Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Sjećanja
Autor Nataša Bartula   
Utorak, 22 Studeni 2016 16:27

Tuđa avlija

Odrasla sam bosa na dvorištu rodne kuće, male seoske škole utiskujući otiske bosih stopala po obali djetinjstva i po komšijskim avlijama vraćajući se kući poslije dugodnevnog tumaranja u prve sumrake sa pokojom, još nezrelom jabukom, otkinutom onako usput i bježala u krošnje visokih vrba od mamime "batine iz raja" dok se oluja ne bi stišala.

Oko mog rodnog doma, u kome danas niko ne živi pusto je dvorište mog djetinjstva. Rijeka Ljubina se čas smanji i pretvori u tanku liniju ispod koje se još vide ostaci porušenih zidova kuća stradalih u ratu, a onda opet nabuja pretvarajući se u pomahnitalu aždaju iz čijeg ždrijela kuljaju poplave koje ponovo ruše i valjaju tek obnovljene kuće. Pa se opet smiri i postane tako pitoma i bistra da bi je prosto pomilovao rukom i poželio da joj se ponovo vratiš i zagnjuriš u nju kao nekad u obijesnim danima djetinjstva. A kad izroniš i pogledaš unaokolo vidiš divljinu, nekadašnje tanko šiblje pretvorilo se u gusto visoko granje prijeteći nadvijeno nad rijekom, vjetar savija tanke vrbe koje cvile pod jačinom njegovih naleta, u majčinom vrtu jedna ruža podsjeća da je nekad bila voljena, ali i ona savila glavu, jer je odavno niko ne miluje. Očeva trešnja ne zna kome bi rodila pa se onako polusavijena smišlja i dovija da li da se prepusti vjetru da joj polomi grane ili da pak ostane da obraduje neko zalutalo goveče ili dijete.Bagrem nekad bijel poput paperja požutio od samoće. A do njega jorgovan, zasađen bratovom i mojom rukom, malo malo pa ne rodi, obješen i polusveo, kao da ni sam ne zna šta bi sa sobom u ovom opustošenom selu koga su nekad kitili veseli povici dječurlije i subotnja pjesma svatova.

A ja, negdje u svijetu, naslonjena na prozor novog doma, gledam zeleno dvorište obasjano zlatnim zrakama sunca po kojem moja djevojčica skakuće bosonoga i vrištim: "Obuj se, ubošće te nešto"! A kad se primakne komšijskoj ogradi radoznalo vireći kroz njene pukotine uzviknem glasno i uplašeno: "Nemoj u tuđu avliju"!

 

 

Posuđeno sa Natašinog bloga. Nataša je ovih dana objavila novu knjigu: "Lepa, mlada, usamljena". Čestitamo!

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom