Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Taračin Do u srcu, okolica u venama!

Dobro došli na našu stranicu!

Sjećanja
Autor J. B.   
Petak, 25 Siječanj 2013 15:27

Jabuke babe Janje

Markov dan je i Janja će na blagosov u Kruško groblje. Baš kada je bilo vrijeme spremanju odjednom  zašibaše rijetke i krupne kapi kiše po krovu,  razbijajući  se o šindru. Nedugo iza toga začu se okruglo i sočno puckaranje po ambaru i štali  i pljusak se pretvori u huku šumova i šuštanja. Crni oblak sa Vijenca spuštao se sve bliže i bliže, a kada pade nad selo, zasuše krupni komadi grada, zaigraše po krovovima, začu se bijesan i strahovit šum, a napolju se zamrači.
- Budi Bog s nama! Samo da ne potraje duže, da krov ne provali, - reče djed Mijo  teškim i sumornim glasom. Kad naleti od Vareša, opasan je. Možda bi ti bilo bolje da ne ideš.
- Biće kako Bog da, - šapnu Janja duboko povezana u šarenu maramu.
Ali grad ne prestaje da prašta i huči. U selu zagrmi, zatutnji, a Mijo se uznemiri. Grad udara nemilice i odzvanja posebno po limenom krovu na štali. Odjednom zatuli tužno Garov  u svojoj kućici. Sa Krsta odjeknu grmljavina a kuća se zatrese.
- Bože, pomozi!
Parok Vlado istrča iz župne kuće, sa zvonika se oglasi crkveno zvono. Uskoro nestade crnog oblaka.

- Hvala Bogu! - prošaputa Janja, a Mijo drhtavom rukom savi škiju i poteže duboko dim. Strah je prošao. Pogleda napolje i vidje da krovovi nisu oštećeni. Niže iz sela začuše se glasovi:
Ne mogu ti, draga, doći.
Ni Višnjicom mirno proći...


Misa je u jedanaest sati i valja poraniti jer valja do Kopošića, Zenika, pa uzbrdo do Kruga. Odatle se, čim stigne do kuće Pere Zečevića,  lakše diše. Tu
će da se napije vode iz bunara, prozbori koju sa Kružanima, ako zatekne koga pred kućom, a odatle joj  samo ”pripišaj hoda” preostaje.  Zapaliće svijeću pokojnom ocu i materi, a poslije će kod Prane u Višnjicu, možda i na Konovik, a ima još rodbine u Višnjici. Ko je bude bolje zvao, kod toga će na užinu.

Grada nije bilo dalje od Zenika. Hodalica. Na misi i groblju okupilo se puno naroda, a parok Vlado danas nešto odužio sa blagosovom. Janja naumila svratiti do nastavnice Sanje, da prozbori koju o unuci Nadi. Žalio joj se zet Niko da mu se kćerka povlači u sebe, da je malo i u školi popustila, da se nešto sa njome dešava. Kaže Niko da joj je ta nastavnica stroga, a možda nije ni do nastavnice. Žena je, razumjeće, računa Janja. Lijepo će joj kazati da dijete živi sa ocem i braćom, bez matere. Sirota moja, sama ona među pet muškaraca. Valja i kruh i čorbu skuhati, valja im i veša oprati. Sva kuća gotovo na nju pala, a njoj tek trinaesta. Ni zetu joj nije lako.  Svaki dan radi u Željezari, valja im kruha obezbijediti. Radi često noću, a ni posao mu nije lak. Radi na nekim pećima i odijelo mu bude svo žuto, pa ga treba prati svake nedjelje. Jadnik, teško se pomirio sa sudbinom. Govorili  mu da se ženi jer djeca su bila mala, pogotovo Nada. Bio našao jednu curu, al’ mu poručila da bi uzela njega, ali neće djecu. Otada se  posvetio  djeci i zemlji…
Ide Janja ka školi i za trenutak zastade da se napije vode i pozdravi Anku Dokturovcinu, koja ju pozva na užinu.
-  Ajde Janjo, evo sam je pristavila.
-  Neka, Anka, fala ti. Idem u Višnjicu, obećala sam, a ako stignem navratiću  kod tebe. Fala ti k’o materi. Dođi i ti kod mene na blagosov.

Na igralištu i oko  škole okupila se grupa učenika. Pošto je put bio blatnjav, baba Janja svrati do pipe ispod škole da opere svoje gumenjake. Gumenjaci, posebno oni iz Borova,  su bili popularni na Taračin Dolu jer Ruža iz Solakovića nije puštala u školu ako su čizme bile blatnjave, a kako izbjeći blato idući iz Kopoši
ća, Višnjice? Kad je padala kiša, taj dio puta je bio tako blatnjav i nije se mogao prijeći bez gumenih čizama. Janja pogleda po dvorištu, nadajući se da bi mogla ugledati svoju unučad i  vidje na “drvima” podvornika Petriju, učitelja Marijana, te ”Pilotića” iz Višnjice, a učini joj se da je vidjela i Ivana učitelja, te Antu s Kruga. Utom pred vratima ugleda Ružu.
-  Ruža, bona, znaš li gdje je nastavnica Sanja?
-  Eto ti je u toj učionici pred tobom,  nešto piše. Eto, ta vrata tamo.
-  Fala Ruža!
Pokuca na vrata. Sačeka još malo i pošto ne bi nikakvog znaka pokuca još jednom.
-  Šta kucate, rekla sam da mi ne smetate! – reče nastavnica Sanja, a onda kad ugleda nepoznatu ženu zastade: - Oprostite, ja mislila neko od učenika. Odmor je, a ja ostala da uvedem neke podatke koje ranije nisam stigla jer sam bila na jednom seminaru. A, što ste trebali?
-   Ti učiš moju Nadu? Ja sam joj baba. Došla sam pitat kako sluša,  čita, piše, računa… Al’ odma da ti kažem. Slabo ti se ja razumijem u školu. Nisam imala kad učiti, jer u moje vrijeme nije ti škole ovdje ni bilo. Znam pisati i računati. Htjela sam malo da popričamo. Hvali  se Nada kako ima lijepu razrednicu. Jesi lijepa, što jest.  Nego,  ja se zapričala,  a ne upitah ni odakle si? Iz Hercegovine? Jesi li i ti došla po zadatku u naš kraj, ljepoto babina?  Kako ti je ovdje?  O našim selima i našim ljudima ponekad se govori malo s prezirom. Taračinci, Čemernjaci, planinjaci... A sve ti velike rijeke, ljepoto moja, izviru u planini.  Godine su ti ovdje kod nas ja l’ kišne, ja l’ sušne. Nema sredine. Odavde su mnogi pobjegli. Neki trbuhom za kruhom, neki iz drugih razloga. Kad je neko odlazio iz sela govorilo se da je ”otišao u svijet”  jer se ni po čemu nije činilo da  je i naše selo dio svijeta. Struja nam nedavno došla, puta nema, osim onog konjskog. Sve naše  uspomene vezane su za život na selu i u rodnoj kući. Jest, bog' me!
Vidiš ja pamtim dane kad se išlo po pet i više kilometara do zadruge u Ljubini,  Srednjem ili Slivnu  da se nabavi džak mliva ili mekinja i kad su žene vodu sa izvora nosile na ramenu, u drvenim bremama. Tek kasnije su se ljudi udružili i prokopali vodovod pa smo  dobili ovu česmu i onu pred crkvom, a kasnije i pred kućama. Iza svih onih koji su  odlazili ostajalo je selo onakvo kakvo je oduvijek bilo; gotovo pustolovina u kojoj se gotovo nikad ništa novo nije dešavalo osim rada na njivama, udaja, sijela, tuča, molitvi, hrpa ubogih kuća i kućišta, štala, ambara  i plastova sijena razbacanih po bregovima izmedu Tisovika, Nasića, Višnjice, Ulištovića, između kojih su se vukla stada ovaca i goveda tjerana djecom ili starcima odjevenim u iskrpljena i pocijepana odijela. Ljepših krajeva sigurno ima, ali dražeg nigdje.
Vi učitelji,  kao i paroci,  dolazite kod nas i učite našu djecu. Učitelji: Crnogorci, Hercegovci, a paroci Posavljaci... Tu su i naši učitelji Ivan, Marijan, Gablje, Stjepan. Oduvijek su ti kod nas paroci i učitelji bili na glasu. Najugledniji ljudi u selu. Najpismeniji. Vidiš, naši učitelji ostadoše, a nije da nisu mogli otići u neko drugo mjesto. Možda bi im bilo bolje da su otišli; ali rodni kraj ti je kao virus; udje ti u tijelo, krv, vene. Od rodnog kraja se ne možeš izliječiti,  vječito ti je u krvi i venama.  Najgore ti je biti prorok u svom selu. Nije da ih branim, istina, moji su, rodbina su mi, a ovaj naš svijet ima više poštovanja za stranjskog nego za našeg učitelja. Nemoj mi uzeti za zlo. Nije ni tebi lako među ovim muškarcima. Ovdje ti se zna reči: čuvaj se svojih. Mnogi naši ljudi su ti čiste interešdžije  koji su ti prijatelji samo ako imaju kakvu korist od tebe ili ako ti je žena lijepa.  Ima među nama ljudi koji ne vole najbolje među nama, a  ponizno bi polizali stope strancima. Tako ti je to od pamtivijeka.  A opet nigdje takvog kraja k’o našeg. Daće ti susjed zadnju paru, zadnju kilu mliva, krvi ako treba, potući će se i povući nož na tebe ako si dirnuo u tuđu curu, ponos, među, poletiće kolcem na te, zakamenjaće te niz Gajeve i Pijesak, k’o ponekad kad se "gornji" i "donji" kraj zbog cura ili u rakiji posvađaju, udariće nehotice i na paroka, kao prije koju godinu na Stanka, kad je pokušao da razvadi zavađene, pa zdrav prav dobio kamen u leđa.
- A zašto? - upita Sanja.
- Mladići polaze na ašikovanje u drugo selo u društvu svojih drugova. Poneki je  naoružan i nožem, a nađe se i poneka palija, parmak...Zlu ne trebalo. To je zato što je borba za djevojku oduvijek postojala. To je viteštvo koje se,  često znalo u stara vremena završiti krvoprolićem. Jer momcima iz jednog sela ne sviđa se da  oni iz  drugog sela dolaze kod njih na ašikovanje. A, moralo se jer u jednom selu su gotovo svi svima bili rodbina. Mnogo se toga promijenilo jer običaji se mijenjaju. Ljubav ti je svugdje lijepa, zanosna, nepredvidljiva, dok traje.

Izvana se začu pjesma, koju Pilotić povede:
Moja mala hoće da se uda
sve spremila samo nema kuda.

- Uh, rodila ga majka! Možda si već primijetila, sve ti se ovdje, bona,  govori i čuva kroz pjesmu, čak se i mladi udvaraju pjevajući, pa tako djevojke izazivaju mladiće. Znaš, u nas se rijetko dešava da se momci žene djevojkom iz svog sela.  Isto selo, al' dva svijeta. Počesto su i rodbina. Elem, djevojku vide ili izaberu prilikom kakve crkvene proslave, il'  na nekoj igranci, mobi,  vjenčanju... Oči zablistaju, trepavice zadrhte od stida i želje, pa se mladi upoznaju. Nema tu mnogo razmišljanja. Ono što srce kaže i što oči vide – odlučuje:
Poljubi me, moja mila diko,
Samo pazi da ne vidi niko!

- Kada je Austro-Ugarska gradila prugu počelo se i s ekspoloatacijom drveta u Okruglici i Nabožiću i još danas živi pjesma što su je spjevale žene tugujući za muževima koji su  odlazili u šumu da rade:
Nabožiću proklinjem ti pute,
što mi dragog odvedoše u te!

- Žene su te koje održavaju kuću i čuvaju im stoku, te rijetko da muškarci čuvaju, ako to ne čine onda rade druge poslove kao što je sječa drva, zagrađivanje i sl. Ako muškarac čuva stoku a ništa ne radi, onda žene pjevaju ovako:
Nemoj dragi ležati po travi,
meka trava zaboljet će te glava!

- Tu negdje, otprilike u ovih nekoliko slika, stao bi cijeli naš život.  Nego, da te više ne zadržavam, još bi ja tebi svašta nešto pričala, a evo i đaci ulaze. Daboga se ti zagledala u nekog našeg momka i ostala ovdje zauvijek, ljepoto babina! - reče baba Janja  a onda iz njedara izvadi dvije krupne crvene jabuke i pokuša  ih dati nastavnici pružajući ruke ispod stola. Nastavnica stade pomalo zbunjena, a onda smijući se pruži ruke preko stola da uzme jabuke. Baba  pogleda prema zbornici i tiho reče:
- Neće mi valjda ovi zamjerit štogod.
Sanja je isprati prolazeći sa njom uskim hodnikom punim dječje galame, a ona je na odlasku pogleda još jednom i reče:
- E, nek sam te vidla! Živa mi i zdrava bila!

Napolju Pilotić započe a Anto prihvati:
 Moj kolega, kud ćemo na prelo,
u Ljubinu, janje moje bijelo…


Pjevači pjevaju, a vjetar nosi pjesmu niz njive Matića sve do Konovika. Nastavnica otpoče novi sat. Na Taračin Dolu je živjela  godinu dana osamljena gotovo svaki dan, a najviše nedjeljom. Ljudi ovdje tada su išli u crkvu da se mole Bogu i poslije posjećivali seosku kafanu i igrali kolo, a ona je ostajala sama u svom stanu ili gledala prema obližnjim brdima jer njena brda su bila daleko, a voljeni još dalje.



 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom