Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Svatovski običaji

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Ljepših možda ima, dražih nigdje...

(M. Selimović)

Svatovski običaji
Autor Jozo Babić   
Četvrtak, 10 Prosinac 2009 12:09

Iako su se u današnjim brakovima sačuvala neka tradicionalna načela, većinu starih narodnih običaja zauvijek je prekrila prošlost. To je posebno vidljivo u seoskim domaćinstvima i nekadašnjim porodičnim zadrugama u kojima je živjelo nekoliko generacija i obitelji i u kojima je svatko znao svoju ulogu. Običaji su u dobroj mjeri atrofirali, a onda ih je ovaj posljednji rat, ako su se unekoliko do našeg vremena i bili sačuvali, raselio iz Bosne. Možda ih je zato važnije sada, nego ikad, ponovo potrebno prizivati u svijest. Ova studija govori o hrvatskim običajima koji prate sklapanje braka, a najviše o svadbenim običajima. Hrvatskim – katoličkim, jer su nastali i provodili se u župi Čemerno i, u manjoj mjeri, izvan nje, u Hrvata u susjednim župama. Nastala je na osnovu etnografske i druge literature te vlastitih etnoloških istraživanja. Mnogi od nas imaju vlastite predodžbe, znanja i iskustva o svadbenim i drugim običajima (govorim o običajima jer hrvatska etnologija nije definirala običaj, a gotovo svi ti postupci i ponašanja tako se nazivaju i u literaturi), a osobna iskustva i literatura potvrđuju golemu raznolikost ovih običaja u vremenu i prostoru.


Etnologija je dugo, ne samo u Bosni, istraživala kulturu seljaštva, pa su prilozi o sklapanju braka najvećim dijelom i nastali na selu. Ako se ima u vidu da su ovi običaji nastali od sedamdesetih godina  19. stoljeća do naših dana, onda je razumljivo da je seljačka kultura bila snažna sastavnica naše kulture, s obzirom da je u to vrijeme seljaštvo   činilo više od osamdeset posto stanovništva BiH.  
Tradicijski načini zasnivanja braka su svadba, različite vrste otmica, samodošla, a zakonski čin – crkveno i/ili gradansko vjenčanje - različito se u njih uklapao, ovisno o kraju i vremenu, ali i pojedinačim odlukama… Crkveno vjenčanje je relativno novijeg porijekla, svakako je znatno mlađe nego što su običajni činovi sklapanja braka. Rimokatolička je crkva tek na Tridentskom koncilu (održanom u tri maha izmedu 1545. i 1563. godine) formulirala učenje o sakramentima, medju kojima je i sakrament braka.  


Svadba je bila jedini  oblik verifikacije braka sve do uvođenja obreda crkvenog vjenčanja i civilne registracije. Simbolika svadbenih običaja temelji se na prijelazu mlade žene u novi rod i njenom ulasku u reproduktivnu životnu fazu. Ne tako davno, vjerovalo se da su u tom razdoblju i mladić i djevojka podložni utjecaju raznih (prvenstveno) zlih sila, pa su u svadbenim običajima prisutne magijske radnje usmjerene protiv tih utjecaja. Tako se vjeruje da bijeli veo štiti mladu od zlih uroka,  galama ili pucanje iz vatrenog oružja (nekada je mlada obilazila ognjište ili plesala oko vatre) - sve je to radi tjeranja nečistih sila i zlih duhova od novog obiteljskog gnijezda.  Naš narod imao je vrlo bogate svadbene običaje. Danas su ovi običaji reducirani na vlastite osnovne elemente, a svadbeni običaji  najčešće zamijenjeni ručkom, tortom,  kovertom  i slavljem u kakvu modernom ugostiteljskome objektu. Crkveno vjenčanje ima status tzv. sakramenta, što znači da je tako sklopljen brak posvećen i neraskidiv.



http://youtu.be/yYnozBftveY
Naši svadbeni običaji, kada su u pitanju zaruke ili obećanje, jednaki su onim u livanjskom, ramskom, kreševskom, sutjeskom i vareškom kraju. Nekako s jeseni, kad bi se većina poljskih radova privela kraju, ambari napunili žitom, ispekla rakija i pripremilo mnogo toga za predstojeću hladnu i dugu zimu, mnogi mladi su planirali udaju i ženidbu. Sklapanju braka prethodilo je upoznavanje budućih mladenaca na seoskim sajmovima, na sijelima, u djevojčinoj kući ili na ispaši. Mladići su dolazili djevojkama, koje su čuvale svoja stada i tu se zabavljali.



Znaš li draga, gdje se zagledasmo.
Ni kod moje, ni kod kuće tvoje,
Neg' u kolu ispred crkve naše,
Jedno drugom vjeru zadadosmo.


Što se tiče reda, kojim se djevojke udavaju, a momci  žene, treba znati, da su kćeri imale prednost pred sinovima, a stariji pred mlađima. Otac je nastojao da prije razuda svoje kćeri, pa makar bile i mlađe od sinova, jer je uvijek lakše momku naći djevojku, nego djevojci momka. "Sinu nije hitnja, on se može ženiti kada hoće, a kćer čeka sreća", kaže ovdašnji narod. Strahovalo se da djevojka ne propusti priliku i ne prijede najpoželjniju dob (da ne ostane ”stara cura”)ili da ne priječi prilike mladim sestrama. Iznimka je,  ako je kćer vrlo mlada a sin već zrio za ženidbu.  Malo kada se udavača suprotstavila roditeljskom izboru, no bilo je i toga. Tada bi pobjegla od kuće, ”utekla  bi preko reda”.  
Momak se ženi kad kuća more, a cura se udaje kad ima mušteriju.

Da bi se o braku, zabavljanju, zarukama i drugom što braku vodi moglo govoriti, potrebno da se momak i djevojka zagledaju. To znači isto, što i odabrati djevojku, s kojom misli momak živjeti i "kuću kućiti". Zagledati se može okom, srcem i pogledom, kad su mladić i djevojka u kolu, na sijelu ili nekom  društvu. Do zagledanja može doći i u susretu, „tako što se oko sretne s okom", ili "modernijim" riječnikom rečeno "da se desi ljubav na prvi pogled",  a i pri prolasku kraj djevojačke kuće, ako je momak kojom prilikom, a osobito praznikom, bio u posjetima ili u prolazu. Obično  se to dešavalo nedjeljom poslije povratka sa mise na Taračin Dolu ili u toku ili poslije nekog sijela ili teferiča. Momak i djevojka "ašikuju". Dešavalo se i da ne ašikuju,  ako je roditeljska volja - pa se i uzmu. Povod zagledanju može momku biti njegov dobar drug, jaran, a djevojci prijateljica. Prijatelj prijatelju preporučuje u svakom pogledu vrijednu djevojku, a to isto čini i prijateljica prijateljici. Onda su prije zagledanja na redu poruke, koje s momkove strane dojavljuje djevojci njegov prijatelj, a momku ih dojavljuje njezina prijateljica. No, posrednikom izmedju momka i djevojke biva ponajčešće kakva žena, koja im je sigurna, te ih ne će odati. Bile su  to  obično starije, tome vične žene,   kao bračni posrednici (provodadžinice). Dešavalo se prijatelj  postane prijatelju radi djevojke zavidan.



„Sad se moja preudaje draga.
Da j' za koga ne bi ni žalio,
Već za moga prvoga jarana.
Pa me jaran zove u svatove.
Da mu budem djever uz djevojku.
Jadi poći, a gori ne poći.
Ako pogjem, nagledah se jada^
Ak' ne podjem, ja ne vidjeh drage.
Stegoh srce mukademom pašom,
Pa ja odoh dragoj u đjeverstvo."



Roditelji momka ili djevojke mogu takođe biti uzrokom, da se njihova djeca zagledaju, što druženjem, što položajem, imetkom, "glasom"... Kad je momak dorastao do ženidbe, pa bi  njegovi roditelji, da se upozna s kojom djevojkom iz susjedstva i iz istog mjesta, tad o toj djevojci pred svojim sinom od vremena, do vremena progovore koju pohvalnu riječ ističući njezine vrline, te vrline njezinih roditelja, ne bi li mu indirektno stavili do znanja kako bi bio sretan izabere li nju za svoju suprugu. I djevojački roditelji gledaju istim načinom privoliti svoju kćer na zagledanje s momkom, koji im je po volji. Iako se najviše udavalo i ženilo unutar naše župe, rjeđe iz daljega, ipak je često bilo potrebno potražiti djevojku, pobliže se propitati o njenim osobinama ili prilikama u mladoženjinoj kući, a zatim i o izgledima prihvaćanja bračne ponude.Ukoliko su roditelji za to da im se sin iz niza razloga oženi sa strane - iz drugog mjesta (svi u selu su rodbina ili pak nema slobodnih ili dovoljno odraslih djevojaka)  roditelji onda kontaktiraju svoje prijatelje iz drugog mjesta, te im oni preporuče dobro poznatu djevojku, koja bi bila u svakom pogleda za njihova sina. U stara vremena biralo se i ženilo na ovaj način.  

Kad momak begeniše koju djevojku, odmah se interesira da dozna, čija je, kakva je roda i jeli radina, ima li dug jezik (t. j. je li oštra na jeziku ili brbljava) ili je blage naravi kao janje. Ako dozna za nju sve ono što je za njega povoljno, onda se nakani i praznikom potraži je, da se vide, da popričaju. Dođe joj na vrata da proašikuju. Ukoliko se zagleda momak s djevojkom mimo roditelja, malo kad će im to sami kazati, nego im opet to saopći tko drugi. Ko njih o tom obavijesti, taj opet obavijesti momka, kakvo mišljenje imaju njegovi roditelji o zagledanoj mu djevojci. Bude li roditeljsko  mišljenje povoljno, prometne se zagledanje u ašikovanje. Ne bude li mišljenje povoljno, može se zagledanje prekinuti, a može se nastaviti ašikovanje s nadom, da će roditelji s vremenom popustiti, te ne biti momku i djevojci prepreka na putu, što su često  činili bilo jedni, bilo drugi roditelji bez obzira, kakve je to žalosne posljedice moglo imati po njihovu djecu. Na mnogo šta gleda momak djevojci, a djevojka momku, dok se ne zagledaju. Mnogo se propitkiva i ispitkiva sa obadvije strane. Silni upliv na zagledanje ima ćudoredno vladanje obostranih roditelja, pa i svekolike bližnje rodbine. Više gleda momak djevojci na ruke, obraz i vladanje, te kakva je roda i plemena, nego li na Bog zna kakvo imanje. Dozna li majka, da joj se sin kani zagledati s djevojkom, svjetuje ga:



„Ne gledaj joj zlata oko vrata,
Već joj gledaj ćudi djevojačke !"

 

Dovesti radinu, zdravu i bogatu snahu, odnosno udati kćer u kuću gdje će se sa njom dobro postupati i gdje neće oskudijevati. Sve vrline, koje traži momak od djevojke, traži takodjer djevojka od momka. Ni kod djevojke ne prevladjuje toliko bogatstvo momka, koliko njegovo lijepo vladanje i pribranost kod ljudi. Djevojka se čuva zagledanja s pijancem i kartačem. Ma da se dakle pri izboru ove ili one strane traži sve u redu, to ipak većinom odlučuje volja momka i djevojke, pa se uz njihovu volju slože i roditelji, makar se mnogima i ne svidjao, izbor njihove djece. Majka bi rada, da joj se kći zagleda s bogatim, ali inače nevrijednim momkom, pa je nagovara, a ona joj odgovara :



„A što će mi dukati,
Kad ću s njima kukati."



Koga momka odabere djevojka,  s njim i počne ašikovati, te se prodje drugih momaka. Taj joj je momak obično drag i materi, pa ni njoj nije pravo, ako joj koji drugi momak dosadjuje kćerki, te nastoji svakako, da joj se kći udalji. Ne može li to ni na koji drugi način biti, a ona je jednostavno zovne u kuću. Bilo je shvatanje da dokle god momak ašikuje s djevojkom po dvoru, a u kuću djevojke ne zalazi, dotle se ne drži ašikovanje tako čvrstim i sigurnim, da će iz njega šta biti. U tako ašikovanje malo su vjerovali i roditelji momka i djevojke. Kada  momak počne u kuću zalaziti, ima nade, da se ašikovanje ne će izjaloviti. Momak će početi dolaziti djevojci u kuću na ašikovanje, kad je povoljan njezinim roditeljima, pa to oni dozvole. Ukoliko djevojčini roditelji nisu za kćerkinu vezu, kćerka na razne načine pokušava steći naklonost majke, koja lakse popusta. Djevojka će se sporazumjeti s majkom i gledati prigodnu priliku, kojom će se momak moći svrnuti u njihovu kuću sam ili s kim u društvu, te tako otpočeti dolaziti radi ašikovanja,  a majka će već na neki način djelovati na oca. Za to i pita momak djevojku :


„O djevojko, dušo moja,
šta govori majka tvoja?
Hoće l tebe meni dati,
Hoće l mene zetom zvati?"



Ako možda ima djevojka ili tko njezin u rodu kakvu grešku - manu, a momku nije poznata, malo će se kad tko naći, da tu manu iznese, jer u narodu nema više grijehote, nego skuditi djevojku. Zagledaju li  se dvoje mladih, biće njihovo vidjanje i razgovaranje sve češće i češće, dok ne podje govor od usta do usta, da su počeli ašikovati. Ašikovanje je, istina, za momka i djevojku valjda najushićenija i najumilnija riječ, ali ta riječ ne pribavlja vazda ugodne, slatke časove, nego bude dosta puta gorkih, dapače suzama orošenih trenutaka. Ašikovanje se ne sastoji ni u čem drugom, osim što momak, ašikujuć s djevojkom, proučava njezinu ćud, narav i razne sposobnosti, a tako opet potanko proučava djevojka momka. Kako koji razgovor u ašikovanju vodi momak s djevojkom, tako poslije svakog razgovora oboje prosudjuje, da li pristaje jedno prema drugome,  mogu li im se naravi podudarati, te ima li se ašikovanje nastaviti ili prekinuti, pa da se svako okrene na drugu stranu. Prije nego će u ašikovanju početi ozbiljan razgovor, bace momak i djevojka medjusobno nekoliko rečenica pristojne šale i zezancije, a osobito, ako se sastaju, gdje na raskrižju puteva za Ljubinu, Solakoviće, Višnjicu, na igranci ili na sijelu, te bilo kojom drugom prigodom, gdje su u prilici da kontaktiraju.  Dok se čeznutljivo gledaju, izmedju djevojke i mladića teče razgovor pun dvosmislica, metafora, igre riječi, aluzija, doskočica i nagovještaja.



Ja uzbrah stručak od zemlje,
Dadoh ga dragoj od želje,
Zakleh je nebom i zemljom.
"Tako ti neba i zemlje,
Ljubiš li ikog već mene?"
"Tako mi neba i zemlje,
Ne ljubim nikog već tebe,
A odsad neću ni tebe!
Tri su ti, dragi, mahane,
Jedna ti, dragi, mahana,
Jerbo si odveć malehan;
Druga ti, dragi, mahana
Jerbo si odveć tanahan;
Treća ti, dragi, mahana,
Jerbo si puno bleđahan".
"Ako sam, draga, malehan,
Svome sam konju lagahan;
Ako sam odveć tanahan,
Gosposkog sam soja i roda;
Ako sam odveć bleđahan,
Mnoge sam škole učio,
Učitelj me je karao
Zato sam, draga, bleđahan."



Momak je u ašikovanje obično odlazio uz svetkovine. Izuzevši svetkovine rijetko kad momak je išao u ašikovanje po danu. Ako bi momak došao  dnevno praznikom ili nepraznikom, ako je po čemu sama djevojka u kući, u tom slučaju ne bi kućni prag prelazio, ni osim pozdrava što s djevojkom progovorio, nego bi se s mjesta natrag vrnuo. Prati li ga djevojka, stao bi s njom možda koji čas na avlijskim vratima ili na putu, pa proašikovao. S toga je najdraže roditeljima djevojke bilo, kad njezin ašik dolazi s večer po večeri razgovarati se ne samo s njom nego i s njima. I kad momak polazi s večernjeg razgovora iz djevojačke kuće, ona bi ga ispraćali sa svjetiljkom do na kućna vrata. Tu na vratima ne bi zastali, već ako što momak ima važna saopćiti djevojci ili se što brže sporazumjeti, hoće li se on moći kasnije prišuljati pod prozore. Ukoliko se djevojka kojoj momak navraća, ne sviđa njegovoj majci, onda majka nastoji svakako odvratiti sina od nepoćudne joj djevojke i njezine kuće. Ne podje li joj to drugačije za rukom, tad mu počne u oči nabrajati mane dotične djevojke. Ne rijetko se  se dešavalo da majka ili druga djevojka svojim hirima odvrati momka od druge djevojke i primami ga sebi, a onda ih ona druga kune oboje :



„Imala sam drago odabrano,
A sad mi ga druga primamila;
Da Bog da se i s njim pomamila,
Pomamna ga po gori vodila."

ili:

"Koliko ti ja govorim dragi:
Nemoj ići noću po sokaku,
Nemoj pjevat' ispred dvora moga,
Nemoj kucat' na prozoru mome,
Jer su meni jaranice mani,
Moj dragane što se milujemo.
I tebi su svi jarani mani,
Što je tvoja ponajljepša draga.
Pa se oni hoće nastaviti
I nas dvoje mladih rastaviti."



Mnoge su suze i od srca potekle, djevojačke kletve nijesu lagane. Kletve s i njenih posljedica boje se i momak i djevojka. "Sačuvaj me,  Bože, djevojačke (momačke) kletve." Kad momak zadanu djevojci vjeru prekrši, a osobito još svojom krivnjom, pa ga poslije u bračnom životu s drugom, stanu snalaziti kakvi zli udesi, drži to posljedicom kletve ostavljene djevojke. Savjest ga mori, a i bračna družica ga po koji put kori počinjenim vjerolomstvom, koje ih je stiglo, pa moraju patiti. Nebu je i zemlji teško, kad nevino ostavljena djevojka proklinje, suze roneći.


Kaži, majko, mojim jaranima,
što gledaju neka ne varaju,
jer su teške djevojačke kletve!

Svako mu je jutro dolazila:
- Sine Mato, je l' ti zemlja teška?
- Mila majko, nije zemlja teška,
Već je teška djevojačka kletva:
Kad zakune, do neba se čuje,
Kad zaplače, do mora poteče!
ili:

Koliko ti ja govorim dragi,
Ne pij vina ne puši duvana,
Ne ašikuj ne veži sevdaha.
Od sevdaha goreg jada nema
A žalosti od ašikovanja.
Na žalost će i komšija doći
A za jade niko i ne znade
Već nas dvoje kad se rastanemo.

Koliko ti ja govorim dragi:
Dragi srce sapni zlatne puce,
Sapni puce, stegni pasom' srce
Da ti katmer kroz pas ne propane
A ja mlada drugog ne dopanem.

Koliko ti ja govorim dragi:
Dragi oči, ne idi po noći,
Da ti mrkla ne naudi noćca.-
Ne misli se moja dušo draga,
Meni noćca nauditi neće.
Uza me su do tri hamajlije,
U jednoj mi hamajliji piše:
Ko bi dvoje mladih rastavio
Kao da bi crkvu oborio;
A ko bi ih mladih sastavio,
Kolik' da bi i tri, napravio.
U drugoj mi hamajliji piše
Kad se gleda momak i djevojka
Nema gr'jeha i kad se poljube.
Gr'jehota je curu obljubiti,
Obljubiti pa je ostaviti.
U trećoj mi hamajliji piše:
Što kom' milo, sudjeno mu bilo,
Makar da mu i pološe bilo,
Draže bi mu od očiju bilo.




Svadba, sa svim popratnim običajima, ima svoje posebnosti u našem narodu i obavlja se prema ustaljenom redu. Po selima baštinimo običaje iz prijašnjih vremena, koji svečanom činu ženidbe daju posebni folklorni izraz. Mladenci su glavni akteri na veselju, ali svadbu oduvijek čine svatovski običaji. Mnogi su se izgubili, neki su sačuvani. Ne kaže se uzalud "bolje da nestane sela, nego običaja." Kada se mladić i djevojka odluče za vjenčanje i ženidbu trebalo je proći proceduru koja je trajala najmanje mjesec dana. Veoma se pazilo na javni moral zbog čega je bila točno utvrđena procedura i redoslijed pojedinih radnji koje je trebalo obaviti prije i za vrijeme svatova. Ova procedura je bila duga i složena i do nje se osobito držalo kako makar i zbog nehotimičnih propusta na bi dolazilo do neugodnosti ili se doživjela sramota. Početak bračne zajednice i uspješnost braka nastojala se osigurati svim poznatim sredstvima: poštivanjem običaja, katoličke vjere i pučkih vjerovanja, pisanog i običajnog prava.
Pravi kuću od temelja, ženi sina od plemena.
Od znana zelja boli glava, a on neznana i srce i glava.

U našem kraju su poznata dva načina ženidbe. Ženiti se moglo redovno sa svadbom ili krađom djevojke. Nekada davno ženilo se i otmicom. Postojale su 2 vrste otmica:
1. prava otmica (raptus violentiae)  gdje momak otme djevojku mimo njene volje i protiv volje njenih roditelja ili staratelja.
2. otmicu, gdje se djevojka otme uz njeno pristajanje, ali protiv volje njenih roditelja ili staratelja (raptus seductionis).



Teško travi kuda vojska prođe,  
I nevjesti koja sama dođe.  

Do prve otmice je dolazilo, kada se koji momak zaljubi u koju djevojku , a ona njega ne voli, niti njezini roditelji nisu "kajil" da mu je dadu. Način ženidbe krađom djevojke crkva je oštro osuđivala, ali je bio rijedak. U davnoj prošlosti bio je češći nego u novije vrijeme kada je gotovo postao izuzetak. Stariji mještani našeg kraja pamte kako su pojedini župnici  znali odvesti mladu kod sebe u ”župni dvor” dok se ne postigne sporazum i obavi vjenčanje. Jedan od razloga ženidbe "krađom" u svezi je sa turskom vladavinom ovim krajevima. Ostalo je zabilježeno da je u našoj neposrednoj blizini, u Kraljevoj Sutjesci,  jednog dana vjenčano 50 parova. Mladenci su se odlučili na zajedničko vjenčanje jer su računali da se Turci neće usuditi napasti toliki broj mladenaca i svatova.  Turci bi, kada su saznali da su djevojke oglašene za udaju,  nastojali obeščastiti ih. Da bi se to izbjeglo išlo se na krađu djevojke. Postojali su i drugi razlozi za krađu, a to su uglavnom bili to da su roditelji protiv, siromaštvo jedne ili druge strane, poodmakla dob i sl. Krađu su momak i djevojka dogovarali u najvećoj tajnosti. U dogovorenu večer momak bi skupio nekoliko svojih kolega i priopćio im svoju zamisao. Momci bi se šutke spremili i kradom bi došli u blizinu djevojačke kuće. Djevojka bi ih čekala u svojim odajama. Ako se bojala da sve neće dobro proći ako bude bježala iz svoje kuće znala je otići kod kolegice. Kolegica je naravno unaprijed znala za dogovor o udaji. Kad svi ukućani pospu djevojka bi se iskradala iz kuće i bježala sa mladićem. Za to vrijeme ostali mladići čekaju negdje u pritaji. Kad se dobro odmaknu od curske kuće i sastanu sa pratnjom počela bi pucnjava i zaorila bi se pjesma:


Nemoj,  mala,  da ti žao bude
Kad te moji svatovi probude.
Mala moja kad te povedemo,
Cijelo selo ne bi te otelo.


Nakon dva do tri dana provedena u momkovoj kući roditelji bi se obično pomirili i pristali na vjenčanje. Djevojka se tada vraćala svojoj kući i počinjala pripremu za vjenčanje. Ako je djevojka dovedena u mladićevu kuću u pravilu bi spavala sa mladićevom sestrom, ali se ponekad dovodilo i u kuću nekog od rodbine. Katolička je crkva u pastirskom pismu od 6. januara 1894. godine odredila izvjesne kazne onima, koji bi se ogriješili o crkveni zakon. "I ja vidim gdje mnogi, i mnoga između vas, kada dođe vrijeme ženidbe... bježi kako pomamna k bludnosti i oni se... još time ponose, što samodošle pribjegoše k svojim zaručnicima... ni ja neću slušati vas, kada vi hoćete uvesti u crkvu djevojku sa djevojačkom koprenom, koju kao samodošlu odvedoste; ona neće uljesti u crkvu s tom koprenom, ..niti ću dopustiti da svatovi idu u crkvu, da se vjenčate u hramu Božjem kao ostali, nego ćete se vjenčati u prisustnosti  dvaju svjedoka i to izvan svete mise, a pod njom nikako, a ako ima više pari za sv. ženidbu, ostali neka se vjenčaju pod sv. misom, a vi, koji vodite samodošle vjenčate ćete se obaška bez svojih svatova, koji treba da ostanu izvan crkve...ne ćete ni te časti imati, da sklopite ženidbu pred oltarom, gdje se u presvetom sakramentu nalazi nalazi presveto tijelo Isusovo, nego na pobočnom oltaru, na strani gdje, tamo ćete vi sklapati ženidbu, koji vodite samodošle...odsele neće se za kaznu takovi za šest mjeseci vjenčavati; računajući od dana,  kad se samodošla vrati svojim roditeljima ili na sigurno mjesto, opredijeljeno od župnika. Prema tomu, ako malodobni to učini, čekaće svoju dobu i još će šest mjeseci trebati, dok mu se ženidba dozvoli."1


Zaruči me lola sa planine
Zaruka mu grana borovine.



Kad bračni život započinje bez svadbe, s tobožnjom otmicom ili drukčije, zakonski čin kasni za početkom bračnog zivota, ponekad i više godina, a najmanje toliko dok se obitelji ”pomire”, stvarno ili formalno.  Redovni način ženidbe započinjao je malo drugačije. Svoju odluku o ženidbi djevojka i mladić u povjerenju povjere roditeljima. Pravilo je bilo da momak najprije kaže ocu, a djevojka materi. Obično je to bilo nedjeljom poslije povratka sa mise na Taračin Dolu ili poslije nekog sijela ili teferiča. Ako bi djevojku ili momka bilo strah, tada bi svoje namjere saopćavali u prisutnosti svojih najboljih prijatelja. Obično su djevojke bile te kojima je bila potrebna pomoć. Kada bi roditelji pristali, onda bi se s roditeljima dogovorio i datum prošnje. U prosidbu djevojčinoj kući ide otac, brat i još netko od ukućana i rodbine. U grupi ih bude pet do šest osoba. Mladić ne dolazi, ali nije ni daleko. Kako nema mira a ne smije se tu pojaviti, mota se i krije negdje u blizini. On bi im se pridružio kada bi domaćin, neko od djevojčine rodbine ili iz pratnje opalio iz puške kroz prozor ili vrisne. To je bio znak da je cura pristala i da se hoće udati dragovoljno i bez prisile. Već 60-tih godina momak polazi zajedno s proscima i svo vrijeme je prisutan ”ugovaranju”. Djevojci se treba donijeti amanet - zaručnički dar; prsten. U stara vremena "nosila se jabuka". Naime, siromašni sloj raje po siromašnim selima, u turskom vremenu nije bio u mogućnosti kupiti prsten, pa bi nosili naravnu jabuku. Tek je pokoji od seoskih gazda mogao kupiti prsten.  Prilikom dolaska djevojčinoj kući, može se svašta dogoditi. Kada djevojčinim ukućanima nije po volji, dogodi se da ih uopće ne puste u kuću, što je znak, da nema ništa od zaruka.  Cure koje su se spremale za udaju (uzele amanet) drugačije su se nedjeljom i oblačile - kitile se. U starija vremena bile su to crne dimije, ječerme i kalkan na glavi.  To je ukras koji se stavlja na glavu prve nedjelje, kad se djevojka obeća momku; odnosno kad mu da haljine (u taj vakat). Djevojka stavi kalkan na glavu i to je znak da se udaje iako niko službeno "ne zna"  za koga se udaje.  Znalo se dogoditi da se djevojka i predomisli. Možda bi se pojavio draži momak, ili roditelji nikako nisu dali za tog od kog je primila amanet, pa bi ga morala vratiti. To je bila prilična bruka i o tome se pričalo od Ilijaša, Vogošće do Olova. Govorilo se za neke naše starije žene: "Ma to ti je ona što je vratila amanet...


Po'đ'te Bogom mladi prosioci!
U putu vam dobra sreća bila!
Dobra sreća od Boga miloga!
Svak vam bio na pomoći
I milosni Bog!
Ko vam šćeo nauditi
Ne dao mu Bog!



Gosti sa sobom ponesu rakije, najbolje osušeno meso, (imučniji i pečeno bravče), pite, ponekad kolača, te amanet (u maramu zamotani zlatni prsten – veru i novac).  Nekada se prikupljala veća svota novca (otprilike u vrijednosti dobre krave ili vola) ili kako je tko imao. Kad bi djevojka primila amanet, to je bio znak da se obećala momku i da treba spremati svatove. Novac koji je dobila koristio se za pripremanje rua (ruha) i darova koje je cura nosila novoj familiji. Nepisano pravilo je bilo da prosce niko ne dočekuje, čak bi kućna vrata bila zaključana. Djelovalo je kao da dolaze slučajni prolaznici, nepozvani gosti koji traže konak- prenočište, zalutalu stoku i sl. Upravo zbog toga oni bi kucali na vrata i govorili:

-    Otvori, domaćine, došli smo prenoćiti, vidiš da je kasno a mi smo izdaleka, ili,

-    Otvori, domaćine, izgubili smo ovce te ih tražimo, da nisu možda zalutale u tvoje stado. 

Poslije duljeg ubjedjivanja, navaljivanja i uvjeravanja domaćin bi primio “nezvane goste” u kuću, počastio ih kavom, rakijom i mezetom,  a onda bi im rekao:
-    Eto, sada možete ići jer ja imam samo jednu sobu a u mene je puno čeljadi, ili,
-    Ja sam prebrojao svoje stado i u njemu nema ni jedne zalutale oce, te možete ići.
Pošto su prosci i dalje navaljivali, domaćin nije imao izbora, nego da im odobri da ostanu “na konaku”.
Sad mladićev otac kaže:
-  Nismo mi  izgubili ovcu, nego je tu jedno naše čeljade.  
- Pa tu su sva moja čeljad. Nema ti u mene tuđe čeljadi evo ti pogledaj.
- Ma vidili smo mi ove u kući nego da nije na tavanu?
- Ajde ljudi pogledajte ako ne vjerujete.
- E pa domaćine, mi ne dođosmo radi ovaca već čusmo da kod vas ima nešto naše. Moj Mijo je zagledao u vašu Miru pa mi dođosmo da je isprosimo i sve ugovorimo.  
Sad neka ženska od djevojačke rodbine otvora sobu iz koje izlazi djevojka i pita:
-  Hoćete djevojku, a mi imamo pet istih i ne znamo koja vam treba. Sad ćemo vam pokazati jednu pa vi recite je li to vaša.  Je li ovo vaše čeljade?
Međutim ova djevojka ne mora biti prava. Može biti neka od curinih kolegica, pa ovi odgovaraju:
- Nije brate. Poznamo mi svoje čeljade.
Otac bi pitao, "Miro kćeri jesi li se ti obećala Miji?". Ona bi odgovarala: "Obećala sam se". Tada bi nastalo komešanje među mladoženjinom rodbinom: "Nije to naša djevojka. Nećemo mi nju za našeg Miju. Imate li drugu? Ako nemate mi odosmo". Mladenkin otac bi tada pozvao pravu djevojku. Ona bi došla,  uljudno se predstavila i pozdravila sa gostima, te sjela. Otac je pred svima pitao: "Kćeri jesi li se ti obećala Miji? Reci pred Bogom i ljudima koji su došli da te prose". Ona bi pred svima rekla  da se obećala i molila bi ''od oca prošćenje, a od Boga sreću''.    
''Od mene ti bilo prosto, i Bog ti dao sreću kćeri''. Otac mladoženje curu nudi rakijom, ova svima nalije čaše, te nazdrave:  ''Prijatelju neka je sa srećom i Božijim blagoslovom''. Budući prijatelji se bolje upoznaju, dogovaraju se oko toga kad će biti svadba, koliko će ljudi doći i sl.


Dobro došli mladi prosioci!
Jeste li se mladi umorili?
Jeste li svoje lice oznojili?
Ako ste se mladi umorili,
I ako ste lice oznojili,
Imali ste s' rašta i moriti,
L'jepo ćete zlato isprositi,
Našu Miru za vašeg Miju
. (imena vjerenika).



Kad se i među obiteljima sve sredi, mladenci dolaze u župni ured na upis, da župniku "kažu vjeronauk", tj. da srede dokumente i provedu postupak za ženidbu. Dok su ostali čekali župnik bi pozivao najprije mladenku, a za tim mladoženju na zaseban razgovor. Tu bi ih ispitivao o njihovom dragovoljnom pristanku za brak, o tomu da li su možda bolesni od neke neizlječive bolesti a koju su možda zatajili jedno drugom i koja bi kasnije mogla biti smetnja njihovom braku, jesu li dobro razmislili i znaju li koje sve obveze nosi brak i sl. Zajednički daju podatke o sebi kako bi ih župnik mogao nedjeljom poslije mise navijestiti.  Pri upisu bi sramota bila ne znati vjeronauk. Momku se to nekako moglo oprostiti, ali curi teže. Ostalo je da se pamti kako je među našim župnicima bilo vrlo strogih, kod kojih se moralo znati. Tako se pamti da je vlč. Stanko pitao X.Y. iz Višnjice kada je došao na upis,  da li zna  Vjerovanje. Gledajući u pod, X.  smeteno reče: "Ne znam". Na to ga je vlč. Stanko istjerao vani i nije ga više ništa pitao. No, zato je mlada "kazala" sav vjeronauk. Na ovako važnom suočavanju u župnom uredu bilo je i drugih nesnalaženja, smetenosti i zastiđivanja, pa čak i nerazumijevanja.


Ide zima ide sveta Kata,
Sad će moji svatovi na vrata.


Navješčivalo se u župnoj crkvi mladoženje. Ovo navještenje župnik objavljuje tri puta u pravilu nedjeljom kod pučke mise. Župnik kaže da se u ime Božije ženi taj i taj iz određenog mjesta i od roditelja tih i tih i uzima tu i tu djevojku iz tog i tog mjesta od tih i tih roditelja. Na kraju kaže da je to navještenje prvi, drugi ili treći put. Smisao tog navještenja je bio da se traži od svih vjernika da na vrijeme ukažu na kojekakve zapreke u zaključenju braka: srodstvo, duševne bolesti, prisila i sl. Ukoliko kroz navedeno vrijeme župniku nije prijavljena niti jedna smetnja vjenčanje mladenaca moglo se obaviti.


Parok dragog s oltara navijesti,
Nisam znala pa se onesvijesti.



Budući mladoženja ili udavača ili oboje, ako su iz iste župe, obvezno su bili nazočni na misi na kojoj se navješćuju.  ''Navješćenje'' je bila dobra tema za seoske žene. Naime poslije mise žene bi se podobrano trudile raspraviti sve pojedinosti i doznati što više podataka o mladoženji i  
mladi. Bilo je tu i poganih jezika kao naprimjer: ''Eto udaje se i naša Jela, a i jesu govorili da će joj  ruho miševi pojest'' ili ''Bože moj naka dićna cura, a ode za onog  jadu''. Ovu atmosferu najbolje opisuju stihovi pjesme:


Kada moji svati propjevaju,
Stidit će se žene koje laju.



Nakon tri navještaja u crkvi, upisani mladenci pripremaju željeno vjenčanje. Dok se oni spremaju, njihove obitelji kuju nove veze i bliskost. Naime,  postat će "prijatelji", svojina.

 

SUDBENO VJENČANJE


Do ovog čina u našem se takođe mnogo držalo i pridavao mu se veliki značaj, mada su neki smatrali da je crkveno vjenčanje pravo vjenčanje, a ovo je samo birokratska  obveza koja se mora obaviti jer svjetovne vlasti ne priznaju crkveno vjenčanje. 
Na samo vjenčanje ( općinsku salu, u vremena kod matičara  Sekule Perendije)  bi obično pošli mlada, mladoženja i kumovi, te još nekoliko svatova, te bi se vjenčanje obavilo da se zadovolji forma i bez velike pompe, a ponekad bi se poslije ili prije crkvenog ”svratilo” na sudbeno vjenčanje, zavisno iz kog su mjesta bili mladenci i šta im je bilo bliže; općina u Ilijašu, Brezi  ili Vogošći ili crkva na Taračin Dolu, a ostatak svatova bi čekao pred općinskom zgradom.
U vrijeme bivšeg sistema, kada idejno-politička pripadnost i opredijeljenost nije "dozvoljavala" crkveno vjenčanje,  jer se zbog njega "letilo" iz partije, često se crkveno vjenčanje obavljalo tajno (tako što bi župnik došao kući ili bi se mladenci vjenčali u drugoj župi).



U Ivana i u Marijana,
Pod pendžerom zelena livada;
Po njoj pasu ovce i jaganjci,
Čuvali ih momci i djevojke,
Svakom momku bogata djevojka,
L'jepom Ivi sirota djevojka.
To dočula l'jepog Ive majka,
Pa govori l'jepog Ive majka:
„A, moj Ivo, moj sine jedini,
Što će tebi sirota djevojka?
Ti si Ivo roda velikoga,
Velikoga, a sve gospodskoga.
U sirote malo ruha ima,
A u tebe mnogo roda ima."
Za to čula sirota djevojka,
Pa govori sirota djevojka:
„Ak' i jesam jadna sirotica,
Ja sam stekla ruha djevojačkog:
Svakom svatu svilenu maramu,
L'jepom Ivi sa zlatom košulju.
Više zlata, nego b'jelog platna,
Više veza, nego b'jelog beza."



SVADBA


Svadba počinje na dan koji se u određenoj sredini drži sretnim ili prigodnim (najčešće subotom ili nedjeljom), i to okupljanjem svatova u mladoženjinoj kući i njihovim polaskom po mladu.Ponekad se vrijeme biralo prema crkvenom kalendaru i vjerskim propisima. Crkva nije odobravala sklapanje braka u adventu i za vrijeme korizme. Iznimno se moglo obaviti vjenčanje. U stara vremena se jahalo na konjima, a ovisno o okolnostima i duljini puta dolaze u obzir i odstupanja i kombinacije.
Svadbena se procedura, uz izvjesna odstupanja, zbiva na sljedeći način:
1. Okupljanje mladenkinih svatova u njezinu, a mladoženjinih u njegovu domu
2. Odlazak mladoženjinih svatova po mladenku (preuzimanje mlade, čašćenje, darivanje, blagoslov i oproštaj mladenke od roditelja ),  
3. Vjenčanje
4. Svadba u mladoženje (primanje mlade u novi dom, čašćenje, darivanje..)
5. Pohod mlade ili mladenaca mladinom roditeljskom domu (u stara vremena slijedio je i pohod mladenkinih roditelja i rodbine njezinu novom domu, ali to se više ne prakticira jer mladini svatovi slijede mladu u novi dom).


SVATOVI



Svadba u mladenke



Dolazak po mladu je osobito važan trenutak kada se udavača pojavljuje pred svatovima i oni je preuzimaju od ukućana i primaju sebi.To se svadbeno zbivanje najčešće događa pred vratima mladenkina doma, na način onome kad dolaze prosci: svadbena povorka mora se zaustaviti pred zatvorenim vratima, razvija se šaljiva prepirka i pogađanje izmedju predvodnika obiju strana, dok konačno predvodnik ukućana ne popusti i ne naredi da se izvede mladenka. Nerijetko tada izlazi lažna mlada: izvode se i svatovima nude djevojke i/ili smiješno prerušene starije žene. Osim izgleda tobožnje mladenke, nazočne nasmijavaju i primjedbe na njezin račun. Nekada je svrha ovog postupka bila mladina zaštita, da se odgodi njezino pojavljivanje i s njega krene pozornost, a sada to ima zabavljački aspekt. Mladu izvodi brat ili bliski rođak. 
Nakon što je svatovima dopušten ulaz u kuću, počinje manje ili više bogata gozba, praćena svadbenim govorima, zdravicama, pjevanjem, svirkom, pa i plesom. 

Kruna ženidbenih običaja su svatovi. Taj dan u ranim jutarnjim satima počne okupljanje svatova, uglavnom rodbine i prijatelja  u mladoženjinoj kući. Zajedno se upućuju ka mladinoj kući na konjima, a od 80-ih godina sa autima. Posljednja svadba sa konjima na Taračin Dolu bila je svadba Bone Ćurčića. Konji su se dobro hranili, timarili,  a pazilo se da da dva tjedna pred svatove ništa teško ne rade i davalo bi im se žito da jedu kako bi bili što jači, izdržljiviji, silniji... Zadnjih godina, kada se po mladu išlo autima, vodilo se računa da je auto novije, tehnički ispravno, jer je bila velika sramota ako bi neki auto stao na putu zbog kvara, te da su dobro oprani, sređeni... Već ranije su dogovorili sve detalje oko svatova i rasporedili uloge, a tu su rodbinski odnosi igrali presudne uloge. Najvažnije uloge u svatovima bile su: stari svat, kum, djever, jenga, ceribaša i bajraktar. Mladoženjina majka bi na polasku blagoslovila svetom vodicom sve svatove, poželjela im da ih  prati Božji blagoslov, da sretno prođu u putu, te da s pjesmom  i veseljem dovedu mladu u novi dom.



Zbogom pošli,  kićeni svatovi
zbogom pošli, zdravo dvoru došli,
dušmani vam pod nogama bili,
prijatelji na put izlazili.

S Bogom pošli, kićeni svatovi.
Za rana se dvoru povratite,
Za rana nam zlato dovedite,
Nek donese sunca u njedarcu,
Mjesečine u oba rukava.



Stari svat imao je najvažniju ulogu u svadbi. To je bio najodgovornija osoba (svatski starješina) koji je brinuo da sve protekne u savršenom redu. Veoma često to bi bio ujak mladoženje ili netko iz bliske rodbine. Njegova riječ i zapovijed se morala slušati i poštivati.
Kum je redovno bio mladoženjin zet, ali u zadnje vrijeme uglavnom je to neko od mladoženjinih prijatelja... On je pri ruci mladi kad se odlazi od djevojačke kuće, kad se dolazi kod mladoženje i sl.



Žen' se dragi, udat' ću se i ja
Ali ću ti ostat' najmilija.


Djever  je  u pravilu mladoženjin brat, a ako ih nije imao  netko iz bliže rodbine. On je stalni pratitelj i čuvar mlade.  On je uz mladu nakon što je izvede, pa sve do vjenčanja, kada je predaje mladoženji. Djeveruša je bila obično najmlađa mladoženjina sestra ili kći već prije oženjenog brata, a pravilo je bilo da je djeveruša cura, tj. da nije udata.
Jenjga je sestra od mladoženje, ako je nema netko od bliže rodbine (nevjesta). Ona, ili one ako ih ima više, ima zaduženje biti pri ruci mladenki oko ženskih stvari. One su pripomoć mladenki i pomažu ako treba ponijeti neke osobne stvari i sl. . Gledalo se da je jenjga udata osoba.


Dobro došli kićeni svatovi,
Jeste li se mladi umorili,
Dok ste našem dvoru dohodili ?
Dobro došle mlade jengijice,
Jeste l' svoje lice oznojili,
Dok ste našem dvoru dohodile ?
Sad' sjedite pa se odmorite,
Mi ćemo vam gonđe pokloniti,
Za vašega rumen karanfila,
Nek se ruža uz karanfil pruža,
A karanfil oko ruže vija,
Kano smilje uz sitno bosilje.



Čajo (ceribaša ili buljubaša) je zapravo svatski kolovođa. On je na čelu svatovske kolone i on je po godinama (uz starog svata) najstariji svat. Morao je biti veoma iskusan i do temelja poznavati svoje dužnosti jer je imao veliku odgovornost u svatovima. Svojim primjerom, veselošću i tempom on daje toopćem svadbenom veselju i raspoloženju. Morao je biti sklon šali, zezanju (i na svoj račun) i nije se smio ni na kakvu ”uvredu” naljutiti. Kada domaćin odabere čaju i kad se s njim dogovori o čajinskom poslu, čajo u zakazani dan dolazi domaćinu koji ženi sina. Dolazi u narodnoj nošnji i sa sobom nosi ”svatovski” čekić -  nadžak, specijalni štap o koji je cura vezala ručnik.  U vremena je čajo išao od kuće do kuće i pozivao u ime domaćina, u svatove. Kada je čajo obišao cijelo područje i pozvao sve svatove koje je domaćin ”zamislio”, po "dugu" (ako je mladoženjin otac išao nekome u svatove, sada je taj "dužan" vratiti dug) te mladoženjinom izboru, obavještava oca momkova – koliko će ljudi  doći u svatove. To mu je prvi dio posla. Drugi, mnogo složeniji i odgovorniji dio, obavlja u svatovima. On  zastupa domaćina kuće, razveseljava goste, skrbi se oko konja (auta), seksena i pazi da svi svatovi imaju uvijek dovoljno pića (pune ploske).


Domaćine, dobre ti rakije,
da smo znali, došli bi i prije.
Koliko je jaka u bardaka,
popit ću ih četiri do mraka.



Dakle kad se u zakazano vrijeme svati iskupe stari svat preuzima glavnu ulogu i zapovijeda pokret. Uz pjesmu i veselje svati pristignu djevojkinoj kući. Kod djevojačke kuće dočeka ih mladino društvo prijatelja i rodbine, ali je mlada zaključana i treba je otkupiti. Za otkup su zaduženi kum i djever, a sa druge strane obično stoje neke tvrdokorne žene sa puno šaljivog i trgovačkog duha. U kući pored mladenke nalazi se još djevojaka prerušenih u mladu i "trgovkinje" ih nastoje što bolje prodati. Kada se dogovore za cijenu otkupa jedna od žena otključa tavan kad tamo iziđe "duplerka" i svi prepoznaju "podvalu", te zahtijevaju pravu. Ova igra je prilično zgodna za zbijanje šala, pa se neki od svatova slažu kao eto: "Dobra je i ova. Ajmo je mi povesti, ako neće mladoženja valja meni. Pusti kume izgorit će ti kesa i tako si priplatio. Ajmo mi kući doće ona sama i bez plaćanja" i sl. Kada se ključarici isplati određena suma izlazi prava mlada i sad nastupa prolom veselja. Vade se puške i pištolji, te se pucnjavom da do znanja da je mlada u "našim rukama". Mlada uz pratnju kuma i djevera odlazi među svatove i svi skupa sjedaju za stolove, goste se, pjevaju i šale se. U međuvremenu kite se konji, kola ili automobili, ali i svatovi koji su pristigli sa mladoženjine strane. Svatove obično kiti mladenkina sestra i neka od prijateljica. Svatovski cvjetovi bili su prije napravljeni od obojenog papira, kasnije grančica ruzmarina sa mašnicom od trobojnice, a sada su to industrijski napravljeni cvijetovi. Prilikom kićenja svatovi daruju određenu sumu novca. Taj je novac mlada poklanjala svojim roditeljima ili nekome drugom iz najbliže rodbine koga je posebno poštovala, npr. bratu ili sestri. Novac koji su plaćali ostali svatovi i gosti išao je curama koje su kitile svatove.


Ružmarine zelen u po zime,
dođi, dragi, da se kitiš njime.


KOMORA



Komora se sastojala od djevojčinog ruha, darova za svatove, predmeta za kućne potrebe, a bogatiji su znali poslati i postelju i sl. Od djevojačkog ruha obično bi bilo spakirano u posebno izrađen sanduk. Sanduk je bio izrezbaren i posebno obojen, a iznutra je imao posebnu manju laticu u koju su se stavljali sitni predmeti. Sadržaj sanduka činilo je djevojačko ruho: čerme, šotane, gaće, čorapi, terluci, opanci, meculeti, pregljača, čilimarica, košuljci, a u latici bi bile igle za šivanje, šilo i opančarica, igle za pletenje, ponekad malo pomade i ogledalce i sl. U drugom dijelu koji se zvao bala nalazili su se: Gunjevi, biljci, rutaši, vriće, obične zobnice, darovi za svatove i ostalo što je mlada prikupila. Pored ovoga komoru su sačinjavali i predmeti kućne uporabe, a nezaobilazni su bili: kudilja, grebene, gargaše, pratnjača, srp, metla, a u posljednje vrijeme regali, ležaji, fotelje i sl.


Trepetljika trepetljala, puna bisera,
A, trepetljika trepetljala, puna bisera.
A, ovi naši b'jeli dvori puni veselja.
Ovi naši b'jeli dvori puni veselja,
Kakvo im je to veselje pa se vesele?
Ovo Vinko sina ženi (kćer udaje) pa se veseli.
Svak se tome veseljaše, Vinko najviše,
Trepetljika trepetljala, puna bisera.
Ovi naši b'jeli dvori puni veselja.
Kakvo im je to veselje pa se vesele?
Ovo majka sina ženi (šćer udaje) pa se veseli.
Svak se tome veseljaše, majka najviše.

Tako se pripjeva sva rodbina: brat, snaha, sestra, tetka i t. d.)



Kad se dođe pred mladinu kuću morala se ispoštovati posebna procedura otkupa sanduka. Sanduk - komora - ruho - seksena se trebao otkupiti od čuvara. Kad bi se sanduk, nakon određenih natezanja i cjenjkanja otkupio svi ulaze u mladinu kuću gdje slijedi gozba. Potom se ruho uredno spakira, a konj ili kola se posebno nakite. Na konja su se već od kuće metnule ''brozve'', ali se sad na jaku meće ručnik i šarenih papira. 

Dok bi čajo tovario sanduke (seksenu – seksen)  na konje, žene bi mu pokušale ukrasti štap – nadžak i šešir okićen pjetlovim perom, jer bi morao platiti da bi ih povratio. Sad stari svat nazdravi zdravicu kućnom domaćinu: „Zdrav domaćine i naš novi prijatelju! Ovu ćemo čašu za našega sretnoga pridobitka. Da Bog dade, da joj bude sretno, dugovječno i Bogom blagoslovljeno. Plemenito, a nepromijenito. Ove godine vjenčavali, a do godine kršćavali!" Domaćin kuće primi čašu pa se zahvali na zdravici, te i on poželi sreću i napredak mladencima, pa nazdravi obično kumu. Drugu zdravicu nazdravi stari svat za sretna puta, i onda se spremaju za polazak u crkvu na vjenčanje. Djevojke i žene zapjevaju:


Svi svatovi otišli na miru,
Samo nije čajo u šeširu.



Uz seksenu je išla i pratnja, i to nekoliko djevojaka iz sela odakle je mlada, odnosno njezine sestre i nekoliko prijateljica (nekada je u pratnju išao samo mladin brat a posljednjih godina u pratnji je bilo više osoba; članovi mladine obitelji, prijatelji, prijateljice),  da bi pomogle čaji oko seksena, pogotovo ako bi u seksenu bilo i staklenih stvari, kako se štogod ne bi razbilo. One bi mu pomogle prilikom raspremanja seksena u mladinoj sobi. Pratnja prati mladu na vjenčanje i njenoj novoj kući gdje se vesele sa ostalim svatovima i ostaju skoro do ponoći, kada se vraćaju mladinim roditeljima.
Djevojka je u sekseni nastojala ponijeti što više svoje odjeće i drugih osobnih stvari kako jedan period ne bi ništa tražila od ostalih ukućana, niti kupovala nešto za sebe u tom periodu.
K mladoženjinoj kući nastojalo se doći prije mraka kako bi radoznali mogli vidjeti što je mlada donijela. A pred kućom cijelo selo je željno iščekivalo kad će stići komora i radoznalo razgledavali što je sve mlada u ''ruvu donila''. Sada se sve stvari raspakiraju i postave na svoje mjesto.


Kad pijete kićeni svatovi
Kap pijete, zašto ne pjevate:
Il' pjevajte il' nam pjesmu dajte.



Kada su se dobro pogostili svatovski starješina zapovijeda pokret i ide se u crkvu na vjenčanje.  Svatovi se kod crkve malo zadrže i počaste dok župnik obavi upis u crkvene knjige, a onda se svatovska povorka uputi mladoženjinoj kući. Usput kolona zastajkuje na više mjesta jer poznanici i prijatelji dočekuju svatove kako bi vidjeli mladence. Znalo se dogoditi i da im neko zagradi put, tj. preko puta stavi vrljiku ili baskiju, te da bi svatovi nastavili dalje, morali su platiti kako bi se „rampa” podigla.


Stari svate podiži svatove,
da krenemo dvoru bijelome...



Bila je to prilika i da se potegne prave svatovske rakije. Nazdravlja se zdravica za sretan put: Ovu ćemo za našega sretna puta, a vašega sretnoga ostanka. Ko pošo Bog mu dao sreću, ko ostao u domu, ostao u velikom dobru, ako Bog da. Zdrav N. Kad svatovi povedu djevojku, zapjeva se:

S Bogom pošli kićeni svatovi,
Pozdravte nam našeg zeta Miju,
Nek' nam često u rod Miru sprema,
Jer je Mira svome rodu draga.
S Bogom i vi mlađane jengije,
Pozdravte nam naše prijatelje,
Nek' nam Miru l'jepo nasjetuju
Jer je Mira mlada i nejaka.
S Bogom pošli naši prijatelji!
U putu vam dobra sreća bila,
Dobra sreća od Boga miloga.
Mira (ime djevojke) nam se dobro obiknula.


Da bi se znalo gdje su svatovi i kada će stići u selo, pred njih su dolazile muštulugdžije. Bili su to momci na brzim i okićenim konjima. Oni bi se vidjeli sa svatovima, malo popili i odjurili galopom ka mladoženjinoj kuci. Pri dolasku kući svatove dočekuje domaćin. Uz iskupljeno mnoštvo svatove pred mladoženjinom kućom dočekuju specifičnim pjevanjem tzv. pripjevavanjem izražavajući im dobrodošlicu.


I odoše i dođoše muštulugdžije,
Dobar aber donesoše od đuvegije,
a još bolji odnesoše od domaćina.



Naši svadbeni običaji manje više su slični u svim našim krajevima, ali je u svakom selu bilo nešto posebno i karakteristično, tako da je stara izreka "sto sela, sto običaja", ovdje jako primjenjiva.


Gorom  jezde kićeni svatovi,
gorom jezde, a gori govore:
Čajna goro, gdje ćemo noćiti?
Gorica im s lista progovara:
Kud idete, kićeni svatovi,
kud idete, kud konje morite,
umrla je lijepa djevojka.
Na umoru majci govorila:
Lijepo, majko, svate dočekajte,
svakom svatu po boščaluk dajte,
mom draganu svilenu maramu,
nek'  se briše, nek'  za mnom uzdiše.



Kada svatovi stignu prek kuću mladoženjinih roditelja, svekar  bi skidao nevjestu s konja (ili otvarao vrata na autu da bi mlada izašla), te se sa sinom i snajom pozdravljao i čestitao im sklapanje braka. Mladoženja i kum vode mladu do ulaznih vrata gdje mladu poškrope, a ona najprije poljubi kućni prag. Ovim činom daje do znanja da ona kao novo kućno čeljade priseže na vjernost ovom domaćinstvu, u potpunosti poštuje kućne zakone i poredak, iskazuje poniznost itd. Danas je "uvezen" zapadni običaj prenošenja mlade preko praga, što se simbolično može tumačiti kao "držati ćemo do tebe kao do kapi vode na dlanu".


Lijepo li je svatove vidjeti,
Mala moja kad ćemo ja i ti.

Lijepo li je stati pa gledati
Rumen ružu među cvjetovima,
Našu mladu među svatovima.

Jeste l nam se, svatovi, umorili,
Jeste l svoje konje poznojili?
Kaž'te amo šta je bilo tamo!


Tek kad se obave te ceremonije slijedio bi svečani objed.  Svekar, djeverovi i kum nastoje što bogatije darovati mladu kako bi potakli i ostale svate. Dok kum daruje i ponosno pokazuje veličinu svog dara ostali uzvikuju "kume dosta je izgori ti kesa". Dok poneki kao otežu sa darivanjem mlade, pravdajući se kao da nemaju novca, ostali uzvikuju "Oduži se ne ruži se" i tako se prave razne šale. U današnje vrijeme uz tortu, čestita se mladencima i ostavlja se koverta (dar). Nakon darivanja  mlada i jenga (zaova),  odlaze u posebnu prostoriju gdje  mlada presvuče bijelu haljinu i vraćaju se među svatove. Iza toga veselje se produžava do kasno u noć.
Već prvog dana mlada je morala poraniti, pospremiti sobu, naložiti vatru, otići na izvor po vodu  i poslužiti svim svatovima da se umiju, a svatovi su tu uslugu plaćali. Mlada bi ispekla kavu svekru, svekrvi, kao i svatovima, a nakon toga se ponovo nastavljalo s veseljem.
Ubrzo nakon svadbe, obično nakon tjedan ili dva, mlada sa mužem ide u posjetu svojim roditeljima noseći sa sobom darove za pojedine članove svoje obitelji. Ovo je bila prilika da mlada nevjesta ispriča svojim ukućanima kako je joj u novom domaćinstvu, kako se snašla, hoće li se moći obiknuti itd.  Mladoženjini roditelji i njegova najbliža rodbina išli su u posjet prijateljima, darujući ih raznim poklonima, a nakon toga bi i mladini roditelji i bliža rodbina uzvratili posjet mladencima i prijateljima.


Vita jelo,  digni k nebu grane,
neka prođu kićeni svatovi,
nek provedu lijepu djevojku,
da djevojka duvak ne podere,
da jenđija kose ne pomrsi,
da svatovi perje ne polome.
(da djevojka ne razdre duvaka,
a jendjica svilenog jagluka).

Domaćine vrata nam otvori,
evo idu kićeni svatovi.
Oj jeseni, hoćeš doći skoro
i ja bi se oženiti mor'o.
Skidaj majko sa prozora cvijeće
više kćerka zaljevat  ga neće.
Oj djevere, moje rosno cvijeće
gdje je jenga, zašto ne gigeće?
Evo jenge, ko za jengu pita,
ova jenga po noći se skita.
Sve se cure udaju, pa neka,
mene moja i dan danas čeka.
'Ajde nevo, zovi svoje druge,
nek'  te one isprate do pruge.
Mala moja otvori prozorče,
pa poslušaj kako pjeva momče.
Volim kuma, volim starog svata,
a djevera k'o rođenog brata.
U mog kuma pet dukata ima,
on će kumu darivati s njima.
Kum će kumi žuti dukat dati,
a njemu će četiri ostati.
Živio kume!
Živjeli mladenci!



Jako je  teško i nezahvalno opisati svatovske - ženidbene običaje iz našeg kraja jer se svaka svadba u nečemu razlikuje od prethodne.  Oni su sve do sredine 70-ih godina prošlog stoljeća bili slični u svemu, kako u pogledu jela tako i u pogledu plaćanja, a već nakon toga počinje se napuštati ranije, strogo utvrđeni redoslijed serviranja jela, a dolazi i do slobodnije interpretacije svatovskih običaja. Do velikog pojednostavljenja običaja dolazi onda kada se u svatove počinje ići kolima umjesto na konjima.  Prvo su otpale muštulugdžije i doprema seksena na konjima, jer se lakše dopremala na kamionu (ponegdje i na kamionima zbog količine mladine opreme).  Otada je i curina pratnja brojnija i ostaje duže na svadbi.  Nekada obavezna jela poput gulaša, kuhanog kiselog kupusa, riže, te pite (sirnice, maslenice) kao posebno jelo ustupaju svoje mjesto toploj juhi i sarmi, te pečenju. Mladoženja više ne prevrće pitu, nema jabuke i stavljanja novca na jabuku, nema više ni čajine pite maslenice i pečene kokoši, koju bi donosio sa seksenom, mlada više ne donosi tortu sa sobom, ukinut je i boščaluk  - darivanje svakog svata košuljom, rubljem ili nečim drugim, negdje su nestale i maje, svatovska pjevanja i izvorne svatovske pjesme... Otpala su i mnoga plaćanja, što ne znači da se plaćalo manje, ali zato u većim iznosima.


Veseli se kućni domaćine!
Tri ti sunca bijelu dvoru idju:
Jedno sunce - mladjan djuvegija,
Drugo sunce - kume i djevere,
Treće sunce - lijepa djevojka!

Ustani gore nevjesta,
Ustala ti je svekrva
I b'jele dvore pomela
I hladne vode don'jela...



Svadbeni običaji odražavaju pravne i vjerske predodžbe te uključuju postupke i verbalne oblike zasnovane na pučkim vjerovanjima i magiji. Što se tiče vjerskih obreda, koji se naš narod držao pri udaji i ženidbi, ima onih koji podsjećaju na pogansko poštovanje sunca, vatre, vode i božijih zaštitnika bračne zajednice i bračnog života, koji nas podsjećaju na poštivanje duhovnih gospodara zemlje i kuće.  
Svadbena povorka se kretala obavezno ”na istok” ili na ”sunce”???
Običaj je da se svatovi koji idu po mladu, a zatim na venčanje, nikada mladoženjinoj kući ne vraćaju istim putem da se mlada ne bi vratila. Svatovi su išli putem "naoposlen" t.j. oni se ne vraćaju istim putem, ili ako moraju, idu tamo i amo desnom stranom ceste. 

Mlada bi se pred mladoženjinom kućom poškropila svetom vodicom. Prije nego uđe u kuću mlada bi poljubila kućni prag, a u kući bi joj u naručje donijeli muško dijete. Ovaj običaj preuzet je od starih Rimljana. 

Bijela vjenčanica simbol je nevinosti i čistoće, ali i veo igra važnu ulogu, ali uz uvjet da je bijele boje? Naime, on štiti od zlih sila, a također, prema narodnom vjerovanju (ili američkim serijama???), kako bi odagnala uroke, mlada mora na sebi na dan vjenčanja imati nešto staro, nešto novo, nešto posuđeno i nešto plavo.Kako bi se osigurao sretan i dug brak, mlada bi trebala obući nešto staro od nekoga ko je već dugo u braku i nešto novo što će je odvesti u novi život. Nešto pozajmljeno znači "pružena sreća", a plava boja se povezuje sa čistoćom i skromnošću. Kako stvari ne bi pošle po zlu, kaže se da mladoženja ne smije vidjeti vjenčanicu prije sudbonosnog dana. Nekad bilo!

Prema pričama naših starih, ako mlada pogleda mladoženju kroz zaručnički prsten kad svatovi dođu po nju, on će je zauvijek voljeti. Postoji i inačica koja kaže da je dovoljno da mlada prije opazi mladoženju nego on nju, pa će je više voljeti. 
Sastavljanje ruku mladenaca za vrijeme obreda vjenčanja označava postojanost i vjernost, a u ponegdje se prstenje polijeva vinom za zdravlje i pamet! Nakon same ceremonije, običaj je da mlada ili mladoženja lagano nagazi supružnika - onaj koji to prije učini, taj će voditi glavnu riječ u kući. Negdje je dovoljno samo prvi prozboriti nakon vjenčanja da bi se postalo gazdom u obitelji. Evo još jedne inačice: kažu da, tko prvi od mladenaca iskorači iz crkve, taj će biti glavni u kući.

Mnogi običaji su u potpunosti napušteni  i o njima se još uvijek zna samo iz usmene predaje.  Bez obzira na to na svakoj svadbi nastoji se zadržati bar nešto od njih.  Tako, čajina dužnost i uloga  ostaje gotovo nepromijenjena a još uvijek se na  svadbama širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Švedske i drugih zemalja, gdje nas je vihor rata odnio, može čuti naša svatovska pjesma i naše autentično pjevanje. Da se ne zaboravi.


Model suvremene svadbe


U sadašnje vrijeme se crkvena vjenčanja i proslave događaju subotom, ali se građansko vjenčanje može obaviti u druge dane. Nerijetko oba vjenčanja, građansko i crkveno, budu istog dana, ponajviše subotom. No, i petkom se može dogovoriti vjenčanje, ali većina daje prednost suboti. 
Mladenkini svatovi se okupljaju u njenom, a mladenčevi u njegovu domu. Mladenčevi svatovi zatim polaze po mladenku. Mladenac mora nabaviti i ponijeti mladi njen svadbeni buket. Svatovi se voze u koloni automobila, a na čelu kolone je auto s hrvatskom zastavom. Njihovo kretanje prati trubljenje. To se može dovesti u vezu s pucanjem iz vatrenog oružja (premda je danas dosta rijetko) kojim su svatovi oglašavali važne trenutke predsvadbenih i svadbenih običaja. Nekad se govorilo da pucanje služi tjeranju nečistih sila i zlih duhova od novog obiteljskog gnijezda. Negdje se ne trubi dok mlada nije u svadbenoj povorci, ali neki svatovi to ne poštuju. I trubljenje, poput pucanja, ima nesvjesne magijske korijene: služi tjeranju nečistih sila i zlih duhova i njihova utjecaja.
U mladenke slijedi kraće zadržavanje, izvođenje lažne mladenke, koja danas može biti i preodjeveni muškarac, te nekoliko drugih običaja zavičajnog porijekla. Slijedi vjenčanje. Danas su zakonski izjednačeni građanski i crkveni čin sklapanja braka. Mladenci se odlučuju za jedan ili oba. U posljednjem slučaju obično najprije obave građanski čin i zatim se prepuste crkvenom jer ga mnogi doživljavaju svečanijim, romantičnijim…
U mnogim mjestima je običaj na mladence pri izlasku iz crkve bacati rižu koja je simbol plodnosti - da novi brak bude blagoslovljen sa što više djece. To je novi svadbeni običaj koji je preuzet iz stranih uzora, poput mladenkina buketa, podvezice…Pred nekim se crkvama može vidjeti kako mlade posipaju cvjetnim ladicama ili papirnatim konfetama. Zabilježeno je posipanje mlade ili mladenaca žitnim zrnjem, bombonama…Također, prema narodnoj predaji, ako netko slučajno prođe između mladenaca na izlasku iz crkve, to znači da će se svađati u braku.



"Svekrvice, našla sam ti zgodu dvije kante pa ajde po vodu";
"Svekrvice, budi mi k'o ćeri, ja ću tebi k'o svojoj materi";
"Vidjela me svekrva na vodi, kaže sinu, ovo mi ne vodi";
"Svekrvice, sjeme od ružice, tvoj sin vene kad ne vidi mene".


Sve faze svadbenog dogadaja obično prati fotograf i snimatelj kamerom ili više njih. Osobito je važno fotografiranje mladenaca, samih i s kumovima te s roditeljima, poslije crkvenog vjenčanja u blizini oltara. Mladenci i svatovi fotografiraju se i ispred crkve, u matičnom uredu i ispred njega. Odabrana fotografija obično se umnoži, te uz prigodan tekst i simbolične ukrase, te se daje kao zahvalnica svatovima.
Mladenci s kumovima i svatovima odlaze na svadbenu večeru u restoran, odnosno iznajmljeni prostor s dodatnim uslugama za proslavu. Procedura proslave vjenčanja poslije je u rukama muzičara u suradnji s kumovima, te eventualno roditeljima. 
Neizostavni su trenuci suvremene svadbene proslave, koju najavljuju glazbenici, prvi ples mladenaca, rezanje svadbene torte, bacanje mladina buketa. Poslije prvog jela i pića kojim se svatovi i uzvanici osvježavaju, svadbena svećanost počinje prvim plesom mladenaca, kako bi mladenci simbolično uplesali u novi život, obično u ritmu valcera. Voditelj glazbenika poziva kumove da se pridruže plesu, a zatim i roditelje i ostale uzvanike. Prve plesne korake u tradicionalnoj svadbi pratili su ostali uzvanici, ali je taj ples trebao pokazati spretnost mlade, te otkloniti svaku eventualnu sumnju u njenu hromost ili neki drugi nedostatak - ”manu”. 


Neizostavan prizor suvremene svadbe je i rezanje torte, a za njega je pripremljen scenarij sa šalama i odgovarajućom glazbom. Mladenci uzimaju dugačak nož i slijede upute voditelja, koji odugovlači i svaku uputu prati dvosmislenim komentarima. Nakon rezanja, neki mladenci daju jedno drugom u usta komadić torte. Neki to rade prstima, namjerno razmazujući jedno drugome kolač po licu…Slijedi zdravica koja poimence poziva mladence, a zatim i svatove da ispiju čašu: ”Pij Ana, pij. Na tebe je red!”, odnosno ”Pij kume, pij!” i tako redom. 
Običaj je da mlada preko glave baci svadbeni buket prema djevojkama za udaju. Taj trenutak spretni glazbenici znaju učiniti jako važnim i zabavnim. Smisao toga običaja je pretkazivanje sljedećeg vjenčanja, odnosno udavače koja će prva stupiti u brak. 
Skidanje podvezice je pandan bacanju buketa. Mladenku posjednu na stolicu, a mladenac zaroni ispod njezine suknje da, na različite nacine, skine podvezicu. Kad izroni s podvezicom u zubima, čeka ga odobravanje i smijeh gostiju, kao i skupina mladica kojima baca podvezicu. Hvatanje podvezice ima isti smisao kao i mladenkina buketa.  
S nekih svadbi odlazi se s poklonom: paketićima hrane ili kolača. Ukoliko je u samom protokolu, predviđeno takvo darivanje, bez obzira, kada se rastajete sa mladencima, nećete izbjeći svoj dio kolača, u vrećici ili kartonskoj kutijici.



Svekrvice došla ti je snajka
Ti joj budi ko rođena majka.

Svekrvice ako znaš za Boga
Nemoj prema snaji biti stroga.

Snajo moja zaboravi krevet
Nema više spavati do devet.


<iframe width="420" height="315" src="http://www.youtube.com/embed/yYnozBftveY" frameborder="0" allowfullscreen></iframe>
_______________
1 "Vrhbosna", god. VIII.,1894., str. 20.- 



 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom