Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Obrazovanje
Autor Šimo Pavlović   
Četvrtak, 15 Ožujak 2012 10:10

G I M N A Z I J A L C I

 

Brojne generacije mladih naraštaja, nakon završene OŠ u Taračin Dolu nastavljalo je školovanje u najbližim srednjim školama: Sarajeva, Vogošće i u sjedištu naše općine Ilijašu. 70-ih i 80-ih god. veliki broj naših učenika nastavio je školovanje u Ilijaškoj gimnaziji; Nada Barić, Danica Mijatović, Jozo Babić,  Nikola Pavlović, Zdravko Ilić, Kata Pranjić,  Jozefina, Kruno, Gina i Jozo Barić, Šimo Pavlović, Mirjana Ćurčić i mnogi drugi. Osim gimnazije školovanje je nastavljano i u tehničkim i drugim školama u Sarajevu, Vogošći i Ilijašu,  kao i u obrtničkim zanimanjima.

Da bi se došlo do Škole trebalo je prvo doći do autobusne stanice u Ljubini (na radnički autobus). Iz udaljenijih mjesta Višnjica i Taračin Dola trebalo je najmanje sat vremena pješačenja. Moraš ustati u 4,30 sati, spremiti se, nešto na brzinu „ćalabrcnuti“  (doručkovati, to je nekada bio jedini obrok do povratka kući),  krenuti od kuće najkasnije u 5,00 sati i stići u 6,00 sati na radnički autobus. Putovanje je trajalo 40-45 minuta  do Ilijaša, Vogošće ili Sarajeva, do Semizovca magistralnom cestom (Tuzla-Sarajevo), a zatim starom, krivudavom i uvijek krpanom cestom, preko Donje Vogošće, Malešića i Staroga Ilijaša do Ilijaša. Sve je bilo dobro ako nije popravljan most u Malešićima… Nastava je počinjala u 7,15.  Trebalo je pratiti nastavu i ne uspjeti zaspati… O ocjenama da se ne govori, one su bile po zaslugama ali je bilo i malo po drugim kriterijima, putnici – „građani Ilijaša i Podlugova“. Bilo je teško izaći na kraj s fizikom posebice s  prof. Stjepanom Đurićem (porijeklom negdje iz Slavonije), ali i s matematikom i tradicionalno popularnim latinskim i prof. Stanislavom Popićem („Popom“). Povratak kući bio je u 13,15 sati istim putem. Ako se niste putem zadržavali kući se stizalo oko 14,30 – 15,00 sati, a onda počinje drugi dio priče. Malo se nešto ruča a onda treba  dotjerati ovce, goveda, konje i dr. blago ili pomoći nešto oko kuće. A onda uvečer se trebalo nakaniti na učenje, pa do kasnih noćnih sati, a onda ujutro ponovo…Naravno sve se te preživjelo uz mnogobrojne školske i druge dogodovštine. Đurić je često imao problema sa redarima i zdrobljenim kredama na podu, to je bila jedna od taktika da se skrati sat za desetak minuta (dok redari odu po krpu, nađu spremačicu i veoma polako očiste pod). Skraćenje nastave za 10-ak minuta značilo je bar nekoliko jedinica manje. Najdraži dan je bilo dežurstvo, niste na nastavi, glavni ste u školi, ali se znalo naletjeti i na probleme. U nekom razredu „Đudi“ je  ispitivao i dijelio jedinice, jedan učenik je uspio izaći iz razreda „jer mu je bilo zlo“ – javio je dežurnom „zvoni ili smo gotovi“. Naravno da je dežurni učenik poslušao, to je bilo lako, ali se onda trebalo sakriti, kada se otkrilo da mu je sat bio brži 10. min – „pobjegneš u podrum kod kućnog majstora“ Ništa nam nije bilo teško, bili smo mladi, željni znanja ali i puni raznih vragolija. Najveće zadovoljstvo bilo je naći opravdan razlog za nedolazak na nastavu. Znali smo smisliti razne načine da opravdamo izostanak s prvog sata nastave, (kašnjenje autobusa), ali to nije uvijek upalilo, jer neke učenike nije bilo moguće nagovoriti na izostanak (njima smo to kasnije oprostili).  U kašnjenjima autobusa konačno nas je raskrinkao tadašnji ravnatelj prof. Hašim Hota koji je izvršio kontrolu. Štos je bio otkriven a neki su dobili vladanje dobro. Na kraju se ipak pjevalo „Nema više Hegela i Kanta nema više Ljilje…“ (naravno radi se o pjesmi spjevanoj u čast prof. filozofije). Završetak je uvijek bio veseo i slavljenički, tradicionalna maturalna zabava, izlet na Bijambare i na kraju suze… Završavao je jedan dio života i mladosti, otvarali su se drugi izazovi, trebalo je nastaviti školovanje ili tražiti posao. Razišli smo se na razne strane..., ali smo znali gdje se tko nalazi, mogli smo se povremeno sresti porazgovarati, nazvati telefonom ili sastati na nekoj prigodi ili godišnjici mature. A što danas, gdje smo, kamo smo otišli, tko je preživio, u kojoj smo državi, da li smo se zaboravili, nadamo se da će i ova stranica dijelom doprinijeti da se ponovo nađemo i razmijenimo lijepe uspomene iz mladosti…

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom