Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Božićni običaji
Autor Zvonko Martić   
Četvrtak, 10 Prosinac 2009 18:45

BOŽIĆ U  ČEMERNOM

 

Proslava Božića i običaja koji prate ovo vrijeme bogata je različitim događanjima bilo da se zna razlog njihovog obavljanja, bilo da se više ne zna zašto, ali se drže bitnim.

Župa Čemerno je po mnogo čemu osobita i tajanstvena. Prvo zbog imena. Nisam uspio pronaći podatke zašto župa nosi ovo ime kada u mjestu Čemernom ne žive katolici. Zatim, rijetko koja župa u Bosni i Hercegovini zahvaća tako veliki prostor. S jedne strani graniči sa sarajevskom katedralnom župom, a na drugoj sa svetištem u Olovu. Neka da je jednim dijelom pripadala župi Kraljevoj Sutjesci, a dijelovi uz, danas magistralni put, Sarajevo – Tuzla pripadao je župi Sarajevsko polje. Danas je administrativno podijeljena u dvije županije i tri općine: Vogošća, Ilijaš i Breza. Naselja su bila relativno mala najviše oko tridesetak kuća. Legende ovoga kraja sežu u predtursko doba i vezane su uz postojanje srednjovjekovnog grada Dubrovnika. O ovome gradu se malo zna i priča iako su ostaci toga naselja i danas vidljivi. Jedan od najukrašenijih stećaka u Bosni, kneza Batića, polagano tone u groblju u naselju Kopošićima. Njihove stare ženske nošnje nazivaju krstjanskim. Koliko je ime pouzdano u tumačenju porijekla iz predturskog doba, ostaje za neku drugu raspravu. Međutim, pjesma odaje dušu i pohranjenu povijest. Čuo sam žene za vrijeme jednoga putovanja kada su, potaknute mojim pitanjima o prošlosti, spontano zapjevale „Svani zoro, svani zoro rana mi smo ovdje od Kulina bana“.
Pripremajući nastupe Hrvatske folklorne skupina „Kulin ban“ koju su sačinjavali mještani sela župe Čemerno otkrivao sam pomalo ovu etnografsku oazu u koju su etnolozi rijetko svraćali. Stari oblici pjevanja, plesovi uz sviranje na tamburi šargiji i raskoš običaja i nošnji činili su njihove nastupe osobitim. Kada su pjevali svoj napjev marijanske i hodočasničke pjesme Faljen, Isus, Marijo u zagrebačkoj crkvi sv. Katarine i sarajevskoj katedrali izmamili su i suze kod gledatelja. Duboka vjera bacala ih je na koljena kod ulaza u crkvu i onda su bosonogi i otkrivenim na golim koljenima ulazili u olovsko svetište pjevajući. Zato i ovu, kao i ostale marijanske pjesme zovu Pjesme Gospi olovskoj.
Rad na prikupljanju običaja u ovoj župi bio je otežan, jer je veliki dio stanovništva bio prognan. Naime, od obiteljskih kuća u desetak sela ove župe samo je jedna kuća u Dolovčićima ostala pod krovom u ovome ratu. Među povratnicima bilo je dosta onih koji nisu slavili vjerske blagdane na stari način. Međutim ateizacija iz prošlog sustava u ovome kraju ostavila je veliki trag i pripomogla zatiranju proslave blagdana i uopće vjerskog života stvarajući jedan osobit odnos prema Crkvi. Ova etnografski malo poznata i zato tajanstvena oaza, nudi obilje materijala i zanimljivosti. Žetveni običaji su uistinu toliko bogati i rijetki da zaslužuju bar spomen. Obred pripreme i same žetve uz pjesme koje ih prate nisam još nigdje slično našao u Bosni. Proslava Božića i običaja koji prate ovo vrijeme bogata je različitim događanjima bilo da se zadržao razlog njihovog obavljanja bilo da se više ne zna zašto, ali se drže bitnim.


U Božića tri nožića

Božićno vrijeme počinjalo je i ovdje prvom nedjeljom došašća i trajalo do Bogojavljenja ili Vodkršća po čestom nazivu za ovu svetkovinu u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine. Početak vezuju za spomendan sv. Andrije, apostola (30.11.) izražavajući izrekom Sveti Andrija (curski) zavezanija pokornički karakter vremena pred Božić. Naime, od tada prestaju zajednička okupljanja na kojima bi se veselilo pjevajući svjetovne pjesme. Bilo je ponekad, doduše rijetko, djevojačkih okupljanja, na kojima se vezlo i pripremalo novo taze, tazetno ruho koje se oblačilo na Božić i mogle su se zapjevati samo pjesme vjerskog sadržaja ili kako su ih zvali svete pjesme.  Muškarci ne bi dolazili na djevojačke susrete sijela. Pjesma U se vrijeme godišta pjevala se od početka došašća poslije večernje molitve obitelji. Razne molitve u obliku pjesama molitvice su pjevane ili recitirane. Mnogi napjevi tih pjesama su se izgubili, ali ostali su tekstovi, kao npr.
U Božića tri nožića
Jednim reže zaoblicu
Drugim reže kobasicu
Trećim reže pogačicu
Zaoblicom darivaše
U dom domu domaćina
Kobasicom darivaše
U dom domu prijatelja
Pogačicom darivaše
Siromaha i uboga.


Općenito običaji kroz adventsko vrijeme vežu se za sijanje pšenice na blagdan sv. Lucije (13.12). Ovo je noviji običaj kod Hrvata u Bosni, pa tako i u župi Čemerno. Pripremanje drva za božićne blagdane obavljalo se na ovaj dan i zato se sv. Luciji dodavao pridjev drvarica. Iako se smjelo raditi oko drva nije se smjelo „ništa raditi na iglu“, odnosno plesti, vesti, pa i tkati. I Čemerlije, kako zovu stanovnike ove župe, prate kakvo je vrijeme dvanaest dana prije i dvanaest dana poslije Božića. Tako bi svakom danu odgovaralo vrijeme jednog mjeseca kroz slijedeću godinu (npr. Ako bi peti dan bio sunčan onda sijanje treba planirati u petom mjesecu i sl.). Ljudi su se trudili zapamtiti ili su zapisivali kako bi mogli planirati važne poljske radove kao što su sjetva, žetva, kosidba…
Tjedan dana prije Božića započinjale bi pripremanje hrane za dane Božića. Obilna ponuda i vrijeme u kojem je bilo zabranjeno spremanje nove hrane iziskivali su od domaćica maja dosta rada jer se nije kuhalo do Malog Božića, tako su ovdje zvali Novu godinu. Badnjak, dan uoči Božića, imao je pokorničko obilježje pripremanjem nemrsne hrane. Preko dana se jela riba ili neko drugo jelo bez mesa. A za večeru se obvezno kuhao gusti grah tako da u njemu kašika može stajati dubke (uspravno) i da tako bude rodna cijela godina. Obvezno jelo na stolu u badnjoj noći je kiseli kupus kombus izrezan krupno preliven uljem i obilno začinjen bijelim lukom. Za poparu, kore bi se čuvao stari kruh kojega domaćica nakriža na režnjeve i slaže u tepsiju. Preko naslaganog kruha prelijeva se voda, ulje i bijeli luk. Neizostavno je bilo slatko jelo pita gibanica. Kore za gibanicu pekle su se na ploči štednjaka. Slažući ih domaćica svaku pojedinu ovlaži vodom, posipa orasima ili lješnjacima i šećerom i onda stavlja drugu koru praveći nekoliko slojeva. Veličina pite ovisi o broju članova pojedine obitelji. Na stol ili ranije mali okrugli stol na tri noge siniju stavlja se sva hrana odjednom. Svi članovi obitelji sjede zajedno i jedu od svakoga jela. Ovo da sjede zajedno razlikovalo je badnju večeru od svagdanjih obroka kada su djeca jela odvojeno od odraslih. Zanimljivo je postupanje s hranom poslije večere. Ponajprije svi su morali u svojem tanjuru ostaviti malo po jednu kašiku hrane. Ništa se nije sklanjalo sa stola.  Stol se pomicao ustranu sa ostacima hrane i priborom koji se koristio. Danas govore da je to zbog blagoslova, jer ne treba sve pojesti nego neka nešto ostane za blagoslov. Ustvari, ovo je najbolji primjer kako se u obredima badnje noći zadržao kult štovanja mrtvih. Iz predkršćanskih vremena ostalo je vjerovanje da duhovi pokojnih predaka dolaze u posjet svojim potomcima.


Molitva za dobar urod

Po završetku svih priprema domaćin je uzimao blagoslovljenu vodu i poslije blagoslivljanja škropljenja kuće i štala odlazilo se i na njive prije mraka moliti za dobar urod. U kući bi ostatak obitelji moleći čekao povratak domaćina. Zatim bi slijedilo unošenje slame u kuću. To je bio posao domaćina i obavljao se prije večernje molitve u badnjoj noći. Kada bi domaćin ušao u kuću domaćica bi ga posipala žitom i bombonima, banbonama. Ulazeći domaćin je pozdravljao: Faljen Isus i Marija! Čestita vam Badnja večer, a otpozdravljali su mu: Uvijek faljeni bili! Čestita ti duša prid Bogom bila. Razbacujući slamu po kući domaćin bi objašnjavao, ponajprije djeci, obred ovim ili sličnim riječima: Evo slame da se sjetimo kako je Gospa Milostivna na slami rodila Isusa koji je došao radi nas grešnika. Nekada se slama razbacivala po cijeloj kući ili samo sobi gdje se blagovalo. Danas se uglavnom stavi ispod stola. Etnolozi ovaj običaj tumače kao ostatak vjerovanja da se slama koristi da bi bolje nosile kokoši i bolje htjele ležati na jajima kako bi se izlegli pilići. Poslije bi se slama davala govedima, ali i nosila na voćke, jer se vjerovalo da pomaže, da bolje rodi voće.
Poslije bi bilo unošenje badnjaka hrastova ili trešnjina panja koji se stavljao na ognjište praćen posipanjem domaćina žitom i bombonima. Najčešće bi to bila tri drveta u čast Presvetog Trojstva koja bi se unakrsno stavila na vatru i gorjela tijekom večeri. Domaćin bi sjekao drvo i na svakom od njih urezivao znak križa. Neki su prije same sječe samo činili znak znamen križa, drugi su molili Očenaš ili bez ikakvog obreda. Imao sam prigodu vidjeti i više badnjaka naslonjenih na kuću u Kamenici kod Slavice i Stjepana Matića. Na pitanje otkuda pet badnjaka objasnili su mi da oni pripremaju za svakog člana obitelji po jedan. Neki od kazivača, kao npr. Vlado Vidaković rekli su mi da se prvi zasječeni iver od badnjaka nosio kući u ustima i nije smio ispustiti, jer je to dobro napraviti kako bi krave davale više mlijeka i bio bolji i masniji kajmak.
Današnje generacije ne pamte kićenje hrastove grane. Tek se kod pojedinih obitelji zadržao običaj prislanjanja hrastove grane uza zid kuće. Kako je kićenje bora, u ovoj župi je to ipak bila smreka, potisnuo stariju tradiciju, a kod susjednog pravoslavnog stanovništva zadržao se do danas u Čemernom smatraju da je to utjecaj pravoslavnih na njihove božićne običaje. Božićno drvo se kitilo jabukama, orasima, raznobojnim papirom, bombonima ili šišarkama. Negdje šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo se peći kolač u obliku janjeta koji se peče u metalnom kalupu, i stavljao pod bor. Kalupe za ovaj kolač izrađivali su livci u Ilijašu ili Varešu.


Blagoslovljene svijeće


Večernja molitva je započinjala paljenjem svijeća. Iako je posijana pšenica stajala kraj božićnoga drveta svijeće su se ipak najčešće držale u jednoj posudi u kojoj je bila pšenica ili ječam. Bile su to dvije svijeće blagoslovljene na blagdan Svijećnice (2. veljače) na Marino i po tom narodnom imenu za blagdan nazivane marinskim svijećama. Morale su biti od pravoga voska iste kao i one za pokojnike. Jedna svijeća se stavljala okomito, a druga poprečno ili lijevala voskom za nju ili vezala nekom vrpcom. Ova poprečna gorjela je s obje strane. Svijeće postavljene u znak križa gasile su se mahanjem rukom ili u pojedinim selima kruhom umočenim u rakiju. Pazilo se kuda će dim ako ide u vis rodit  će planina, a ako se spušta prema zemlji rodit će dolina. Planina bi bili gornji krajevi ove župe, a dolina donji krajevi danas uz magistralni put Sarajevo-Tuzla.


Uz već spomenutu hranu zanimljive su četiri vrste kruha koje su se spremale za ovaj dan. Najprije bili su to mali okrugli kruhovi nešto kao medenjaci i zvali su se mali badnjaci. Oni su se spremali i darivali djeci koja bi dolazila domaćinu čestitati Badnji dan. Zatim je to kvasni kruh večernjak koji je bio ukrašen velikim križem po sredini i malim križevima ucrtanim na četiri polja oko velikoga križa. Kruh koji se jede uz večeru je i žitnica. Ovaj kruh se u nekim selima rezao nožem prije pečenja i označavalo polje koje će pokazati koja će od žitarica roditi: pšenica, ječam, kukuruz, zob… Međutim, u nekim sela se kod rezanja kruha za večeru gledalo što će roditi. Obavljao je to domaćin, a ponekad i domaćica. Prvi komad žitnice rezali su prije čineći na kruhu znak križa u čast Porođenja Isusova, a poslije komad ako se razabere odnosno ne bude slijepljen i tanak, onda će roditi ona poljoprivredna kultura za koju je namijenjen taj komad kruha. Osobito je ukrašavan šareni hljeb. Okrugli kruh koji je uokolo obavijen i po sredini činio znak križa pletenicom od tijesta. Tamo gdje se pletenice sijeku po sredini od istoga tijesta pravljena je ruža. Po cijelo površini su od istoga tijesta izrađivane različite figure, kao što su: jaram, bure, ovca, vol i druge. Time se izražavala želja da slijedeće godine bude u obilju svega, a osobito to što domaćica stavlja na šareni hljeb. Mlade nevjeste su veoma često stavljale i figurice malog djeteta izražavajući time želju za potomstvom. Šareni hljeb se stavljao u rešeto na taj način da bi se prvo nasulo žito. Tako bi stajao cijelo vrijeme božićnih blagdana, a nerijetko je na njemu bila posuda u kojoj su stajale svijeće.

Slatka rakija

Tijekom večere nazdravljalo bi se rakijom. Svi, pa i djeca, pili i svaki put jedni drugima čestitali. Slatka rakija spremala se tako da se prvo uprži šećer i onda nalijeva rakija koja se pusti prokuhati. Ako se dodavao med tada je po njemu dobivala ime medena rakija. Večera je završavala zahvalnom molitvom. Prelijepu zahvalnu molitvu mi je izrekla Ruža Madžura rođ. Roković sjećajući se da je njezina majka završavala molitvu na Badnju večer: „Hvala ti Bože, na milosti koju si nam dao i nahranio nas. Podaj i onom ko nema nek' daruje dragom Bogu zahvaljuje. Amen.“
Poslije polnoćke u crkvi ostajalo se čestitajući i veseleći. S polnoćke je s ukućanima išao polaznik. To je muška osoba, najčešće zet, koji je ostajao na Božić u kući kod punca i punice do Stjepan dana. Zet inače nije dolazio puncu i punici do prvog Božića po vjenčanju i zato je tada bio obvezatno polaznik. I kasnije su neke obitelji zadržavale taj običaj da im zet ostane polaznik. Ako je bilo više zetova onda je to bila dužnost najstarijega. Međutim, polaznikom je mogla biti bilo koja muška osoba koju su pozvali domaćini. I ovdje je čvrsto vjerovanje u blagoslovu koji prati ulazak muškog polaznika, jer bi ulazak ženske osobe bio loš znak za kuću kako mi reče Ruža Jozić iz Semizovca, a rođena u Kopošićima. Polaznik je ulazeći u kuću pozdravljao čestitajući riječima: Faljen Isus i Marija! Čestit vam Božić i sveto Isusovo porođenje!, a ovi su mu odgovarali: Navijeke hvaljen! Čestita ti duša prid Bogom bila! Dok je on pozdravljao domaćica bi i njega posipala žitom i bombonima. Polaznika se darivalo košuljom, kobasicom, rakijom kojom bi on nazdravljao onima koje je susretao usput na povratku kući. U nekim obiteljima se zadržao običaj darivanja velikim okruglim kolačem kovrtanom koji je darovan i kod žetve. Naime, osoba koja u žetvi prva zažanje snop zvala se zažinjalo i njega bi domaćica darivala ovim kolačem.
Uz različita jela od mesa i kolače neizostavno je bilo pečeno janje zaoblica koje se odvajalo već kao malo i posebno pazilo. Nije smjelo biti crno. Prvo se rezala desna plećka, jer se vjerovalo da je na njoj upisano sve što će se događati u toj obitelji. Odnosno gatalo se hoće li tko oženiti, udati, roditi, umrijeti, kakva će biti ljetina. Smatralo se da je sve upisano u toj plećki samo treba znati pročitati znakove. Plećka bi se nekada čuvala tijekom cijele godine. Izdvojio bih samo još jedno od obilja jela, a to je keške jer kažu: „E kakav je Božić ako nema kešketa“. Ono se spremalo od kuhane pšenice i piletine.
Prvi dan Božića nije se išlo čestitati uokolo, nego tek na drugi dan po Božiću prvo su dolazili jedni drugima iz najbliže rodbine, a onda i susjedi jedni drugima.

Stanovnici župe Čemerno razišli su se po svijetu. Običaje rodnog kraja prilagodili su sredini u kojoj žive. Jozo Babić piše o običajima i povijesti svoga kraja na internetskoj stranici http://jozobster.googlepages.com.  Drago Pavlović rođen u Višnjici, a danas s obitelji, suprugom Franciskom, kćerkom Draganom i sinom Ivanom, živi u Švedskoj i kaže da slave čemerski Božić u Švedskoj. Po njegovu kazivanju, pripremaju sva božićna jela, pale svijeće na isti način kao i ranije i, zanimljivo, ostavljaju hranu na stolu poslije badnje večere. Dočekuju polaznika koji s njima dolazi s polnoćke i umjesto pšenicom posipaju ga rižom. Drago svoje  kazivanje završava ovako:
U Švedskoj ima mnogo obitelji iz Čemerna. Rasuti smo po cijeloj zemlji. Većina naših ljudi privržena je Crkvi i puno se drži do naših običaja. Božić je poseban u tome jer svi nastoje otići na polnoću, iako je nekima od crkve 200 km, i pripremiti naša božićna jela onako kako je to bilo u Čemernu i kako su Božić slavili mama i tata.
Ovo potvrđuje da iako selo izumire, ostaju običaji koji treba upoznati i čuvati.

Objavljeno u mjesečniku "Svjetlo riječi", broj 297,  prosinac 2007. godine

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom