Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Djetinjstvo i zavičaj mjesta su kojima se

čovjek identificira...

Monografija Taračin Dola
Autor Više autora   
Srijeda, 20 Kolovoz 2008 11:11

"TARAČIN DO SA OKOLICOM"


Nedavno je završeno  štampanje monografije "Taračin Do sa okolicom", čiji je autor Iljko - Gabrijel (Gablje) Barić, poznati prosvjetni i društveno-politički radnik.

Iljko Barić uložio je veliki dio svog vremena kako bi prikupio, sistematizirao i objavio dio onoga što je još preostalo. Ova  monografija  je pokušaj da se sačuva od zaborava ono što je preostalo. Iako je knjiga naslovljena "Taračin Do sa okolicom", po mnogo čemu ona nije samo lokalnog značaja. Iako pisana s lokalnim pretenzijama, knjiga ima opći značaj. Čitka je. Rečenica lagana. Jezik čist, domaći. Pisac odmjeren u prikazivanju događaja. Prosvjetnim jezikom rečeno: rezultat prolazan, ocjena jako visoka.





Recenzenti  o knjizi:


Prof. dr. Dubravko Lovrenović


Toplo preporučujem Općini Ilijaš da tiska fotomonografiju autora Iljke Barića: "Taračin Do sa okolicom" uvjeren da se radi o vrijednom djelu - koliko mi je poznato, prvom takve vrste - koje se bavi poviješću ove mikroregije, smještene u neposrednoj blizini Sarajeva.
Očito nošen zavičajnim erosom i potrebom da se na jedno mjesto objedine svi njemu dostupni podaci, gospodinu Bariću pošlo je za rukom napraviti jednu vrstu "osobne karte" ovog područja od kasnog srednjeg vijeka do najnovijih vremena, s akcentom na XX. stoljeću. Taj, nimalo zahvalan, zadatak autor je obavio uspješno, ne samo zato jer je prikupio obiman materijal u vidu literature, izvorne građe i fotodokumentacije, nego i zato jer mu je pošlo za rukom zadržati kritičku distancu u vlastitim prosudbama, čak mi onda kada je riječ o događajima u kojima je bio izravni sudionik, kao što je to slučaj sa ratom u BiH (1992.-1995.). Ova monografija zato zorno svjedoči da se o našoj povijesti, čak i kada se njome ne bave autorizirani stručnjaci, može promišljati hladne glave i da se iz te i takve povijesti - u pravilu tek refleksije europske i svjetske historije - mogu izvlačiti odgovarajuće životne pouke, temeljene na općim postulatima humaniteta i zajedništva. U tom smislu, ova knjiga - i bez namjene autora - ide daleko ispred pojedinih tzv. afirmiranih stručnjaka, nerijetko sa visokim akademskim titulama, koji povijest promišljaju u okviru skučenih etnonacionalnih i ideologijskih klišea.


Dr. Ivo Komšić


Monografija "Taračin Do sa okolicom", autora Iljke Barića, nastojanje je da se spasi od zaborava ovo srednjobosansko područje, koje je inače bilo cijelo jedno stoljeće administrativno - upravni, zemljopisni i upravni centar šireg područja koje je obuhvaćalo dvadesetak sela. Danas je to, kako rezignirano konstatira autor, zemljopisni naziv za pusto mjesto koje je nakon posljednjeg rata u BiH ostalo bez stanovnika.Međutim, ovo "otimanje od zaborava" primoralo je autora da se suoči ne samo sa najbližom več i s najdaljom prošlošću ovog kraja do koje se moglo doći, te sa cjelinom njegovog povijesnog, gospodarskog, duhgovnog i administrativnog života.
Sadašnje beživotno i besperspektivno stanje ovog kraja, njegovo svođenje na goli toponim, samo je pojačalo autorov napor da u prošlosti pronađe one sadržaje i oblike života koji tek u komparaciji dobijaju pravi značaj.

Autor svoj rukopis ne završava mračnom i beznadnom slikom. On ima snage otvoriti nadu svim (bivšim) stanovnicima ovog kraja opisujući napore i podsticaje obnove i povratka. Želeći da njegov rukopis doprinese tome, on vjerovatno i nabraja institucije, obitelji i pojedince ovog kraja - raseljene bliže ili dalje po svijetu, te sve one koji svojim osobnim uspjehom, autoritetom i ugledom svjedoče o njegovoj svijetloj prošlosti ili bi mogli utjecati na budućnost.





Monografija - "Taračin Do sa okolicom"



Autor:  Snježana  Odović


KSC i Radio Ilijaš je izdavač prve knjige koja je objavljena poslije rata  na području općine Ilijaš. Autor knjige je Iljko Barić koji je rođen 1950. godine u Solakovićima,općina Ilijaš, a recenzenti knjige su prof. dr. Ivo Komšić i prof. dr. Dubravko Lovrenović koji je bio i promotor na promociji knjige u Ilijašu u okviru obilježavanja Dana Općine Ilijaš i Dana nezavisnosti BiH. Knjiga je jedna vrsta "osobne karte" Taračin Dola i okolice od kasnog srednjeg vijeka do najnovijih vremena, s akcentom na XX stoljeće.    

Knjiga je jedna vrsta "osobne karte" Taračin Dola i okolice od kasnog srednjeg vijeka do najnovijih vremena, s akcentom na XX stoljeće. Autor je nastojao da spasi od zaborava ovo srednjebosansko područje, koje je inače bilo cijelo jedno stoljeće  administrativno - upravni, zemljopisni i duhovni centar šireg područja koje je obuhvaćalo davdesetak sela. Danas je to, kako rezignirano konstatira autor, zemljopisni naziv za pusto mjesto koje je nakon posljednjeg rata u BiH ostalo bez stanovnika. Međutim, autor svoj rukopis ne zavrašava ovom mračnom i beznadnom slikom. On ima snage otvoriti nadu svim (bivšim) stanovnicima ovoga kraja opisujući napore i podsticaje obnove i povratka. Želeći da njegov rukopis doprinese tome, on vjerovatno i nabraja institucije, obitelji i pojedince ovoga kraja - raseljene bliže ili dalje po svijetu, te sve one koji svojim osobnim uspjehom, autoritetom i ugledom svjedoče o njegovoj svijetloj prošlosti ili bi mogli utjecati na budućnost. Knjigu možete kupiti u knjižari u Ilijašu po cijeni od 20 KM.



Iljko Barić, rođen je 23.03.1950. godine u Solakovićima, općina Ilijaš, BiH. Osnovnu školu je završio na Taračin Dolu, a Učiteljsku školu u Sarajevu 1968. godine. Kao učitelj-nastavnik radio je 10 godina u Osnovnoj školi na Taračin Dolu i njenoj područnoj školi u Koritima. Vanredno je završio studij na Pedagoškoj akademiji i stekao zvanje nastavnika razredne nastave, a zatim i studij na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje je na Odsjeku za ONO stekao VSS i zvanje profesora općenarodne odbrane. Od 1979. do 1992. godine, kao rezervni oficir, radi u Općinskom štabu TO Ilijaš, Republičkom štabu TO SRBiH u Sarajevu i Općinskom štabu TO Vogošća. Početkom rata u RBiH, kao kapetan I klase, uključuje se u odbranu RBiH, gdje u TO-ARBiH i VFBiH cijelo vrijeme obnaša razne starješinske dužnosti. Poslije rata u BiH nastavlja službu kao profesionalna vojna osoba u VFBiH, odakle 31.03.2000. godine, u činu pukovnika, odlazi u mirovinu.



KAD OLOVKA PIŠE SRCEM


Piše: Marijan Pavlović



Iako mi je američki poštar često donosio vrijedne i drage poklone, poruke i pisma, odavno me nije  obradovao, kao kad mi je je pozvonio sa pošiljkom u kojoj je bila knjiga "Taračin Do sa okolicom" - Iljke Barića. Sa početnom nervozom, radosno uzbudjen,  brzo sam je prelistao,  a u sebi sam govorio: jest' dobra, jest' lijepa, jest' kompletna. Iako nema knjige koja ne valja - samo postoje manje i više zanimljive, za ovu se mora reči da valja i da je više zanimljivija od mnogih. Pročitao sam ih mnogo (posebno u zadnjih 10-tak godina), a sigurno podstaknut dubokom nostalgijom, rekao sam:  "ova je najbolja, i ovakvu još nisam imao prigode pročitati". Da mi je neko prije 30-tak godina rekao da ću čitati knjigu o Taračin Dolu, sigurno bi mu rekao da je "polupao lončiće", jer ja sam jedna stranica tog Taračin Dola, a kako ću sam sebe čitati?. No,  nisam ja samo jedna stranica, možda sam jedan redak, pasus ili čitav list,  ali ipak sam samo mali djelić mog velikog Taračin Dola o kome je knjiga napisana.       

Nema knjige koja nije kritičarima bila naslada, bez obzira na njen kvalitet i vrijednost,  iako počesto uz dobre namjere. No,  da bi neko npr. mogao kritizirati  mene mora bar intelektualno biti ako ne viši,  a ono bar ravan meni. Tako da bi netko mogao kritizirati knjigu, trebao bi imati  napisanu svoju, pa na komparativan način praviti usporedbe.
Knjigu "Taračin Do sa okolicom" - Iljke-Gabrijela-Barića, ja ne bih mogao kritizirati, čak da i ne valja, jer ona je dio mene, a ja nje, a sam sebe ne mogu kritizirati, samo mogu usmjeravati na put koji smatram ispravnim.To je put ka Taračin Dolu u kome sam proveo najljepši, ako ne i najduži period mog do sada burnog ovozemaljskog zivota i to su one neizbrisive -duboko u mene urezane stranice  nečeg lijepog.Taračin Do je lijep i sada, samo sa jednom drugom pustom idilom, a kad sam ponovno u njemu, ljepši mi je nego sve avenije, parkovi, trgovi i ulice svjetskih metropola u kojima sam bio i kroz koje sam prošao, i u kojima je sada gotovo u svakoj poneki Taračinac ili njegov potomak.


Naš Ivo Andrić rekao je jednom, da je svaki čovjek dužan svome zavičaju, što znači da mu se trebaju vračati dugovi.Profesor Gablje, je na najljepše mogući način vratio dio svog zavičajnog duga, a šta da radim ja i mnogi koji to još nismo? Dobar dio duga neki su vratili  obranom svoga zavičaja. Istina je, kako i sam autor kaže,  da je teško pisati o prošlosti Taračin Dola, jer nema nikakvih pisanih ranijih dokumenata (ili ih ima na mrvice). Jedini izvor su očevici dogadjaja, kojih je svakodnevno sve manje i manje, a zaborav je neumitan. Ovo je prigoda da i ja,   kao i autor monografije, pozovem mladje generacije da se pored svakodnevnih obaveza više pozabave  prošlošću, sadašnjošću i budućnosti Taračin Dola, Solakovića, Tisovika, Kopošića, Dubovog, Vijenca, Korita, Nabožića ili moje Višnjice. Posebnu pažnju dužni smo posvetiti precima, da pokušamo vidjeti i saznati odakle smo, ko smo i šta smo u današnjici, a za sutrašnjicu,  možda,  još i imamo vremena.
Sve na svijetu je prolazno i ljudi i društva, pronalazci i izumi, samo knjiga ostaje vječna. Slike zastare i požute, povijest dogadjaje obradi i izbriše, ali knjiga ostaje vječno da živi pa će sigurno tako i monografija o Taračin Dolu živjeti vječno, bez obzira gdje bio njen autor Iljko ili gdje smo mi svi Taračinci.

Zbog ljudskog grijeha, udje nemoć u svu prirodu, a i ovu nemoć prirode Taračin Dola i okolice Iljko je pokušao pretvoriti u moć i snagu, da bi ostavio dio prostora i za nas koji bi udruženim moćima još više morali i mogli učiniti za naš zavičaj.
Moguće je da više nikada neću stići na Taračin Do i obići Kruško groblje, ali sam od srca prilikom mog posljednjeg bivanja dao skromni doprinos za njegovo košenje i čišćenjem jer tamo su pokopani naši preci. Ni to nije autoru promaklo da opiše, te da istakne posebnu aktivnost svećenika Martina, Šime Kajića i drugih koji su groblja čistili, kao što mu nije promaklo da istakne i grupe i pojedince, koji su zaslužni za izlazak ove monografije, kao npr. učitelje, nastavnike, folkloriste,  općinare itd.
Sam autor kaže da mnoge stvari i dogadjaje nije elaborirao, nego ih je načeo i ostavio otvorenim budućim bilježnicima, entuzijastima i piscima, ali i na onome sto je radeći ovo kroz svoj višegodišnji doprinos i odricanje stvorio, dužni smo mu reči jedno veliko HVALA. Hvala za udarene temelje, na kojima valja graditi kuću, zidati kamen po kamen, ciglu po ciglu do krova i šljemena.Uredno složene cjeline od uvoda do pregleda skraćenica sa recenzijom i predgovorom, uspješno su otrgle od zaborava ovo područje i dio njegove etnografije. Nadam se da mi ni papir ni olovka, kao ni vlasnik ove strane, neće uskratiti da sada malo po poglavljima prokomentiram i da iznesem dio svog vidjenja, naravno u kraćim crtama,  uz protkanu šalu i pjesmu, jer iako su kao i autor ljudi Taračin Dola ozbiljni,  njih je krasila i šala i pjesma,  humor, kao i dika,  ponos i dostojanstvo.                                                                      


1. Uvod:  kao i u svakoj pravoj knjizi uvod je složen povijesno i uredno, uz  lijepe slike, među kojima je i moja Višnjica.
2. U drugom poglavlju: grad Dubrovnik, značajno mjesto zauzima sa Bobovcem, Visokim i Sutjeskom, mjesto vezano za Taračin Do i njegovu povijest, a autor koristeći razne izvore i svoju nadarenost podrobno opisuje: nekropole, stećke, župe, nahije i pašaluke. Tu je svakako valjano prikazan izvorni život u Taračin Dolu kroz razne segmente Turske, Austro-Ugarske vladavine i raznih Kraljevina, država,  republika, srezova, općina, pa  do današnjih kantona. Poseban osvrt autor daje rkt. župi Čemerno, kao i infrastrukturi iz tog perioda.
3. Povijest koja govori o II svjetskom ratu:  i ja sam je  u svom skromnom obrazovanju učio, ali autor mnogo više osobnim istraživanjem dolazi do šire lepeze saznanja i predočava čitateljstvu. Ove stvari koje su mi tada smjeli pričati moj otac i majka sam zapamtio, a iz ove monografije  sam saznao i neke nove pojedinosti. Naravno,  najveća tragedija što prati sve ratove, je ubijanje nevinih ljudi, žena,  djece i civila, medju kojima je bio i otac moga oca. Iz sadašnje pozicije najradije bih zapjevao:     ŽAO MI JE ŠTO SAM BIO MALI - KAD SU MOGA DJEDA NAPADALI.
4. Dobro je naš Gablje rekao u uvodnoj rečenici ovog pasusa, da počinje jedan novi život - život obnove,  ali zasigurno težak život, naših majki i očeva koji su uprkos svim nedaćama gledali vedrije, samo bratski naprijed u boljitak, samo iz jednog razloga:  da bi nama bilo bolje. Autor je ovo opisao bezprijekorno, uz impresivne slike, recimo 11. čimbenika obitelji Filke i Pere Zečevića sa Kruga, ili slika 6 sestara, kćeri Janje i Jozana Jozić iz 68 i 7o -te godine.


FAMILIJO JESI MI ČUVENA - I U MNOGE KNJIGE ZAVEDENA


Mislim da kod nekih od nas ima jos mnogo i mnogo takvih slika ili sličnih i treba ih plasirati da ne požute u ormaru.

Autor se nakratko osvrnuo i na povijest nekih prezimena, sa isticanjem onih najstarijih: Barić, Ilić, Lukić i Pranjić, kao i na razna migriranja stanovnistva (mali Taračin Do u Ilijašu) u nešto tada urbanije sredine. Ponosno je opisao i život naseg seljaka - težaka,koji je krčio šikare i orao drvenim plugom, tesao japiju i vadio ćerpić i od njega uspješno pravio kuće.Duboko me je dirnula i slika stare kuće  ćerpićare Vene i Ilije Pranjića iz Nasića (Gavruše) na str. 67. knjige, u kojoj sa mnogo puta spavao jeo, pio i pjevao:



ŠTO GOD IMA U NASIĆ'MA ŽENA - NAJBOLJA JE IZ GAVRUŠE VENA

Dirljivo je vidjeti da ta ćerpićara uspješno prkosi  vremenu i rušiteljima.
Hronološki su u monografiji prikazana i prirodna bogatstva, razvoj privrede i zapošljavanje, razvoj privatnog sektora, a pisac nije zaboravio ni stare mlinove i njihove vlasnike, što naravno uljepšava krajolik.
O školstvu i njegovom razvoju, napisano je mnogo,  a moglo je i više. Brojne slike starijih generacija učenika dosta govore, kao i egzistencija osnovne i osmorazredne škole, za koju su uz crkvu bile vezane sve poluge tadašnjeg zivota Taračin Dola. Veoma lijepo je prikazana slika školskih objekata i njenih kadrova, a mom školskom "zamjeram"što nije mnogo više napisao o našim učiteljima i nastavnicima. Naravno,  ovdje je do izražaja došla autorova skromnost, medjutim i nju nekad treba zanemariti. Zaslužili su to: Marijan, Ivan, Stjepan, Iljko, Vlatka, Petra, Josip,Šimo, Ivica....,jer oni su ovdje učili, naučili i prenosili svoje znanje na mlađe  kategorije.


JA INŽENJER,  BILA MI JE ŽELJA - ZASLUGA  JE MOGA UČITELJA...

 

SVAKA ČAST, KOLEGA!

Piše: Ivan Pavlović

Evo,  napokon i ja, Ivan (Pave ili Pavaa) Pavlović, nakon dogovora s autorom, čitam i  analiziram knjigu "Taračin Do sa okolicom" autora Iljke (Gabljeta) Barića. Osjećam se nekako i malo odgovornim da i moja malenkost da neki komentar o toj knjizi budući da sam i ja, na neki način, sudionik događaja između 1960. i 1990. i aktivno učestvovao u gotovo svim aktivnostima toga doba  u Taračin Dolu i okolici. Tijekom tog vremena radio sam kao prvi učitelj u školi na Taračin Dolu od 1. rujna 1967., aktivno učestvovao u elektrifikaciji našeg područja, izgradnji puteva, bio sekretar Mjesne zajednice Taračin Do 8 godina, jedan od osnivača i prvi predsjednik i trener FK "JEDINSTVO" Taračin Do... To je rađeno u vrijeme kada je naša okolica;  Taračin Do od Ljubine na jugu,  do Karačića na sjeveru,  te od Kopošića na zapadu do Brda na istoku,  bila u intezivnom razvoju.
Nakon toga je usljedio nesretni rat, te nakon toga obnova itd... Od dolaska starih Slovena u Vi i VII stoljeću na naše prostore,  pa sve do danas,  malo je tko zapisao nešto sistematizovano o našem području. Međutim,  kolega Iljko Barić zv.Gablje je pokušao, po mom mišljenju i uspio, sa svojom knjigom, monografijom  "Taračin Do sa okolicom" da sabere, prikupi, istraži, zaviri u svaki mogući kutak, potkrijepi sa navodima, slikama, sa svojim iskustvom i prije svega znanjem daruje nam ovu knjigu.
E,  svaka čast kolega Gablje. Čestitam!. Hvala Ti! Naš narod kaže "Nije svačiji pos'o kroza selo pjevat". Pa, ne može pisat' knjigu ko god hoće! Može, ali kako će to izgledati i hoće li to tko objavit'?
U ovom trenutko to je jedino (moje je mišljenje) mogao uraditi Iljko Barić, napisati Monografiju o našem kraju jer je on to htio,  znao i mogao. Hvala ti,  Gablje,  još jednom. On je to pokušao sistematski uraditi, upoređivati nekad i sad ( pa pogledajte samo, kao primjer, sliku dijela Višnjice  iz 1980. godine i sliku tog istog dijela Višnjice kako izgleda danas na strani 18. ove knjige).
Nego,  iza kulisa čujem razne pozitivne i negativne komentare o knjizi. Te,  ovo je dobro, a ovo nije, te zašto nema mene na slici? Da ne nabrajam. Svako ima pravo da kaže svoje mišljenje o knjizi i ako nije nešto uredu, da nešto treba izmjeniti, dopuniti,  neka to potkrijepi činjenicama i autor će to (kako sam kaže uvažiti i u sljedećem izdanju objaviti. Budući da još uvijek čitam i analiziram knjigu, u ovom trenutku nemam nekih posebnih primjedbi. Svakom čovjeku koji je žitelj Taračin Dola i okolice ili je to nekad bio,  preporučio bih ovu knjigu, da se upozna i potsjeti na naš kraj, da svojim nasljednicima čita i priča o našem kraju, da se ne zaboravi naš kraj. Pa,  zaboga,  nismo ni mi Taračinci (kad kažem Taračinci mislim na sve koji pripadaju ili su nekada pripadali Rimokatoličkoj župi sv. Ilije Čemerno i bivšoj Mjesnoj zajednici Taračin Do) repa bez korijena. Ne! Mi smo tu,  ali mnogi i  u inozemstvu. Ne zaboravimo naš kraj, posjetimo ga kad god to možemo, radimo nešto da se ne zaboravi... Pomozimo svaku dobro namjernu aktivnost u našem kraju.
Na kraju,  to je poruka i autora ove knjige.

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom