Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Taračin Do u srcu, okolica u venama!

Dobro došli na našu stranicu!

Školstvo
Autor J. Babic   
Četvrtak, 10 Prosinac 2009 18:59

Povijest nam je zabilježila da su fratri prvi držali škole u samostanima i župskim kućama gdje su mladež poučavali čitanju, pisanju, računanju i latinskom jeziku. Molbom Beču 1852.godine izaslanstvo franjevačke provincije "Bosne Srebrene" zatražilo je od Austrije pomoć za podizanje i uzdržavanje pučkih škola. U to se vrijeme u Varešu otvaraju franjevačke pučke škole. Pisalo se po papiru "artiji" guščijim perom, a onda perom od trske. Za žensku djecu tada nije bilo mjesta u ovim školama. Govorilo se:  "Šta će ženska djeca u školi, za njih je preslica i vreteno!"
Austrougarska je nakon svoga dolaska nagovijestila modernizaciju školstva po europskim uzorima. U službenom glasilu «Bosansko-hercegovačke novine» tada je napisano da će se narod «podučavati u valjanom obrađivanju poljanah svojih i u shodnom gajenju marve».

Kako pomoći nepismenim ljudima? Niti im možeš dati knjigu u ruke, niti mogu dobiti kakvo zaposlenje osim da tegle! Kako  uzdignuti narodnu, socijalnu i vjersku svijest? Kako ih prosvjećivati da budu napredni, svjesni poljoprivrednici i dobri članovi zajednice? Sve su to pitanja koja su mučila tadašnju upravu. Stoga je bilo jasno kako će seljacima najviše pomoći ako im otvori oči, ako ih opismeni. No tu se nailazilo na nerazumijevanje i dobacivanja poput onoga: “Ni moj otac nije znao čitati i pisati pa je pošteno živio”. Seljaci s početka posebno nisu uviđali zašto bi žensku djecu trebalo opismenjivati i držali su kako će ih to samo pokvariti.
Godine 1879. austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini objavila je odredbu za organizaciju osnovnih škola, te je uvedena odredba po kojoj se razlikuju tri vrste škola: opće narodne, privatne i konfesionalne. Propis je predvidio obvezno osnovno obrazovanje, iako je to bilo nerealno. Predviđeno je također da djeca čiji su domovi udaljeni više od 4 kilometra od škole, nisu obvezna pohađati nastavu.
Traženo je da muškoj djeci predaju učitelji, a ženskoj učiteljice, ali to je u praksi bilo nemoguće provesti.
Vlada je najprije uvela jednogodišnji kurs za djecu od 7 do 10 godina. Na tečaju se učio maternji odnosno hrvatski jezik (kasnije nazvan zemaljskim i bosanskim), zatim račun, malo zemljopisa i prirodnih znanosti, povrtlarstvo, voćarstvo i pčelarstvo koje se učilo praktično u školskom vrtu.
Treba istaknuti kako su učitelji u tom razdoblju često bili i ljekari, književnici, agronomi i gotovo jedini kulturni radnici. Prema tome doprinos učitelja u kulturnom i političkom djelovanju i razvitku Bosne i Hercegovine je nemjerljiv. S današnje točke gledišta, uz župnika, bili su jedina gospoda u selu.

Na ilijaškom području školstvo i školovanje počinje dolaskom Austro-ugarske monarkije. Tako je 1881. godine osnovana prva četverorazredna škola u Ilijašu. To je bila zgrada iz sklopa crkvenog zdanja u koju su išla djeca iz selja i naselja koja gravitiraju Ilijašu, te djeca iz Semizovca i okolnih sela do 1917. godine.  Škola je  1889. godine škola dobila ispitana učitelja, svršenog preparanda karlovačkog - g. Trivuna Zeca.[1]

U periodu 1914. do 1918. godine otvorene su osnovne škole u Ilijašu, Semizovcu, Nišićima, 1934. u Donjim Čevljanovićima, a 1939. osmorazredna škola u Podlugovima. U Semizovac su išla djeca sa Gore i Kamenica, pa i neki iz Solakovića, a u Srednje iz Ljubine i okoline, dok su neki sa Han-Karaule i okoline školovanje nastavljali u Čevljanovićima i Srednjem, stanujući kod rodbine...
Na Taračin Dolu je to počelo malo kasnije.

Godine  1923.   osnovana  je podružnica Hrvatskog kulturnog društva Napredak za koju se može reči da je dala veliki doprinos u opismenjavanju naših predaka. Postojala je sve do 1945. godine a  nosila je nazive Čemerno-Srednje-Semizovac, zatim Čemerno-Čevljanovići te Čemerno-Srednje.
U kolovozu 1936. godine za župnika u Čemerno stiže Mihovil Mijo Thon.  Mlad, zdrav i poletan prihvatio je s oduševljenjem pastorizaciju naše župe. Tu je sagradio župski stan i župni vodovod, a vidan je njegov doprinos i u opismenjavanju  naših predaka, izgradnji prve zgrade  četverorazredne osnovne škole...
1938 godine u upravi Napredka (koje je te godine imalo 39 članova)  bili su: predsjednik: Mihovil Ton, tadašnji župnik, potpredsjednik:  Pero Vidaković, težak, tajnik: Zdenko Čabrajić, priv. činovnik Lavoslav Bela, blagajnik: Ivo Čosić, rudar. činovnik, odbornici: Ivo Knežević, Jozo Jozić, težak, , Ivo Lukić, kovač, Tunja Pavlović, težak i Pero Đogo, predradnik.  Zamjenik: Jozo Đogo, težak.
Godinu dana kasnije uprava je neznatno izmijenjena. Predsjedenik i potpredsjednik su Mijo i Pero, a tajnik je Lavoslav Bela,  rudarski činovnik,  blagajnik: Mato Malčević, željeznički službenik, a novi odbornici su  Ivo Knežević, Pero Đogo,  Ivo Lukić, Pavo Barić, Petar Konečni i Jozo Jozić. Zamjenici: Marijan Čarapina i Zdenko Čabrajić.
Akcija opismenjavanja u našem kraju provodila se različitim intenzitetom. HKD „Napredak“ vodilo je niz aktivnosti kako bi ova akcija naišla na pomoć i podršku među lokalnim stavništvom. Tako je 18 prosinca 1938. godine na Taračin Dolu  održan sastanak kome su ispred Akcionog odbora prisustvovali predsjednik Dr. Franjo Raguz i članovi Josip Šubić i Anto Kvesić. Bilo je sakupljeno 30 najuglednijih domaćina na čelu sa župnikom, poznatzim prosvjetnim radnikom Mihovilom Thonom. Svi su pokazali veliko razumijevanje za akciju. Nakonj izlaganja dra F. Raguza pristupilo se, po želji prisutnih, reorganizaciji područja, pa su izabrani slijedeći nadzornici za pojedina sela: Za Goru: Jozo Lukić, Marijan Knežević, Marko Krišto i Ilija Pranjić; za Kamenicu: Lovro Jozić; za Taračin Do: Ivica Matić; za Nasiće: Ivo Ćurčić, za Rijeku: Jozo Ilić pok. Mate, za Višnjicu: Šimo Pranić i August Pavlović; za Pomenoviće: Marko Ivanić i Jozo Jozić; za Kožlje: Pero Bartula; za Vidotinu: Radoja Vidaković; za Solakoviće: Juro Barić; za Tisovik: Pero Mijatović.
Hrvatski prosvjetari su: Iljko Knežević za sela Goru i Kamenicu; August Pavlović za Taračin Do i Višnjicu; Jozo Križanac za Pomenoviće i Solakoviće; Pero Ivić za Nasiće i Rijeku; Pero Vidaković i Marko Ivanić za Kožlje i Vidotinu.[2]
Nakon nekoliko mjeseci održan je novi sastanak, kome je ispred Akcionog odbora prisustvovao  odbornik Ambroz Brozović. Bili su prisutni gotovo svi nadzornici i prosvjetari. Pojedini funkcioneri podnijeli su svoje izvještaje. Prema njima radi u Gori 38, u Kamenici 18, Nasićima 7, Rijeci 6, Višnjici 24, Pomenovićima 14, Kožlju 17, Vidotini 14, Solakovićima 11 i Tisoviku 6, ukupno 166. Čemerno je tada stajalo na prvom mjestu. Na sastanku su izabrana i dva nadzornika: za Taračin Do Pero Babić i za Rijeku Stijepo Ilić Ivin. Na Mladi Uskrs 127 učenika pristupiće javnom ispitu [3]

U nedjelju, 24. travnja 1938. godine, obavljen je  na Taračin Dolu prvi javni ispit novonaučenih pismenjaka na području Bosne i Hercegovine. Ispitu su pristupili učenici iz svih sela našeg područja. Ispitu je pristupilo 74 učenika, od toga 62 muškarca i 12 ženskih. Puna polovica učenika nije došla. Uzroci su razni. Najprije vremenske nepogode (dva dana prije pao je duboki snijeg), zatim veliko siromaštvo (mnogi nijesu imali stajaćeg odijela, a stariji, osobito žene, ne nastupiše zbog stida).
Ispit je otpočeo iza mise u Hrvatskom seljačkom domu „Knez Batić“. Najprije su učenici imali napisati kratki diktat, a zatim su pojedinci čitali razne stavove iz raznih članaka. Svi su učenici i učenice potpuno zadovoljili, pa možemo s uspjehom biti više nego zadovoljni.
Ovaj ispit je pokazao izvanredan uspjeh, jer je 65 učenika za vrlo kratko vrijeme naučilo glatko čitati, te lijepo i brzo pisati, a mnogi su naučili i dobro računati. U tom pogledu je odskako  kao matematički talenat dječak Iljko Jozić iz sela Kamenice. Nakon ispita govorio je predsjednik sarajevskog Akcionog odbora Dr. Franjo Raguz o daljem radu i pozvao sve koji su ove godine naučili, da do godine nauče, u duhu preporuke predsjednika Dra Vladka Mačka, još trojicu.  Svi prisutni, tih je bio veoma veliki broj, zadali su tvrdu riječ, da će taj amanet izvršiti. Zatim je u ime Središnje Uprave Napretka i nar. Zastupnika Dra Jure Šuteja održao pozdravni govor Dr. Ivan Subašić i potakao prisutne na intenzivan rad na prosvjetnom, gospodarskom i političkom jačanju.
Pošto su svi učenici primili dar akcionog odbora: sliku predsjednika Dra Vladka Mačka, uz koju je tiskana i njegova izreka na smotri hrvatske seljačke pjesme 1. kolovoza prošle godine u Kupincu, ispit je završen. Pojedine grupe seljaka vraćale su se svojim dalekim domovima uz veselu pjesmu, radosni i svjesni, puni nade u bolje dane.
Ovaj je ispit jasno pokazao, da je rad, koji je ove godine otpočeo Napredak sa Seljačkom Slogom i Klubom ABC, potpuno uspio. Čemerno je bilo teško područje. Kraj je plan inski, siromašan, sela razbacana i vrlo rijetka, bez ikakvih cesta i puteva. Pa ipak je dobrom organizacijom, po uputama Središnje Uprave, po načelu da pismeni seljak, uči svog nepismenog brata, čestim obilaženjem i sastancima polučen ovaj reezultat. [ 4]

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije,    1938.godine (u vrijeme kada je izgrađen i župni stan) na Taračin Dolu, nedaleko od katoličke crkve, sagrađena je , ali nije dovršena iz više razloga (moguće da je to bilo zbog  odlaska agilnog župnika Mije Thona koji je s mještanima sagradio župni dvor i mjesni vodovod) ili  II svjetskog rata, te organizirao tečajeve za opismenjavanje ?! Ta zgrada škole je dovršena poslije rata i 1948. počela sa radom.

Prema Zakonu za osnovne škole iz 1929. godine i dopuni Zakona iz 1933. godine, četverorazredna osnovna škola bila je obavezna za svu djecu.  Za nepohađanje su bile predviđene i kazne za roditelje. Međutim i pored represivnih metoda koje su se primjenjivale, roditelji su slali samo mušku djecu u školu. U to vrijeme, u školama se učio maternji jezik, zemljopis, poznavanje prirode, vjeronauk, račun sa osnovama geometrije, pouka o zdravlju, lijepo pisanje, povijest, crtanje, pjevanje i gimnastika. Uspjeh učenika izražavao se u pisanoj formi, na  kartonima različite boje. Crvena boja bila je sinonim za odličan uspjeh, plava – vrlo dobar, zelena – dobar, žuta – dovoljan i bijela – nedovoljan.

U toku NDH nastavni program je neznatno izmijenjen. Iz programa je izbačeno ćirilično pismo i vjeronauk, a uspjeh učenika je ocjenjivan obrnuto ocjenama iz ranijeg periooda. Ocjena jedan je bila za odličan uspjeh, a petica za nedovoljan uspjeh.

Poslije II svjetskog rata doneseni su novi nastavni planovi, pa i za osnovno četverogodišnje obrazovanje. Pošto je na cijelom našem području bila velika nepismenost prvenstveno ženskog svijeta, to je provedena akcija na masovnom opismenjavanju odraslih, putem analfabetskih tečajeva za nepismene od 15 – 50 godina. Tečajevi su trajali nekoliko mjeseci, da bi se naučile osnove čitanja i pisanja. Analfabetske tečajeve i prvo opismenjavanje provodili su Jurić Petar Pero i Đogo r. Ivić Marica iz Ljubine, Smajlović Hamza i Barić r. Gabela Filka iz Solakovića, Ahmed i Mujo Bešlija sa Korita i drugi..


Naša škola gradila se  u nekoliko etapa.


Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije,   1938.godine (u vrijeme kada je izgrađen i župni stan) na Taračin Dolu, nedaleko od katoličke crkve, sagrađena je , ali nije dovršena iz više razloga (moguće da je to bilo zbog  odlaska agilnog župnika Mije Thona koji je s mještanima sagradio župni dvor i mjesni vodovod) ili  II svjetskog rata, te organizirao tečajeve za opismenjavanje ?! Ta zgrada škole je dovršena poslije rata i 1948. počela sa radom. Prvi učitelj bio je  Petko Blagojević. Škola je izgorjela 12.01.1959. godine.  Tada su aktivisti našeg kraja:  Ilje Barić, Pero Zečević -koji je iznajmio tek useljenu kuću na Kruzima da djeca nastave školovanje, Mijo Pavlović, Ivica Petrović, Makso Djurdjić i još mnogi uz pomoć općine Ilijaš i tadašnjeg Sreza Sarajevo, te  tadašnjeg Poslanika Vase Radića odlučili da na zgarištu bivše škole obnove istu i dograde još dvije učionice pošto je djece bivalo sve više pa je školska zgrada bila tijesna, i da škola "preraste" u osnovnu osmogodišnju školu. Radovi su trajali 1958. i 1959. godine. Sjekla se gradja u okolici Karaule, vadio kamen u blizini Kruškog groblja, dovlačio pijesak iz Nabožića i iz Krnjevca, kreč proizvođen na Vijencu-Drumu i Dubravi-Jasikama. Lesonit - ploče za krov, stolarija, podovi, namještaj i druga oprema dopreman je vozom i kamionima do Ljubine, a odatle do Taračin Dola, što tovarnim konjima, a najveći dio su iznijeli na leđima ljudi - roditelji i njihova djeca - učenici ove škole...Dosta su  doprinijeli i tadašnji učitelji Kozina Josip i Milan Raščanin. Pored samodoprinosa u novcu, narod je masovnim i pregalačkim radom gradio ovaj, kao i druge objekte. Zabilježeno je da je na jednoj akciji kada je sječena i vožena građa za zgradu škole, na Vijencu se skupilo više od 150 ljudi i preko sto pari volova za vuču građe.  Dograđena i proširena škola je otvorena 25.10. 1960. godine, a nazvana je OŠ "Bratstvo-jedinstvo" Višnjica na Taračin Dolu. Primila je i školovala djecu od V do VIII razreda iz četverorazrednih područnih škola Korita, Han-Karaule, Ljubine i dio djece iz škole pod Gorom, kao i Mahmutović Rijeke. Prva generacija svršenih osmoškolaca izašla je iz ove škole 1962/63 školske godine.

Poslije nje je "expresno" (1962-63.) sagrađena i Stambeno-upravna zgrada (Društveni dom) na Taračin Dolu.  Useljenje u društvene prostorije u dijelu prizemlja zgrade i nastavnog osoblja u stanove na katu obavljeno je u novembru 1963. godine. Prvo masovno sijelo (do zore)  i općenarodno veselje u velikoj sali te zgrade održano je 23/24 novembra 1963. godine, u čast postignutog uspjeha i povodom novembarskih državnih praznika SFRJ i SRBiH.

Oko 1955. godine otvaraju se četverorazredne  škole u Koritima (prvo u kući Ćamila Bešlije, a od 1958. godine u novosagrađenoj školskoj zgradi), te u Ljubini (u kući Jozića u Podoračima, a 1960. u novosagrađenoj školskoj zgradi, gdje je izvjesno vrijeme bila i peterorazredna) i na Han-Karauli. Ubrzo je otvorena i četverorazredna škola pod Gorom, također prvo u privatnoj kući, da bi krajem 60-tih preselila u novoizgrađenu školsku zgradu...

U školi u Koritima su radili učitelji: Savo Bilal, Vlado Bošković, Nikola Vidaković, Dragutin Okiljević, Iljko Barić, Salko Đerić, Stjepan Pavlović, Izet Šabić i Ivica Barić.
U školi u Ljubini su radili: Josip Čižek, Jovo Soldat, Žika, Vlado Bošković, Novka starović - Bartula, Slobodanka Boba Kovačević i Jovan Ojdanić.

U školi na Han-Karali su radili učitelji: Dragutin Okiljević, Marko Čobeljić, Nikola Vidaković i Stjepan Pavlović.


Školu na Taračin Dolu i znatan dio školskog zemljišta oko nje, mještani su, ubrzo po otvaranju, ogradili, a nastavnici i učenici uredili okoliš. Učenici su pod rukovodstvom nastavnika ručno iskopali i uredili dva igrališta - za mali nogomet i odbojku (i inače tjelesno vježbanje), koja su snabdjevena odgovarajućom opremom (stativama, mrežama...) i označena. U to vrijeme nije bilo zaštitnih mreža, pa su lopte često "bježale" do vode ili niz Matića njive. Učenici i nastavnici uređivali su i voćnjak na školskom imanju, cvijetnjak ispred škole. Sedamdesetih godina, okolo cijele škole bilo je zasađeno drveće, kojemu kamenito zemljište nije odgovaralo, pa se većina nije ni "primila"...


Kroz naš kraj "defiliralo" je mnogo učitelja i nastavnika, koji su se požrtvovno borili za opismenjavanje najmlađih naraštaja.  Osim "naših" učitelja:  Stjepana, Gabljeta, Ivana i Marijana, kod nas su "službovali" i Risto Gutić, Dragutin Okiljević, Marko Čobeljić, Dobrica Savić, Milan Praskač, Božidar Pajkić, Relja Duvnjak, Anto Kozina, Irena Oberman, Branko i Milijana Ljiljak,  Zlatko Zovko, te Ranko Makijević, Zdravo Stanišić, braća Kemo i Hako Kovačević, Boro i Ratko Bumbić, Mira Savić, Ruža Bagarić, Slavko Popadić, Borislav Đurović, Izet Selmanović, Besima Bajrić i drugi. Sav njihov rad je bio predan učiteljskom pozivu. Tražili  su red i disciplinu a djeca su zahvaljujući njima stjecala pravo znanje i nesmetano su mogla nastaviti svoje školovanje.  Pojedini učenici su užinu nosili sa sobom, osim onih koji su stanovali u blizini. Za jelo se nosilo što je tko imao. Obično je to bio komadić kruha s malo sira ili bočicom mlijeka, ako ga je bilo.


Ukratko rečeno, učiteljima se tijekom povijesti uvijek pridavala posebna pozornost. Oduvijek su bili vodeći intelektualci u društvu u kojem su živjeli. Međutim, gotovo uvijek su bili potplaćeni i nije nikada dovoljno bio prepoznat njihov trud. Najveća zahvalnost im je bila– stasanje i životni uspjeh njihovih učenika, ali i priznanje običnih ljudi, koji su ih uvijek s poštovanjem gledali i uvažavali.


Škola je proživljavala uspone i padove u različita vremena, teška ili teža, ali nikada nije presahnuo ovaj izvor prosvjećivanja i kulturoloških nastojanja. Selo je živjelo sa školom, škola sa selom. Požarom u kome je izgorio društveni dom, na čijem gornjem dijelu su bili učiteljski stanovi, a koji je gorio i ranije,  „započeo“  je sunovrat naše škole jer je usljed seljenja i malog broja učenika, zatvorena 1985. godine. "Odnjegovala" je 20 generacija koje su završile osmi razred i oko 700 učenika. 1982. godine "postala je ponovo četverorazredna. Školske 1984/85 godine u kombinovanom 2, 3 i 4 razredu imala je osam učenika. Naredne godine prijavilo se samo 5 učenika, pa je škola 1985. godine  prestala sa radom i zatvorena. U jednom njenom dijelu bile su društvene prostorije, a otvorena je i prodavnica u kojoj je radio Tomislav Mijatović,  a kasnije Marija Pranjić. Nažalost, u toku posljednjeg rata je uništena i prepuštena zubu vremena.

U zgradi  društvenih prostorija, nekoliko godina nakon izgradnje, funkcionirao je i Mjesni ured, pa stanovnici okolnih sela nisu morali nisu morali zbog nekih manjih administrativnih potreba ići u Ilijaš. Matičari u mjesnom uredu su bili: Vojko Savić, Lela Čižek i Safet Jukić.

U istoj zgradi su bile smještene prostorije MZ Taračin Do i svih drugih društvenih struktura koje su funkcionirale u tom periodu. MZ Taračin Do formirana je 1974. godine i uvijek je bila jedna od najaktivnijih i najboljih u općini Ilijaš. Predsjednici najviših organa u Mjesnoj zajednici Taračin Do bili su: Marijan I. Barić, Anto I. Barić, Derviš Bešlija, Nusret I. Bešlija, a sekretari MZ bili su: Ivan P. Pavlović (8 godina), pa Jozo B. Pranjić. Sve do požara 08/09. decembra 1982. godine prostorije ove zgrade korišćene su za okupljanje naroda, zabavni i društveni život i sve druge oblike okupljanja, naročito prigodom vjerskih i drugih blagdana. Jedno vrijeme u njoj je bila "Ivicina" kafana, a poslije prodavnica mješovite robe... Na zgradi je u nekoliko navrata izbijao požar, te je poslije djelimičnog oštećenja obnavljanja. Ostalo je da se pamti da su učenici i nastavnici 70-ih godina formirali red od škole do Granice, odakle su sistemom "od ruke do ruke" prenosili ćerpić, a radi se o dužini od nekoliko kilometara. Toliko je škola imala učenika u tom periodu! Najviše učenika je imala 1968/69 školske godine (oko 360) i tada je u njoj radilo 12-13 učitelja - nastavnika. U centralnoj školi na Taračin Dolu bilo je više paralelnih odjeljenja. Drugi razred školske 1968/69 godine brojao je 50 učenika. Do odlaska na odsluženje vojnog roka vodio ga je učitelj Marijan Barić, a preuzeo Iljko Barić.  Marijan, Iljko, te Ivan i Stjepan Pavlović bili su pripadnici prve i druge generacije osnovoškolaca koji su se iškolovali za prve učitelje-nastavnike sa našeg kraja, a više su godina obrazovali i odgajali mlađe naraštaje u centralnoj školi na Taračin Dolu i njjenim područnim školama na Koritima i Han-Karauli. Nešto kasnije pridružili su im se Petra Vujadinović, Josip Petrović, Ivica Barić, Šimo Pavlović...


U noći između 8 i 9. decembra 1982. godine zgrada je izgorjela nakon požara, koji je uzrokovan kratkim spojem na hladnjaku i električnoj instalaciji u prodavnici (bivša sala).

Prema podacima sa kojima raspolaže Iljko Barić (moguće da spisak nije potpun i da je neko neopravdano zaboravljen),  od  onih koji  su rodjeni  i živjeli ili su  porijeklom sa  našega  kraja,  visoke  škole - fakultete  su završili (neki su stekli  i titule  magistara i doktora nauka): Vinko i  Josip Vidaković,  Vinko Ilić,  Oliver Ilić, Jozo Babić, Jozo T. Babić (umro), Marko Babić, Stjepan,  Šimo  i mr. Tanja Pavlović,  Ivanić Stjepan-Pepo (umro) i Ivanić Dejan;  Vesna, Željko i Perica Mijatović; Alić Muriz; Simanić Jovica (umro) i Simanić Branislav; Milanović Mato i Ankica r. Bartula, Jozić Jozo - Joško,  mr. Katarina, mr. Karolina i  Kristina Jozić,  Marijan M. Jozić, Klaudija i Jadranko Jozić,  Jozefina, Gina,  mr. Ivo Barić,  Iljko- Gabrijel,  Dejan,  Gabrijela,  Krešo,  Davor i   Dean Barić; mr Ljilja Mrkaja r. Barić,   Ferid Bešlija,  Krešimir, Karlo,  mr. Ivica i  Željko Filipović,  Dragan i Ilija - Ciki Ćurčić, Janja Pavlović - Žunić, Vlado (Vlatko) Ilić, Vedran Jurić, Robert Ivić, Danijela i dr. Margareta Pranjić, dr. Spomenko i Spomenka Ilić, Alija Smajlović, Albin Martinović, Armin Smajlović...
Osim navedenih,  na desetine osoba sa ovog kraja je završilo razne više škole, a trenutno je dosta onih koji potječu  sa ovog kraja,  a studiraju na raznim visokim školama širom svijeta.[5]

___________________________________

[1] U  Ilijašu  postoji srpska osnovna škola, još od 1881. godine; pored koje je podignuta i srpska crkva, što se  ima pripisati trudu i podvigu vrsnog svećenika u Ilijašu gosp. Prokopija Damjanovića. Bila je kao što rekoh škola, bilo je i djece u toj školi, ali je jedno nedostajalo, a to — ne bješe valjana učitelja; izostajala je dakle najvažnija činjenica. Bio je učiteljem jedan, koji je samo umio čitati bukvar, malo pisati i u crkvi otpjevati koje „Gospodi pomiluj", tako zvani naš „pustoćak". Toliko bilo je dosta, s tim se zadovoljavalo. Ove godine dobi ova škola ispitana učitelja, svršenog preparanda karlovačkog, koji tu školu preobražava i uređuje, prema najnovijim pedagoško-metodičkim pravilima. Tako da se može mjeriti sa ostalim školama. Ista je ove godine bolje i posjećena i varira broj djece 40.
BOSANSKA VILA, Sarajevo, br. 5, 01. marta 1889. godine, str. 79-80.

[2] Napredak 1/1939., br 1, 12.
[3] Napredak 2/1939., br.2,24.

[4] ”Prvi ispit na području Bosne i Hercegovine”, Napredak, 13/1938., br. 5, 51.

[5]  Iljko Barić. Taračin Do sa okolicom, Monografija, KSC i Radio Ilijaš, Ilijaš 2008. godine, str. 89.

Posebnu zahvalnost dugujem dr. Suzani Leček iz Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba.

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom