Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Djetinjstvo i zavičaj mjesta su kojima se

čovjek identificira...

O našem Dubrovniku
Autor Perica Mijatović   
Utorak, 17 Ožujak 2015 21:06

Prije nekoliko tjedana Perica Mijatović primio je priznanje općine Ilijaš za svoj angažman, a posebno oko zauzimanja za zaštitu Starog Grada Dubrovnika i stećaka u Kopošićima. Mi, koji poznajemo Pericu, znamo da on na njihovoj zaštiti radi godinama.

U tri nastavka prenijećemo njegov rad o starom gradu Dubrovniku, što ga je u  tri nastavka i objavio u listu za kulturu i društvena pitanja – Stećak,  1999. godine.

Uglavnom znamo šta se poslije toga dogadjalo sa Starim i nadamo se da će se nastaviti na njegovoj i zaštiti stećaka u Kopošićima,  izgradnji prilaznih puteva..

 

Piše: Perica MIJATOVIĆ

LEGENDA I STVARNOST O NAŠIM SREDNJOVJEKOVNIM GRADOVIMA

 

Zla kob starobosanskog grada Dubrovnika

Općina Ilijaš, planina Nabožić, Rimokatolička župa Čemerno, Mjesna zajednica Taračin Do, sela: Kruzi, Jasike, Vlašići, Tisovik, Odžak, Nasići, Kopošići, Grad...

Grad. Dvije tri stare seoske kuće na strmoj padini i – Grad. Zašto Grad? Nedaleko – veća zaravan ispod visoko uzdignute Odžačke stijene. Zovu je – Varoš. Zašto Varoš? Niti jedne nastambe. Ispod litice žubori potok. Zovu ga Zenik, a pored njega ograđena šumom livada – Pozlaćenica. Nedaleko od nje jedan prevoj mještani zovu Granica, a niz Nabožić i kroz Tisovik, daleko od svih suvremenih prometnica - kaldrimirana cesta. Seljani je od davnina zovu Ulica...

Objašnjavao sam tako, svojedobno pokojnom profesoru dr. Đuri Basleru zemljopisne značajke lokaliteta na kome, po predanju, bio Grad. Prenio sam mu i neka od kazivanja što sam ih slušao od starijih stanovnika toga kraja i profesionalna je znatiželja iskusnog arheologa proradila. Profesor se sjećao da su neki od njegovih kolega istraživali taj lokalitet, ali rezultati, u to vrijeme nisu bili baš posebno zanimljivi. Zna da se u tom području sredenje Bosne spominje srednjovjekovni grad po imenu DUBROVNIK, obećava me uputiti na literaturu, a na jesen, kad opadne lišće i teren bude pristupačniji obećava da ćemo obići to mjesto. Na žalost, naš uvaženi sugrađanin nije dočekao tu jesen. Stoga sam krenuo sam ponukan pitanjem: Zašto je zaboravljen stari srednjovjekovni grad Dubrovnik?

Nepravda! - to je najkraći i najprikladniji odgovor. Je li nepravda povijesti ili je pak povijest nepravde? Pitanje bez smisla, vidjet ćemo.

Taj grad je doista postojao, a njegov se postanak vezuje za iskorištavanje rudnog bogatstva u području Olovo – Vareš, gdje se još za vladavine Kulina bana vršio iskop željezne, olovne, manganske i živine rude. Ruda se kopala pod neposrednim nadzorom potrebe dubrovačkih (odnosi se na dalmatinski Dubrovnik), trgovaca, koji su je prenosili konjskim karavanama preko Sutjeske, Visokog, Lepenice, Bradine, Konjica i Gabele do Dubrovnika a potom brodovima u Mletke. Pri izvozu ruda je carinjena, a na mjestima gdje se carinjenje obavljalo nicala su naselja.

O postanku ovog Dubrovnika postoje dvije verzije, ali obje podrazumijevaju rudnike i Dubrovčane. Po jednoj, sagradila su ga dva Dubrovčanina koji su uzeli u zakup bosanske rudnike od Kulina bana, a po drugoj je kralj Grubeša nagovorio neke Dubrovčane da tu sagrade grad. Po nekim izvorima Dubrovčani su od Kulina bana uzeli u zakup sve rudnike, a u ovom je Gradu bila njihova kolonija, gdje su talili srebrnu i gvozdenu rudu. (Obje verzije iznosi dr. Milenko Filipović pozivajući se na Jirečeka i fra Jukića). Više pojedinosti o osnutku Grada nalazi Filipović u nedovršenoj Istorji Bosne - muvekita Saliha efendije, gdje se spominje da je "Kulin ban (1197./98. godine), našao srebrne majdane u planini Jagotinu, pa je, nemajući vještih rudara, dao majdane pod zakup Dubrovčanima koji su tu napravili tvrđavu te u njoj čuvali oruđe i iskopanu rudu." Po ovom istraživaču logično je da je "grad" i dobio ime Dubrovnik po svojim osnivačima, iako se u narodu a i drugim izvorima spominju imena Dabronik ili Dobronik, te Tisovik ili Nabožić. Iako je bilo tvrdnji da se ovaj Dubrovnik ne spominje u dubrovačkim arhivima. M. Dinić je 1937. u Jugoslovenskom istorijskom časopisu objavio podatak iz dubrovačkih arhiva koji spominju bosanski Dubrovnik 1404. godine.

ISTRAŽIVANJE MILENKA S. FILIPOVIĆA – 1924.

Materijalni nalazi koje je zatekao M. S. Filipović na samom lokalitetu, iako oskudni, govore o tome da je tu bio grad, i to, za tadašnje prilike, vrlo zanimljiv, a da se za nešto šire područje vezuju nalazi koji govore o razvijenom i dinamičnom životu na tom prostoru. Filipović koristi njegov naziv Dubrovnik – bez ikakve dvojbe.

Sam Grad, piše Filipović, bio je razmjerno velik, iako su dijelovi grada neravnomjerno sačuvani, a točnija snimanja i mjerenja nisu mogla biti izvršena zbog šume. Istraživač opisuje Grad kao građevinu nepravilnog oblika. Očito da Filipović pod pojmom Grad podrazumijeva tri cjeline – središnju utvrdu, nastambu Varoš i Kule...

Lokalitet na kome je Grad bio podignut, s topografskog gledišta Filipović kvalificira kao teren ”rijetko povoljnim” uvjetima za srednjovjekovnu nastambu. Samo mjesto je tako prirodom oblikovano, da pruža izuzetnu pogodnost za nastambu pogotovo sa sigurnosnog gledišta, što je u to doba bio kriterij od presudne važnosti. Podignut je iznad sastavaka potoka Zenika i rijeke Misoče (oko 10 km uz rijeku Misoču od današnjeg grada Ilijaša, ili nešto manje iz sela Ljubina kod Srednjeg, preko Taračin Dola – sjedišta rkt župe Čemerno i sela Kruzi do Kopošića) na strmoj i uskoj kosi koja je zatvorena s jedne strane dominantnom ali i prelijepom prirodnom građevinom zvana Odžačka stijena. Zaravan, koja sa svoje druge dvije strane strmo pada prema ušću pomenutih rječica, stepeničaste je konfiguracije, tako da pogled na plato s veće uzvisine (s planine Nabožić) odaje dojam kao da je tu nekada davno strojevima urešen teren za gradnju. I sami nazivi što ih spominje Filipović, a koji su se održali u narodu toga kraja i do danas, govore, u prilog pretpostavci da je cijeli plato koji je znatnih dimenzija bio jedna urabanistički osmišljena cjelina sa svim elementima za zajednički boravak i organiziranje odbrane. Šematski prikazan profil konfiguracije platoa što ga je uradio spomenuti istraživač navodi na takav zaključak kao i materijalni indikatori na terenu. Najuzvišeniji dio platoa naziva se Grad, ispred njega za stepenicu niži zove se Bedem, a potom širi plato nazvan Varoš pa Ugrada s koje pada litica prema rječicama. Grad je na nadmorskoj visini 882 m, a ušće Zenika u Misoču je na 569, dakle razlika u visini je preko 300 m. Kranje nepristupačan teren za osvajača. Pješak može doći na plato Grada s južne strane samo znatno obilazeći. Lakši je prilaz sa sjeverne strane, ako je Grad s te strane bio zaštićen sedlom koje se naziva Šija i visoko uzdignutim liticama stijene koja se topografski zove Hum a u narodu Odžačka stijena. Prilaz sa stijene moguć je samo za dobre poznavatelje alpinističke vještine. Liticom je postranice bio uređen prilazni put – kaldrma koja je vjerovatno bio dobro čuvan, jer su na nekoliko mjesta na samoj stijeni nađeni ostatci građevina, koje su, po Filipoviću, uvezane kule koje su vjerovatno činile sustav zaštite Grada.

U vrijeme kada je Filipović obilazio lokalitet, ustvrđuje da ostataka samog grada ima razmjerno malo, a i ono što ima obraslo je u šumu. Grad je bio nepravilna oblika i prilagođen terenu. Ostatci zidova su od netesana kamena oblijepljeni žbukom. Najbolje se raspoznaju južna i istočna kula i odjeljenja oko njih, a najbolji sačuvani dio grada zove se Kule. Južna se kula sada u narodu naziva ”Babina udžera”. Zidovi kula su s jedene strane podzidani tako da se oslanjaju na zaravan zvani Bedem.

Varoš je šira zaravan koja se pruža ispred Grada na nešto nižem platou na kome se, kako je primijetio Filipović, lijepo raspoznaju tragovi zidova. Tu je, kako navodi, ”po tradiciji bila čaršija”. Osobito se lijepo raspoznaje kuda je vodila jedna ulica, s čije su obje strane bile građevine. Filipović primjećuje da su zidovi od neotesana kamena, ali ujedno daje napomenu da se možda radi o temeljima pa nema mjesta pretpostavci da su cjelokupne građevine rađene od neklasana kamena, to se odnosi i na sačuvane dijelove kula, gdje su ostali samo niži zidani slojevi.

Znatni su ostatci stare kaldrme u vrijeme Filipovićevih istraživanja, koja s Varoši vodi na Šiju, gdje je, po predanju, bio sud ali i raskršće. S raskršća jedan krak ide prema Rijeci i prilično je sačuvan, dok je drugi – glavni krak išao obronkom stijene prema Kopošićima i Nasićima na Čemernicu, Zvijezdu pa do Olova. Ostatci kaldrme sačuvani su po strani planine Nabožić, koja se penje uz Mijoviće i Pogledine prema Vogošći. Filipović uočava ”splet” starih puteva koji vežu srednjovjekovna bosanska središta: Visoko, Sutjesku, Olovo, Kreševo, Fojnicu i dr., te izvlači pretpostavku da je tu bila raskrsnica puteva Sarajevo – Vareš i Visoko – Olovo.

Nastavak slijedi...

 

Izvor: Zla kob starobosanskoga grada Dubrovnika (Stećak, list za kulturu i društvena pitanja, HKD Napredak, Sarajevo, godina VI., broj 65., svibanj 1999., str. 32.-33;

II dio:

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom