakaraturi, običan svijet. Pero ništa nije govorio,  ni objašnjavao.

Skupio se Pero u svom krevetu, u Malmöu. Tijelo se kao pred smrt smanjilo. Da je neko drugi u pitanju i da je ovo onaj stari Pero rekao bi da je tome tijelo od slabe japije. Ovako mu nije ni do čega. Izjeo ga dobrano onaj poganac. Naters,  kakav je, neće Pero ni supe iz tuđe ruke, osim Katine. Ne bi iz strane ruke, pa makar. Ko zna šta ova djeca njemu nude. Kati je cijeli život vjerovao, pa će i sada. A šta se ova djeca stalno nadviruju, pokrivaju ga i nešto između sebe govore, šarete, što i njemu ne reknu. Ko da i neki stranjski jezik govore. Kraj njega gotovo dan i noć stoji Marijan sa djecom Ivanom, Anitom i Perom.  Tu su i Josipova i Ivanina djeca. Ivana i živi u Malmöu. Ona ih je i dovela iz Klane u Malmö. Badava ti  Peri objašnjavati da su to njegova djeca i unučad i da je Josip otišao u Sokoloviće da donese vode sa Studenca, rizikujući i vlastiti život jer je područje minirano, a kažu da je i Studenac umanjio, gotovo presušio, a nekad ga je bilo,  u sekundi,  za dvije ruke.

- Pokrij me Kato, izgibo, pokrij mi leđa, hladno mi je. Ubaci koje drvo – kaže Pero, a unučad i djeca se  zgledaju. Šaputanje više govori od svake riječi. Kata zaplaka. Eh, da je sada, kao nekad u Sokolovićima, da ubaci je još koju glavnju u šporet, kako zbog njega, skvrčenog na sećiji,  tako da se ugrije pekara u koju bi stavila krompiraču da se peče.
- Daj još !
-  Bog s tobom, Bog s tobom, -  malo se provrtila u nedoumici, gledajući gdje će spustiti tanjir sa supom i onda iz ugla sobice donijela  srdžadu koju je sama davno istkala,  a koju je Marijan donio iz svoje kuće, iz Zagreba, ne bi li ih podsjetio na rodnu kuću i ognjište. Badava, jer Pero ništa, pa ni rođenu djecu ne prepoznaje.  Stavila je po leđima zašuškanom Peri, koji je već lagano stenjao. Izgleda da je došao vakat da ga ne bude.

-  Donesi kad sam rek'o i meći na me! - nastavio je Pero. Ova voda kao da nije ista kao ona prije. Liči mi na onu sa Studenca, samo što nije hladna. Šta li je s Josipom? Da li je još na mene ljut? A, moj Marko, koliki li je dedin unuk? Pokrij me, Kato, ubi me hladnoća.

-  Pa,  šta ćeš sad, anđeli te čuvali – reče Kata.

U Sokolovićima se okupilo tridesetak ljudi, uglavnom starijih, koji žive u Ilijašu ili Vogošći, jer u Sokolovićima više niko ne živi. Sve je uništeno i minirano. Isti oni koji su u Perino vrijeme dolazili  na misu u grupama i grupicama, zavisno iz kog su sela dolazili.  Sada pričaju o Perinoj smrti, njegovoj čestitosti i poštenju,  o djeci rasutoj po svijetu, o toplom ljetu i nepokošenim livadama, o bivšim sumještanima koji su s tugom u srcu zbog rodnog kraja i napuštene očevine, preminuli i pokopani u drugim mjestima.  U svoje vrijeme, nakon izgovorene mise pažljivo bi  slušali župne obavijesti i upućivali se ka obližnjoj  ”Ivicinoj” ili ”Gedžinoj” kavani gdje bi uz ”Sarajevsko”, rakiju ili  sok pretresali novosti i dogodovštine. Uz njihove će grobove prolaziti oni koji neće znati kako im se zvao djed, koliko je godina i koliko kilometara svaki od njih svakodnevno pješačio do Željezare u Ilijašu, Pretisa u Vogošći,  da bi u školu mogao slati svoje sinove, koji su mu paroci krstili ili vjenčali djecu...

- Pokoj  vječni, daruj mu, Gospodine  - reče fra Niko i poškropi raku svetom vodicom. Iz pravca Srednjeg, Vidotine i Visojevice,  iz  crnog oblaka oglasi se sv. Ilija Gromovnik, a na Sokoloviće i njegove mještane  pade obilna kiša.


P. S.  Svaka podudarnost sa stvarnim dogadjajima je slučajna!!!

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom