Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Priča
Autor J. Babić   
Nedjelja, 25 Ožujak 2012 11:33

TAJNA BABE ŠIMNICE


Sjedila   je na svojoj verandi odakle je imala prelijep pogled na istočnu stranu sela. Da bi vidjela onu drugu polovinu, gdje su se nalazile brojne jabuke, orasi, kestenovi, jagode  i ošlame, morala se preseliti na drugu stranu duge verande, a onako, malu, zgrbljenu teško ju je bilo vidjeti jer ju je štitila  uvijena letvasta ograda na verandi.  Nerijetko smo bili iznenađeni, zatečeni njenim glasom i pojavom, mada bismo uvijek  ostavljali nekog da stražari.
- Hajde ti, Mijin, ostavi deder te jabuke na zemlju i idi kaži materi da sam je zvala da dođe kod mene. Trkom – znala bi reći i nije ga bilo ko bi stao ili se okrenuo do kuće. Onda bi me mati povela do kuće i verande babe Šimnice, gdje je ona sjedila na svojoj šćemliji, prekriženih, tetoviranih ruku,  a  meni je dolazilo da od stida u zemlju propadnem. Mati bi se, čini mi se, crvenila,  jednako kao i ja.
-  Šta je bona, šta si se ukopala k'o drvena Marija. Ne boj se, nije ništa strašno. Zvala sam te da ti pokažem šta su uradili. A nisu još  ni zrele  – rekla bi, nakon čega bi me mati ljutito pogledala. Znao sam šta me poslije čeka. – Ajde, boga ti, sve je za ljude...ih, nije ni prvi ni posljednji koga sam ulovila...!  E budale moje male, pa nemoj biti tako blesava, 'ajde ne brini se, rodiće jabuke,  nek je u njima sav siklet i nemoj da ga tučeš  – govorila bi baba i davala materi jabuke što smo ih pokidali.
Mada nepismena, baba Šimnica, bila je medju najpametijima  u  Mačkovcu. Kod nje se dolazilo po savjet i kada nije bio vakat za posjete, na eglen, na kritiku, na  drenov džem i najbolje jabuke. O istoriji našeg kraja sve je znala.  Učitelji i nastavnici  istorije  u mjesnoj školi nisu nikada u svojim predavanjima  spomenuli  da se samo dva kilometra od nas u Odžačkim stijenama, nalazi srednjovjekovni grad Dubrovnik, u kojem je boravila Marija Terezija, da je nedaleko od nas i Bobovac, srednjovjekovni  bosanski kraljevski grad, da su u našoj neposrednoj blizini,  u Ljubnićima pronađeni ostaci stare bazilike, kao i u Dabravinama kod Breze...  Ona je znala sve, čak i kada je i zbog čega koji rod došao u naša mjesta.  Posebno je volila posljednju bosansku kraljicu Katarinu. Žalila je nad sudbinom njene djece.  Jedino je ona u selu znala da su Turci nakon dugog opkoljavanja Dubrovnika, prevarom osvojili grad. Pitali su otkud posada dobiva vodu i zaključili da mora postojati podzemni vodovod. Kad ga nisu mogli naći, tražili su ko će im izdati pravac vodovoda. Nisu našli nikoga do babu (čije sam ime zaboravio, a i baba Šimnica nerado ga je pominjala), koja im je dala mudri savjet: da drže ždrijebe nekoliko dana bez vode i da ga provodaju oko grada, pa gdje žedno ždrijebe zakopa kopitom, tu neka i oni kopaju  pa će naći vodovodne cijevi (tomruke). Turci su tako osvojili grad, a babu i njezino pokoljenje pratilo je prokletstvo. Baba Šimnica išla je, dok je mogla hodati,  svake godine u naš Dubrovnik i donosila kilograme krupnih i sočnih drijenova od kojih bi pravila slatko i  davala svima da probamo i po teglicu kući ponesemo.
Baba je znala sve što se dogadja u selu i oko njega; ko je kome krišom namignuo, ko je koga za ruku umjesto za rubac u kolu uhvatio, ko se pod čijim prozorom uveče našao, na koga djeca u selu liče, ali o sebi nije voljela govoriti. Pričalo se da se samo jednom posvađala sa Janjom, Antinom ženom, kojoj je prije toga puno pomagala. Baba ju je potvorila da joj je ukrala neki rubac, a Janja je kategorički odbijala. Jedva su ih radvojili. Janja joj je pominjala  misočku prugu a baba njoj ko joj noću kroz prozor ulazi i izlazi.
- Čifut. Dobro se brzo zaboravlja. Neka sam te se i kutarisala. Šta se tebi učinilo pasji sine, pa si fursat uhvatila. Doći ćeš ti opet meni. Ti i tvoj tabiat.  Jesi katil insan. Ne svađa se čovjek s nepoznatim – nego sa svojim najbližim. I za svađu kao i za ljubav treba imati prijatelja. Sam sa sobom čovjek se ne može ni posvađati – rekla je baba.

Žene je nisu smjele ili nisu htjele ogovarati, tek  znali smo da ima četiri sina: Ivana, Josipa, Antu i Zvonku i dvije starije kćerke Ivanu i Karmelu. Ivana je živjela u Sarajevu i predavala istoriju u nekoj školi,  a Karmela je bila prva i jedina časna sestra iz našeg sela. Muž Šimo nastradao je radeći u obližnjoj pilani kada su se balvani otisnuli i prignječili ga. Nije mu bilo pomoći. Tako je Ruža, tako joj je bilo pravo ime, ostala udovica. Uz pomoć braće i Šimine rodbine uspjela je odhraniti svu djecu a stvari su postale puno lakše kada je najstariji sin Ivan otišao u Njemačku, trbuhom za kruhom, odakle je slao pare, materi i braći da se nađe.

Često smo se pitali zašto babine kćerke rijetko dolaze u naše selo a stariji su ostajali nijemi na naša pitanja ili su odgovarali: zar nemaš pametnija posla, šta te to brine, imaju valjda  pametnija posla,  idi se igraj, uzmi nešto  pa čitaj... Sve je postalo još zamršenije kada je baba Šimnica iznenada nestala iz našeg sela. Otišla sa Ivanom u Njemačku. Ivan je došao u selo sa novim Fordom za Ilijin dan, kada se slavilo oko naše crkve. Bio je to prvi ford koji je stigao u naše selo. Šta će baba u Njemačkoj sa svojih sedamdesetak i  kusur godina? Neće zar i ona raditi kod Švabe,  a jedva se pomiče i sa štapom od koga se, kao i od  šćemlije ne odvaja godinama,  od kako je pala s konja i povrijedila kičmu? Šta je nju natjeralo na put?  Računali smo kako je u Njemačkoj lijepo  i da se baba Šimnica možda želi odmoriti ili će joj tamošnji ljekari pomoći oko kičme. Po nama, opredijelila se da ostatak života provede u miru i rahatluku umjesto života na Mačkovcu koji je provela ispunjenog strahovima, bojaznima i nesigurnošću.  Od tolikog straha za svoju djecu i njihov odgoj nije ni imala vremena da živi svoj život.

Odgovor je stigao poslije otprilike godinu dana, kada se baba vratila u mrtvačkom sanduku. Na sprovodu, na obližnjem groblju u Mačkovcu, okupio se veliki broj mještana.  Bio je to prvi ukop sa pravim kovčegom, koji se nije mogao otvoriti, ali su se ostaci babinog tijela mogli vidjeti kroz jedno prozorče.  Pažnju okupljenog svijeta privlačila je pojava starijeg čovjeka sa  sijedom kosom i dugom bradom, kojeg nismo poznavali,  a stajao je sa Ivanom i Karmelom. Bio je to herr  Fritz, babina prva ljubav,  kojeg je baba srela prilikom izgradnje željezničke pruge Ilijaš – Okruglica. Fritz je učestvovao u ratu na ovim prostorima,  zarobljen  je i za kaznu ostavljen da probija tunele i gradi mostove par stotina metara od zidina Dubrovnika, gdje je sreo babu Šimnicu s kojom je dobio dvije kćerke  Ivanu i Karmelu, da bi nakon osam  godina nostalgije, a počesto i prezira okolnog stanovništva i vlasti, digao sidro i vratio se u svoj Augsburg. Baba Ruža nije htjela ostaviti  svoj Mačkovac. Poželjela mu je sretno i beričetno i brinula se o kćerkama dok ih nije smjestila  u obližnji samostan.  Šimo,  za koga se htjela udati,  nije htio da hrani ”tuđu djecu”. Tako nam je i postalo jasno zašto su one rijetko navraćale u Mačkovac. Neki drugi muž, kome je stalo do žene i djece, poslao bi neki haber, ne bi ih sigurno pustio da umiru od gladi i na rate, od bijede i neizvjesnosti, no od Fritza nije bilo ni traga ni glasa. Po njoj nije bilo muškarca kog možeš dugo s pameću sastaviti. Svaki svoju za nečim gubi. Kratka kosa a  pamet – Alah imanet.


Karmelu je služba odvela u njemački Regensburg, gdje je predavala vjeronauk i brinula se o duhovnom odgoju naših iseljenika. Održavala je kontakt i sa Nijemcima, a često se pitala  šta se desilo sa ocem Fritzom. Konačno ga je i našla. Uspostavila je kontakt i sa polubratom Ivanom i kada je Ivan sve  mami ispričao,  prilikom svog dolaska za Ilijin dan,  pala je odluka: baba Šimnica će za Njemačku.  Fritz je, takođe, bio udovac, ali baba nije pristajala da se preseli kod njega, da mu  oprosti što ju je ostavio i nije se javljao tolike godine. Živjela je kod Ivana sve dok jedne noći nije zaspala i više se nije probudila. Od Ivana je još ranije zatražila, ukoliko joj se nešto desi,  da je pokopaju na groblju u Mačkovcu, uz Šimu, kako je i učinjeno.  
Tako smo otkrili ovu  tajnu babe Šimnice. Ko zna koliko ih je sa sobom u grob odnijela? Možda sada druguje sa kraljicom Katarinom, koju je toliko voljela i  zbog koje je i tetovirala ruke, a pitanje je i koga je na onom svijetu odabrala: Fritza, koji je u međuvremenu umro, ili Šimu, uz kojeg joj kosti počivaju?

Rado bih prošao babinim stazama oko Odžačkih stijena i starog grada Dubrovnika. Ko zna kakvih se tajni  još tamo krije. Drijenci  (drijenovi) su dobro rodili i ove godine, ali je bezbroj mina, tragova posljednjeg rata,  oko njih. I sam grad je na putu nestanka. Ne daju mu mira. Uz saglasnost sadašnjih,  a i prošlih ilijaških gradskih otaca, ovdje je otvoren kamenolom,  i  svaki dan potresa ga nekoliko eksplozija. Stari Grad umire polako, ali sigurno. Nestaje još jedan biljeg bosanske prošlosti, za koju mnogi i nisu zainteresirani.   Za koju godinu  ili deceniju nestaće i on sa lica zemlje poput kraljice Katarine, Marije Terezije,  babe Šimnice i njenog Fritza.


Objavljeno u Bosanskoj pošti, godina 9, nr. 15, 25. jula 2003. str. 18

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom