Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Djetinjstvo i zavičaj mjesta su kojima se

čovjek identificira...

Omladinske aktivnosti (I)
Autor Šimo Pavlović   
Ponedjeljak, 12 Ožujak 2012 11:16

Kada pišemo o nekom događaju, određenom periodu, a posebno o društvenim temama, bez ikakovih dokumenta, pisanih podataka,  dođe se u dilemu kako uopće dati  pravu sliku.  Naravno,  ovaj članak nema pretenzija davati povijesni ili neki drugi pregled događanja na Taračin Dolu u vrijeme kada je autor ovoga teksta „bio mlad“, (nažalost već davno), nego dati nekoliko „crtica“ iz života mladih, u periodu 80-ih god. prošloga stoljeća, načinjenih na temelju sjećanja.  Jedina povoljna okolnost je da se lijepe stvari, a posebno događaji iz mladih dana dobro pamte, u odnosu na neke  ružne stvari u životu.
Kao što je  već dijelom napisano u uvodom tekstu ove stranice, centar okupljana Čemernjaka, pa tako i naše  omladine bio je na Taračin Dolu i to svake nedjelje, a posebno u vrijeme blagdana (Božić, Nova Godina, Uskrs i dr.). U pravilu je nakon održane mise bilo kolo ili pred crkvom ili u domu. U duhu tadašnjeg vremena i socijalističke ideologije jedan dio omladine nije išao u crkvu (jer je bio u Partiji), ili nekih drugih razloga, ali to nije nimalo smetalo da se nakon mise svi  skupimo i dobro zabavimo. Organizacijski je omladina okupljana u tadašnju omladinsku organizaciju (SSOJ – Savez Socijalističke Omladine Jugoslavije), pa je i u našem kraju postojao niži oblik ove organizacije (OO SSO – Osnovna organizacija). To je postojalo kao krovna organizacija za jednu mjesnu zajednicu, a u selima su djelovali Aktivi SSO.  Dakle u sjedištu tadašnje MZ u Taračin Dolu djelovala je OO SSO, kao dio tadašnjeg sustava političkih i organizacijskog djelovanja, odnosno kao „pomladak SKJ“. Međutim najveći broj nas mladih nije zanimala „nikakva visoka politika“, niti smo dovoljno razumjeli tadašnje političke prilike, a niti smo ih smjeli razumjeti, tako da je naš rad uvijek bio kako se okupiti i dobro zabaviti.
Po selima su bila aktualna sijela i prela, posebno u zimskom periodu i to u pravilu uvijek u drugoj kući. Naravno u kućama se nije moglo skupiti više od 20. mladih… U  vrijeme 80-ih nije više bilo aktualno komušanje kukuruza, jer se nije puno sijao, ali je još bilo aktualno vlačenje vune ili neki drugi sitan posao, da se opravda „sijelo“. Najvažnije je bilo naći razlog za sastanak. Domaćini su uvijek bili gostoljubivi, kao što to mogu biti ljudi iz Bosne. Gostima se nudila večera, obvezna s krumpirima „zapretanim u rerni“, pa do šljivovice za „muško društvo“ i kolača ili voća (jabuka ili krušaka).

Centralna aktivnost Omladinske organizacije bila je organiziranje priredbi i igranki na Taračin Dolu. Najveći vrhunac rada bila je organizacija priredbe za Novu godinu ili neki drugi državni praznik.
Tadašnji predsjednici u duhu mladosti i zanosa obično bi radili jednu godinu dobro, a onda bi drugi istakli pretenzije na to mjesto pa je često dolazilo do promjena na čelu omladinske organizacije, tako da je malo tko „odradio cijeli mandat“. U periodu 70-ih i 80-ih god. promijenilo se puno predsjednika i omladinskih aktivista. Prema sjećanjima nabrojat ću neke (Marijan Pavlović, Marijan Ilić - Kiko, Sreto Barić, Marija i Katica Barić, Mato Pavlović, Mijo Matić, Nikola i Šimo Pavlović, Ilija Ilić, Zdenko Čurčić, Marijan, Željko i Jagoda Matić, Jozo Pranić, Dominko Pranić i mnogi drugi).
Jedan od „dugogodišnjih omladinaca“, svakako je bio nezamjenjivi Marijan Pavlović – Pilot , koji je i po godinama nekako uspio ući u  pravila članstva u omladinskoj organizaciji (do 27. god). Dugi niz godina imao je 26. god. i 13. mjeseci. Pilot je ostavio neizbrisiv trag u radu i djelovanju tadašnje omladinske organizacije, kao čovjek koji je uveo mnoge mlade u rad… i svojom  vedrom prirodom bio u svakom društvu prihvaćen i dobro došao. Imao je uvijek rješenja za probleme koji su se javljali u organizaciji. Sjećamo se jedne prigode. Trebalo je organizirati priredbu za doček nove 1977. ili 78. Pilot je bio zadužen da riješi pitanje bine… Jedno od rješenje bilo je dovesti (posuditi) dasku iz Višnjice ili Korita. To tada nije bilo jednostavno,  trebalo je naći zapregu i to obaviti. Mi ostali koji smo dobili neke druge zadatke (mlađi dio tima), uređenje prostora (čišćenje i dr. ), čudili smo se i hvatali za glavu kako Marijan sjedi na rumu bez čaja u Ivičinoj kavani i govori da je riješio pitanje bine, a da se nije nigdje makao. Zagonetku je otkrio kada smo dobili zadatak da donesemo nove klupe iz Škole za potrebe bine – ni danas nam nije jasno kako je tada uspio „smotati“ Marijana Barića direktora Škole.
Bina je bila gotova, zavjese spremne, program pripremljen i priredba je mogla početi. Uz priredbu je obično i išla prodaja tombole u sali: „Tko kupi prevarit će se,  tko ne kupi pogotovo“  i u Ivicinoj kavani: „Glavna nagrada FAP s prikolicom“, a na kraju: „Glavna nagrada šibica“. Glavnu nagradu,  bila je pečeno janje – mislim da je dobio Slavko Popadić, nastavnik, nije ni čudo jer je kupio najviše tombola. Moramo priznati da je bio pošten jer je janje na kraju završilo u tadašnjem uredu OO SSO, uz pivo i lavov, pa na kraju kada se zadrijema imate strunjače.
Dobra atmosfera i zabava trajala je i drugi dan, odonosno na Novu godinu, jedan dio omladinaca nije ni išao kući (imena nećemo spominjati). Priredba za Novu godinu predstavljala je poticaj za nastavak druženja i organiziranja priredbi na drugim mjestima.  Nakon priredbe na  Taračin Dolu održali smo priredbe i u Ljubini i u Karauli. U Ljubini je to bilo lako, bar što se tiče organizacije, a u blizini je bio i nezaobilazni „Šuco“, ali  to nije bilo nimalo lako u Karauli (dva –tri sata pješačenja), od Taračin Dola, pa kada još trebate nositi razne „krpe“ i rekvizite, a posebno za naše djevojke koje su nastupale u dijelu
folklora. Odlazak na Karaulu znao je biti obično  zimi po dubokom snijegu..

1979/80. organiziran je doček Nove godine u školi jer je Dom dat za potrebe trgovine. Priredba je održana u učionici 5. razreda . a u 6. razredu je organizirano gledanje TV programa (TV u koloru), kojega je dobila MZ za aktivnosti na izborima.  Mislimo da se radi o jednoj od najposjećenijih i najbolje organiziranih priredbi i dočeka nove godine na Taračin Dolu.  Od tog vremena igranke i priredbe su organizirane u Školi. Nakon ove priredbe imali smo uspješne nastupe u Ljubini, Karauli, Crnoj rijeci, Orahovu (općina Breza) i Misoči. To je bio jedan od perioda najbolje i najraznovrsnije aktivnosti OO i tadašnjeg rukovodstva (Š. Pavlović, Z. Čurčić, M. Matić, Z. Ilić, J. Pranić i dr.).
Osamdesete su vrhunac po broju mladeži (generacija – slika iz osnovne 5. razreda), ali je to i početak velikog i drastičnog osipanja mladih i odumiranju naših sela. Sve više mladih, a posebno mladih obitelji, zbog posla se seli, ovo je druga velika seoba s područja našega kraj (prva je bila 60-ih god. kada je veliki broj mladih ljudi otišao na „privremeni rad u Njemačku, Švedsku ili neku drugu zemlju – većina ih je i sada „na privremenom radu“.
Najveći broj selio je u industrijska mjesta, uglavnom zbog posla, a najviše u Ilijaš, Podlugove, Vogošću, Sarajevo, Srednje, pa čak i uz dolinu rijeke Ljubine- centar okupljanja mladih u tom vremenu sve više postaje Dom mladih u Ljubini (nadam se da će netko tko bolje pozna događanja u Ljubini nešto napisati na ovu temu).
Seobu nije zaustavila niti gradnja puta. Put se gradio nekoliko godina, te se nije,  bez potpore tadašnje društveno-političke zajednice  mogao kvalitetno napraviti (asfalt), iako su naši mještani dugi niz godina plaćali samodoprinos  (5%). Kada smo već spomenuli tu temu, a da ne odemo u njeno elaboriranje treba reći da je i naša omladina dala veliki doprinos svim tadašnjim društvenim aktivnostima i akcijama od gradnje dalekovoda (elektrifikacije) i  brojnih dragovoljnih akcija na putu (kopanje odvodnih kanala i skidanja škarpe)…
Privlačnost gradova i tadašnji odnos društveno-političke zajednice prema selu rezultirali su opustošenim selima, zatvaranjem škole na Taračin Dolu i ostanku samo starih obitelji u našim selima. Možda to najbolje ilustrira podatak o tomu da je neposredno pred sami rat u Višnjici bilo oko 20. stanovnika, a desetak godina ranije oko 70… Ovo jer jedan dio sjećanja iz vremena 70. i 80. ih god. bez namjera davanja konačnih ocjena navedenoga perioda. Bilo bi dobro da se u ovu priču uključe i drugi zainteresirani, a posebno oni koji su spomenuti u ovim sjećanjima,  kako bi se došlo do cjelovitije i realnije priče o jednom dijelu života na području župe Čemerno…

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom