Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Pjesme iz duše naroda
Autor Administrator   
Petak, 11 Prosinac 2009 17:16
Index članka
Pjesme iz duše naroda
Naši svirači
Pjesme za sjećanje
Sve stranice

PJESME IZ DUŠE NARODA


U priči o našoj narodnoj tradiciji ne možemo zaobići bogatstvo običaja koji su nas pratili u svim trenucima našeg života. Godišnji običaji vezani uz svece, ali i svakodne poljoprivredne radove, svojim još preživjelim značenjima osiguravali su seljaku rodnu i bogatu godinu. Svaki težak posao seljak je pretvarao u svoj trijumf i završavao ga zajedničkim veseljem čitavog sela: košenje trave, žetva pšenice, vršidba, pečenje rakije, svinjokolja, sjetva... Životni pak običaji pojedinca – rođenje, krštenje, ženidba, bili su također važni za čitavu zajednicu, jer nekada u našem kraju nije bilo svatova bez nekoliko dana sveopćeg slavlja i veselja.

U našem kraju nije bilo veselja bez pjesme. Seljačko pjevanje i seljačke pjesme su najstariji oblik pjevanja, a one su se prenosile s koljena na koljeno. Ova poezija je bogata po stilsko izražajnim sredstvima. Stil je prilagođen vremenu i ulozi pjesme. Tako naš narod svojom pjesmom najsnažnije izražava  svoju bogatu dušu. On pjesmom uspavljuje djecu, prikraćuje duge dane čobanskog života, daje izražaja neodređenoj čežnji srca, osvježuje ritam srpova, kosa, pluga, uklanja umor iz razigranog kola, preorane ili pokošene njive, prati djevojku kući ili zaručnicu u novu kuću. Pjesma se rađa i razvija na selu, polju, brdu, domu, kod pojedinaca i skupine. Pjesmu stvara pojedinac, a grupa ili zajednica određuje njenu vrijednost, skraćuje joj  ili produžuje joj vijek.

Oj Višnjico, selo u dva reda,
Ni Saraj’vo bolje ne izgleda.

 

Od davnina čim bi se skupila mladež i stariji, naročito nedeljom, praznikom, na svadbama, sijelima, počela bi pjesma i hvatalo se u kolo. Igralo se i pjevalo kod nas sa sviračima, ali i bez svirača ili tamburaša, i to ritmički uz pjesmu. U kolu sastavljena mladež uhvati se za ruke i zaigraju. Ubrzo bi netko iz kola ili izmedju prostora (počesto svirači) započeo pjesmu:

Pogledaj de mala preko kola
Kojega si voljela đavola.

Od Višnjice do Taračin Dola,
Tu je mene zaticala zora.

U mog ćaće četiri su sina,
A ja samo pusta bećarina.

 

Odlika naših pjesama je jednostavnost i neposrednost. One, obično sadrže dva rimovana stiha, a odlikovala ih je i različitost melodija ili, kajdi, kako smo navikli govoriti.   To je naša najkraća narodna pjesma. Ona i po obimu uvijek ista: siromašan je, kratkodah i škrt distih. Bitne oznake su humor; njegovana intelektualna dosjetka, pjesma je prava, nesumnjivo, jedna jedina, zatvorena, cijela i samostalna, završena, nadovezuje se jedna na drugu ili se jedna s drugom (s poskočicom) prepliću, smjenjuju i  uzajamno dopunjuju, u vatri čarke, bilo kao perfidno pitanje i lukavo izbjegnuti odgovor, bilo kao nasrtljiva naylobrza fraza i nadmudrivački paprena antifraza. Na prvi pogled, ona je onako jednostavna i beznačajna.  Obično je to samo koketan ili pikantno razmetljiv, rijetko kad sjetan ali redovno vrlo spretan, i još uza sve nekako kaćiperski elegantan i izvršen dvostih: dva metrički sablasno uvijek ista, jedan uz drugi priljubljena, takoreći jedan u drugi upletena jer jedan u drugi nerazmrsivo urasla, jedan od drugog neodvojiva pa stoga jedan od drugoga kobno zavisna lijepa naša deseterca, svaki od njih u klasičnoj šemi od pet trohejskih stopa.
Pjevalo se u grupi, pojedinci, po dva momka ili djevojke ili više momaka i djevojaka. Momci stanu u krug ili se zagrle i počinju pjevanje. Prvo počinje lako i onda raste iz nabreklih žila; slijeva se u jedno. Pretvara se u razgovjetnu, u visoko zavitlanu pjesmu, koju pri predahu jednih odmah produžuju drugi, pa se čini kao da zvoni samo neprekidnost. U kolo ulaze djevojke i momci i ono se savija u krug i vilovito kreće, koraci se ubrzavaju. Tako se okreću ljudska tijela, izvijaju se svi pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Počinje natpjevavanje. Jednoj i drugoj grupi svaki put se učini da je nadmašila pa zahukta kolo, ono se s vriskom i topotom izvija uvis i ustranu, okrene i nastavi u krug…  Česta su bila “natpjevavanja ili pripjevavanja” između cura i momaka iz Solakovića, Višnjice i Nasića, a mladež je odlazila na te skupove iz sela u selo, pjesme su pjevane, stvarane u narodu sa 1-2 stiha, kasnije su im dodavani drugi itd. Tako na primjer, na sijelima i teferićima, momci  i djevojke su svoje ljubavne poruke i simpatije “slali” kroz ove stihove:

 

Vita jelo

rasti na kamenu

milo mi te

gledati zelenu.

Ja sam iš'o i opet ću ići

tuđoj ženi pa šta bude meni.

Mala moja pravi prozor veći
Zgulih leđa tebi ulazeći.

Mala moja i tvoja je pukla
Oklagija kojom si me tukla.

Varam dragu da ću je uzeti

O Božiću kad se stane žeti…

Curino sam popio prstenje
Zlatne burme i drago kamenje.

Ja na sijelo, ljudi večeraju
ja sa sijela, orozi pjevaju.

Sapni puce mlada udovice
sapni puce, puknut će mi srce
sapni bolje, puknut će na troje.

Grlo moje vene kad' ne pjeva
kao cvijeće kad' se ne zalijeva.

Kad zapjevam tri me gore čuju
četiri me curice boluju.

Oj curice roze bluze
a što jadna stara uze.

Kako ćeš mu trpit bradu

na tom tvome licu mladu?

Kako ćeš mu trpjet brke

na te tvoje oči mrke.

Kako će ti ljubit djeda

o, ta tvoja usta medna.

 

Na ovo momačko zadirkivanje, djevojke bi uzvraćale također pjesmom:

 

Oči moje šaraju, šaraju
Tebe dragi varaju, varaju…

Mene majka daje za jedinka
Neću majko, djeveri su dika.

Draga mi je od dragana nana
Ona mi je rodila dragana.

Moja druga i još dvije žene
Zavadiše dragana i mene.

Mila majko podaj me za draga
A imanje, nek' ide do vraga.

Meni kažu da sam mali djavo,
što mi oči ne gledaju pravo.

Oči mi se naučile šarat,

pazi dragi mogle bi te varat.

Oči moje dvije varalice,
varam drugog dvije godinice.


Ja sam djavo, ti si, lolo, znao,
lola budi pa djavolu sudi.


Da si dragi kao što si bio,
ne bi meni drugi dolazio.

Ja vesela, uvijek nasmijana,
pa mi vele mlada izvarana.


U mog zlata četiri su brata,
i on peti što će me uzeti.

Ja jabuka, a moj dragi grozdje,
opet grozdje do jabuke dodje.

Ja malena, suknjica šarena,
svaka šara po tri momka vara.

Čujem dragi, da me tvoji ne bi,
i moji se ne raduju tebi.

Kad moj dragi pjeva preko bara,
ja b' ustala, ne bi večerala.

Voljela sam, a sad više neću,
nisam znala da volim nesreću.

Drugarice, nemoj lole moga,
nemoj moga, ne imala svoga.

Naša pjesma je isključivo pjevana pjesma. Jer najviše  tako pjesma živi svoj život, obnavlja se i traje kao u nepresušnoj životnosti svoga nasmijanog i lakomislenog mladalaštva. U cjelini, rjeđe se, a možda baš i nikako, pjeva kao solo-arijeta, jer mnogo češće u duetu, još češće u horu. Pjevaju je momci i djevojke, a na pravome i čistom izvoru njegova postanka i razvitka isključivo oni, sa naglih i plahim upadanjima; uostalom, precizno određenim: pjesmicu samo započinje jedan, da bi je, redovno sa posljednjim slogom prvoga deseterca, spremno prihvatili i kraju priveli i ostali. (Tu može biti, pa i  ima, drugačijih stilova i izuzetnijih navika, zavisno od mnogo čega; a ima i više melodija na koje se pjesma pjeva). To su pjesme koje se najčešće pjevaju nasmijano, uz visok luk uzdignutih obrva, čak i sa obješenjaćkim podmigivanjem¸tanka i prolazna kao pramen dima, a sa nekim unutrašnjim uzbuđenim i uzbudljivim treperenjem pretežno okrenuta u radosno i đavolasto, lako i lakoumno razrešljivo, čak groteskno; a zato što se pjeva, pa se pri tom svaki njen stih još i ponovi, ona ne samo da izgleda, nego i stvarno jeste "duža" nego što se na prvi pogled čini. Iako je pjesma supstancijelno ljubavna, nema u njoj ni trunčice  od mračne, bolne težine sevdalinki; ništa ni od arkaično-tajanstvenog ili  nedokučljivo slutljivog iz drugog tipa pjesmica. Tek tu i tamo  nailazimo na pokoji usamljen stih zamišljen onom mirnom, hladnom tugom velikog jada i prave,  zle nesreće. Jer u njime je sreća, ne nesreća: mladost i bezbrižnost, vedrina i pribrana pouzdanost u svoju snagu. Kratak je trenutak njihovog punog trajanja i važenja, čak i u mlađega svijeta: pjesna se njeguje od časa kad se mladić zamomči a djevojka zadjevojči, pa dok se on ne oženi a ona ne uda. To je pjesma djevojačka i pjesma momačka, i samo to: oni su je stvorili, njihovo je oruđe i oružje. Ako se ipak pjeva i inače i uporno njeguje i preko toga (a pjeva se, kao što je poznato), to je samo posljedica moralne i društvene atmosfere u kojoj je nikla i razvila se. To je cjelodnevna pjesma; pjesma jutra, dana i noći.

Ponekad je njeno pjevanje praćeno i instrumentalnom muzikom, uvijek diskretno i samo uzgred, tek negdje kao pri dnu i postrani pjesme, nikada s njom ukorak i ravnopravno (njena melodija, njen larghetto, i sami imaju dovoljno autonomne čari da pjesmu nose, pa je zbilja i nose). A sve to zbog toga što je uvijek važno – važnije od svega drugoga – ono što će se reći baš samom pjesmom, pa prema tome to i treba da se čuje jasno, shvati bistro i odjednom a obujmi u cjelini, da bi protivudarac ili dopuna, ako je potrebno da ih bude, mogli biti izrečeni spremno i hitro, na vrijeme i u pravom trenutku, bez zbunjenosti i oklijevanja. Instrumenti su, tokom godina, mogli biti, pa su i bili, različiti, smjenjivali su se dakle pa i miješali, a uvijek od zavisnosti od historijskog trenutka i stepena materijalnog razvitka sredine, dakle njenih muzičko-stilskih navika, sklonosti i mogućnosti. Ranije, možda najranijih godina, bila je to najčešće  frula: primitivan, lako dostupan drveni instrument pastira, sa siromašnom modulacijom svoga naivno-dražesnog, uspokojavajućeg ćutlika. Poslije došla malo modernija  i nama već savremenija  era  tambura -  tamburica i violina sa njihovim određenije i trezvenije čujnim glasom grublje, tvrđe, metalne zvučnosti i hladnije odsječenosti.

Naše pjesme su izrazito regionalne pjesme. To je pjesma seoska i seljačka, i tu joj je topla kolijevka.  Kada je i kako nastala nepoznato je. Postoje samo nagađanja. Ono što je izvjesno to je: da se pjesma širila obiljem stihova svakako ako ne osvajanjem teritorije Toliko ih ima da bi se mogla  sastaviti antologija čemerske pjesme. Nekadas su ih pamtili naši preci, neki su ih pisali na jeftinom papiru istrgnutom iz sinove ili unukove teke, svojim rukopisom, onako kako su znali i umjeli, ali orno i sa radosnim odzivom, prisjećajući se sa zadovoljstvom trenutaka, i budeći ih, kada su im te pjesme drukčije trebale. Naši ih roditelji i suvremenici znaju, na stotine i hiljade: sastavni su dio njihova života, i još više:  mladosti. I danas bi se, dok dlanom o dlan, ne terenu od Stockholma, Knina i Ljubine, bez mnogo sistema i promišljena plana a od manje od dvadesdetak ličnosti, moglo sakupiti nekoliko hiljada pjesama. One niču kao gljive, loše među njima nestaju, još brže.

Naše pjesme odista žive i neprestano nastaju, sve nove i nove, a obnavljaju se dobre među starima, «adaptiraju» novim potrebama i stanjima, i danas. Bezbroj ih je dvostrukih, trostrukih, višestrukih, a katkada se razliku među sobom sasvim tananim prelivima, često po jednoj jedinoj riječi, katkada i samo njihovim izmijenjenim redom, dakle intomacijom, rečeničkim akcentom. Takve izmjene, međutim, povlače sa sobom i neočekivano nedogledne posljedice, i baš takve najviše: začas se izmijeni, i u najbitnijem, čitava pjesma.

 

Diko moja, visoki jablane...

 

Metafora je iz herojske lirike, sva ustreptala. Nevolja je samo što u pjesmi nema ničeg herojskog jer nas naredni stih odvodi u neku sasvim drugu situaciju, kao i rješenje:

 

...Alaj su ti salomili grane!


Ova pjesma ima i drugu varijantu, veoma poučnu. Prvi stih joj je potpuno isti:

 

Diko moja, visoki jablane...

U drugom stihu nastaje obrt, nagao, uznemirujući. Izmijeni se nekoliko riječi – nekoliko slogova i pjesma se,  odjednom,  prijeteći uspravlja, nasmiješena, nadmoćna, a opet nekako puna obećanja, još uvijek do dna ljubavna:

 

... Ja ću tebi salomiti grane!


Varijanti je još mnogo, jer onaj ko pjeva, može da bira između različitih, često mučno drukčijih mogućnosti, iako zapravo nastalih iz prvobitne, a još uvijek im bliske jedne i osnovne.
Naša pjesma saopštava, prosječno i doslovno, nešto između deset i četrnaest riječi. Mora ih zato dati u tako razumnoj ekonomičnosti teksta, sa takvom tačnošću izraza i sa tako osjetljivim smislom za bitno, a u tako proračunato prihvatljivoj njihovoj egzistenciji, kako to epska pjesma ne mora nikada. Zato tekstove naših pjesama  ne treba čitati kao nekakvu drugu knjigu poezije, a bez poznavanja njihove cjelokupne melodijske prezentacije i bez stalno budne svijesti o njoj.

Na Ilindan su je često znali ”povesti”: Pero Perić, Ivo i Niko Ilić, Marijan i Tvrtko Pavlović a da ne govorimo o starijim generacijama kada su svi znali zapjevati. Braća Pero i Bono Barić zasvirali bi i zapjevali, ponekad bi ih zamjenjivali Marijan Barić i Ivan Pavlović, ”uskakali” bi Ljupko Mijatović sa violinom, te Kikići; harmonikaši i violinisti iz Ljubine, Tvrtko ili Anto Barić sa svojim tamburama, Karlo Mijatović sa frulom, a posljednjih godina svirali su Jerko i Jasminko Matić, Ilija i  Dominko Pranjić, Ivo Babić...


 

 

 



 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom