Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Pjesme iz duše naroda

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Ljepših možda ima, dražih nigdje...

(M. Selimović)

Pjesme iz duše naroda
Autor Administrator   
Petak, 11 Prosinac 2009 17:16
Index članka
Pjesme iz duše naroda
Naši svirači
Pjesme za sjećanje
Sve stranice

PJESME IZ DUŠE NARODA


U priči o našoj narodnoj tradiciji ne možemo zaobići bogatstvo običaja koji su nas pratili u svim trenucima našeg života. Godišnji običaji vezani uz svece, ali i svakodne poljoprivredne radove, svojim još preživjelim značenjima osiguravali su seljaku rodnu i bogatu godinu. Svaki težak posao seljak je pretvarao u svoj trijumf i završavao ga zajedničkim veseljem čitavog sela: košenje trave, žetva pšenice, vršidba, pečenje rakije, svinjokolja, sjetva... Životni pak običaji pojedinca – rođenje, krštenje, ženidba, bili su također važni za čitavu zajednicu, jer nekada u našem kraju nije bilo svatova bez nekoliko dana sveopćeg slavlja i veselja.

U našem kraju nije bilo veselja bez pjesme. Seljačko pjevanje i seljačke pjesme su najstariji oblik pjevanja, a one su se prenosile s koljena na koljeno. Ova poezija je bogata po stilsko izražajnim sredstvima. Stil je prilagođen vremenu i ulozi pjesme. Tako naš narod svojom pjesmom najsnažnije izražava  svoju bogatu dušu. On pjesmom uspavljuje djecu, prikraćuje duge dane čobanskog života, daje izražaja neodređenoj čežnji srca, osvježuje ritam srpova, kosa, pluga, uklanja umor iz razigranog kola, preorane ili pokošene njive, prati djevojku kući ili zaručnicu u novu kuću. Pjesma se rađa i razvija na selu, polju, brdu, domu, kod pojedinaca i skupine. Pjesmu stvara pojedinac, a grupa ili zajednica određuje njenu vrijednost, skraćuje joj  ili produžuje joj vijek.

Oj Višnjico, selo u dva reda,
Ni Saraj’vo bolje ne izgleda.

 

Od davnina čim bi se skupila mladež i stariji, naročito nedeljom, praznikom, na svadbama, sijelima, počela bi pjesma i hvatalo se u kolo. Igralo se i pjevalo kod nas sa sviračima, ali i bez svirača ili tamburaša, i to ritmički uz pjesmu. U kolu sastavljena mladež uhvati se za ruke i zaigraju. Ubrzo bi netko iz kola ili izmedju prostora (počesto svirači) započeo pjesmu:

Pogledaj de mala preko kola
Kojega si voljela đavola.

Od Višnjice do Taračin Dola,
Tu je mene zaticala zora.

U mog ćaće četiri su sina,
A ja samo pusta bećarina.

 

Odlika naših pjesama je jednostavnost i neposrednost. One, obično sadrže dva rimovana stiha, a odlikovala ih je i različitost melodija ili, kajdi, kako smo navikli govoriti.   To je naša najkraća narodna pjesma. Ona i po obimu uvijek ista: siromašan je, kratkodah i škrt distih. Bitne oznake su humor; njegovana intelektualna dosjetka, pjesma je prava, nesumnjivo, jedna jedina, zatvorena, cijela i samostalna, završena, nadovezuje se jedna na drugu ili se jedna s drugom (s poskočicom) prepliću, smjenjuju i  uzajamno dopunjuju, u vatri čarke, bilo kao perfidno pitanje i lukavo izbjegnuti odgovor, bilo kao nasrtljiva naylobrza fraza i nadmudrivački paprena antifraza. Na prvi pogled, ona je onako jednostavna i beznačajna.  Obično je to samo koketan ili pikantno razmetljiv, rijetko kad sjetan ali redovno vrlo spretan, i još uza sve nekako kaćiperski elegantan i izvršen dvostih: dva metrički sablasno uvijek ista, jedan uz drugi priljubljena, takoreći jedan u drugi upletena jer jedan u drugi nerazmrsivo urasla, jedan od drugog neodvojiva pa stoga jedan od drugoga kobno zavisna lijepa naša deseterca, svaki od njih u klasičnoj šemi od pet trohejskih stopa.
Pjevalo se u grupi, pojedinci, po dva momka ili djevojke ili više momaka i djevojaka. Momci stanu u krug ili se zagrle i počinju pjevanje. Prvo počinje lako i onda raste iz nabreklih žila; slijeva se u jedno. Pretvara se u razgovjetnu, u visoko zavitlanu pjesmu, koju pri predahu jednih odmah produžuju drugi, pa se čini kao da zvoni samo neprekidnost. U kolo ulaze djevojke i momci i ono se savija u krug i vilovito kreće, koraci se ubrzavaju. Tako se okreću ljudska tijela, izvijaju se svi pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Počinje natpjevavanje. Jednoj i drugoj grupi svaki put se učini da je nadmašila pa zahukta kolo, ono se s vriskom i topotom izvija uvis i ustranu, okrene i nastavi u krug…  Česta su bila “natpjevavanja ili pripjevavanja” između cura i momaka iz Solakovića, Višnjice i Nasića, a mladež je odlazila na te skupove iz sela u selo, pjesme su pjevane, stvarane u narodu sa 1-2 stiha, kasnije su im dodavani drugi itd. Tako na primjer, na sijelima i teferićima, momci  i djevojke su svoje ljubavne poruke i simpatije “slali” kroz ove stihove:

 

Vita jelo

rasti na kamenu

milo mi te

gledati zelenu.

Ja sam iš'o i opet ću ići

tuđoj ženi pa šta bude meni.

Mala moja pravi prozor veći
Zgulih leđa tebi ulazeći.

Mala moja i tvoja je pukla
Oklagija kojom si me tukla.

Varam dragu da ću je uzeti

O Božiću kad se stane žeti…

Curino sam popio prstenje
Zlatne burme i drago kamenje.

Ja na sijelo, ljudi večeraju
ja sa sijela, orozi pjevaju.

Sapni puce mlada udovice
sapni puce, puknut će mi srce
sapni bolje, puknut će na troje.

Grlo moje vene kad' ne pjeva
kao cvijeće kad' se ne zalijeva.

Kad zapjevam tri me gore čuju
četiri me curice boluju.

Oj curice roze bluze
a što jadna stara uze.

Kako ćeš mu trpit bradu

na tom tvome licu mladu?

Kako ćeš mu trpjet brke

na te tvoje oči mrke.

Kako će ti ljubit djeda

o, ta tvoja usta medna.

 

Na ovo momačko zadirkivanje, djevojke bi uzvraćale također pjesmom:

 

Oči moje šaraju, šaraju
Tebe dragi varaju, varaju…

Mene majka daje za jedinka
Neću majko, djeveri su dika.

Draga mi je od dragana nana
Ona mi je rodila dragana.

Moja druga i još dvije žene
Zavadiše dragana i mene.

Mila majko podaj me za draga
A imanje, nek' ide do vraga.

Meni kažu da sam mali djavo,
što mi oči ne gledaju pravo.

Oči mi se naučile šarat,

pazi dragi mogle bi te varat.

Oči moje dvije varalice,
varam drugog dvije godinice.


Ja sam djavo, ti si, lolo, znao,
lola budi pa djavolu sudi.


Da si dragi kao što si bio,
ne bi meni drugi dolazio.

Ja vesela, uvijek nasmijana,
pa mi vele mlada izvarana.


U mog zlata četiri su brata,
i on peti što će me uzeti.

Ja jabuka, a moj dragi grozdje,
opet grozdje do jabuke dodje.

Ja malena, suknjica šarena,
svaka šara po tri momka vara.

Čujem dragi, da me tvoji ne bi,
i moji se ne raduju tebi.

Kad moj dragi pjeva preko bara,
ja b' ustala, ne bi večerala.

Voljela sam, a sad više neću,
nisam znala da volim nesreću.

Drugarice, nemoj lole moga,
nemoj moga, ne imala svoga.

Naša pjesma je isključivo pjevana pjesma. Jer najviše  tako pjesma živi svoj život, obnavlja se i traje kao u nepresušnoj životnosti svoga nasmijanog i lakomislenog mladalaštva. U cjelini, rjeđe se, a možda baš i nikako, pjeva kao solo-arijeta, jer mnogo češće u duetu, još češće u horu. Pjevaju je momci i djevojke, a na pravome i čistom izvoru njegova postanka i razvitka isključivo oni, sa naglih i plahim upadanjima; uostalom, precizno određenim: pjesmicu samo započinje jedan, da bi je, redovno sa posljednjim slogom prvoga deseterca, spremno prihvatili i kraju priveli i ostali. (Tu može biti, pa i  ima, drugačijih stilova i izuzetnijih navika, zavisno od mnogo čega; a ima i više melodija na koje se pjesma pjeva). To su pjesme koje se najčešće pjevaju nasmijano, uz visok luk uzdignutih obrva, čak i sa obješenjaćkim podmigivanjem¸tanka i prolazna kao pramen dima, a sa nekim unutrašnjim uzbuđenim i uzbudljivim treperenjem pretežno okrenuta u radosno i đavolasto, lako i lakoumno razrešljivo, čak groteskno; a zato što se pjeva, pa se pri tom svaki njen stih još i ponovi, ona ne samo da izgleda, nego i stvarno jeste "duža" nego što se na prvi pogled čini. Iako je pjesma supstancijelno ljubavna, nema u njoj ni trunčice  od mračne, bolne težine sevdalinki; ništa ni od arkaično-tajanstvenog ili  nedokučljivo slutljivog iz drugog tipa pjesmica. Tek tu i tamo  nailazimo na pokoji usamljen stih zamišljen onom mirnom, hladnom tugom velikog jada i prave,  zle nesreće. Jer u njime je sreća, ne nesreća: mladost i bezbrižnost, vedrina i pribrana pouzdanost u svoju snagu. Kratak je trenutak njihovog punog trajanja i važenja, čak i u mlađega svijeta: pjesna se njeguje od časa kad se mladić zamomči a djevojka zadjevojči, pa dok se on ne oženi a ona ne uda. To je pjesma djevojačka i pjesma momačka, i samo to: oni su je stvorili, njihovo je oruđe i oružje. Ako se ipak pjeva i inače i uporno njeguje i preko toga (a pjeva se, kao što je poznato), to je samo posljedica moralne i društvene atmosfere u kojoj je nikla i razvila se. To je cjelodnevna pjesma; pjesma jutra, dana i noći.

Ponekad je njeno pjevanje praćeno i instrumentalnom muzikom, uvijek diskretno i samo uzgred, tek negdje kao pri dnu i postrani pjesme, nikada s njom ukorak i ravnopravno (njena melodija, njen larghetto, i sami imaju dovoljno autonomne čari da pjesmu nose, pa je zbilja i nose). A sve to zbog toga što je uvijek važno – važnije od svega drugoga – ono što će se reći baš samom pjesmom, pa prema tome to i treba da se čuje jasno, shvati bistro i odjednom a obujmi u cjelini, da bi protivudarac ili dopuna, ako je potrebno da ih bude, mogli biti izrečeni spremno i hitro, na vrijeme i u pravom trenutku, bez zbunjenosti i oklijevanja. Instrumenti su, tokom godina, mogli biti, pa su i bili, različiti, smjenjivali su se dakle pa i miješali, a uvijek od zavisnosti od historijskog trenutka i stepena materijalnog razvitka sredine, dakle njenih muzičko-stilskih navika, sklonosti i mogućnosti. Ranije, možda najranijih godina, bila je to najčešće  frula: primitivan, lako dostupan drveni instrument pastira, sa siromašnom modulacijom svoga naivno-dražesnog, uspokojavajućeg ćutlika. Poslije došla malo modernija  i nama već savremenija  era  tambura -  tamburica i violina sa njihovim određenije i trezvenije čujnim glasom grublje, tvrđe, metalne zvučnosti i hladnije odsječenosti.

Naše pjesme su izrazito regionalne pjesme. To je pjesma seoska i seljačka, i tu joj je topla kolijevka.  Kada je i kako nastala nepoznato je. Postoje samo nagađanja. Ono što je izvjesno to je: da se pjesma širila obiljem stihova svakako ako ne osvajanjem teritorije Toliko ih ima da bi se mogla  sastaviti antologija čemerske pjesme. Nekadas su ih pamtili naši preci, neki su ih pisali na jeftinom papiru istrgnutom iz sinove ili unukove teke, svojim rukopisom, onako kako su znali i umjeli, ali orno i sa radosnim odzivom, prisjećajući se sa zadovoljstvom trenutaka, i budeći ih, kada su im te pjesme drukčije trebale. Naši ih roditelji i suvremenici znaju, na stotine i hiljade: sastavni su dio njihova života, i još više:  mladosti. I danas bi se, dok dlanom o dlan, ne terenu od Stockholma, Knina i Ljubine, bez mnogo sistema i promišljena plana a od manje od dvadesdetak ličnosti, moglo sakupiti nekoliko hiljada pjesama. One niču kao gljive, loše među njima nestaju, još brže.

Naše pjesme odista žive i neprestano nastaju, sve nove i nove, a obnavljaju se dobre među starima, «adaptiraju» novim potrebama i stanjima, i danas. Bezbroj ih je dvostrukih, trostrukih, višestrukih, a katkada se razliku među sobom sasvim tananim prelivima, često po jednoj jedinoj riječi, katkada i samo njihovim izmijenjenim redom, dakle intomacijom, rečeničkim akcentom. Takve izmjene, međutim, povlače sa sobom i neočekivano nedogledne posljedice, i baš takve najviše: začas se izmijeni, i u najbitnijem, čitava pjesma.

 

Diko moja, visoki jablane...

 

Metafora je iz herojske lirike, sva ustreptala. Nevolja je samo što u pjesmi nema ničeg herojskog jer nas naredni stih odvodi u neku sasvim drugu situaciju, kao i rješenje:

 

...Alaj su ti salomili grane!


Ova pjesma ima i drugu varijantu, veoma poučnu. Prvi stih joj je potpuno isti:

 

Diko moja, visoki jablane...

U drugom stihu nastaje obrt, nagao, uznemirujući. Izmijeni se nekoliko riječi – nekoliko slogova i pjesma se,  odjednom,  prijeteći uspravlja, nasmiješena, nadmoćna, a opet nekako puna obećanja, još uvijek do dna ljubavna:

 

... Ja ću tebi salomiti grane!


Varijanti je još mnogo, jer onaj ko pjeva, može da bira između različitih, često mučno drukčijih mogućnosti, iako zapravo nastalih iz prvobitne, a još uvijek im bliske jedne i osnovne.
Naša pjesma saopštava, prosječno i doslovno, nešto između deset i četrnaest riječi. Mora ih zato dati u tako razumnoj ekonomičnosti teksta, sa takvom tačnošću izraza i sa tako osjetljivim smislom za bitno, a u tako proračunato prihvatljivoj njihovoj egzistenciji, kako to epska pjesma ne mora nikada. Zato tekstove naših pjesama  ne treba čitati kao nekakvu drugu knjigu poezije, a bez poznavanja njihove cjelokupne melodijske prezentacije i bez stalno budne svijesti o njoj.

Na Ilindan su je često znali ”povesti”: Pero Perić, Ivo i Niko Ilić, Marijan i Tvrtko Pavlović a da ne govorimo o starijim generacijama kada su svi znali zapjevati. Braća Pero i Bono Barić zasvirali bi i zapjevali, ponekad bi ih zamjenjivali Marijan Barić i Ivan Pavlović, ”uskakali” bi Ljupko Mijatović sa violinom, te Kikići; harmonikaši i violinisti iz Ljubine, Tvrtko ili Anto Barić sa svojim tamburama, Karlo Mijatović sa frulom, a posljednjih godina svirali su Jerko i Jasminko Matić, Ilija i  Dominko Pranjić, Ivo Babić...


 

 

 


 

Evo, šta iz tih vremena pamti Ivan Pavlović:

 

NAŠI SVIRAČI



Od davnina je na području katoličke župe sv. Ilije  Čemerno,  kao i na području bivše Mjesne zajednice Taračin Do,  poznato da su postojali svirači koji su za vrijeme blagdana, igranki, mobi, poslije mise, na teferićima, na dovama  i slično,  na svojim muzičkim instrumentima (šargijama, bugarijama, dvojnicama, violini, harmonici, električnim gitarama...) znali zasvirati narodna kola ( narodno, Moravac, Užičko, Radojkino, Šumadinku, Ilidžanku i druga kola) kako bi se narod  razveselio i u kolima uživao. Ovim putem želim da se prisjetim  najvažnijih svirača sa našeg područja.


Nakon završetka Drugog svjetskog rata pa do 1960.tih godina "carevale" su šargije ili šarkije i bugarije. Na sijelima i prelima vrlo vješti u tom poslu su bili: Ilić (Marijana)  Marijan , zv. Čiča iz Kopošića, Barić (Šime ) Mijo iz Solakovića,  Pavlović (Augusta) Ivica, Pavlović (Ante) Mato - Matan i Pranić (Marka) Šimo iz Višnjice. Nešto mlađi,  ali vješti u tom poslu bili su: Pranić (Šime) Vitomir, Pavlović (Pave) Ivan, Pavlović (Joze) Pero i Vladimir, Pavlović (Pere) Jozo - konobar iz Višnjice, Bešlija (Ibre) Seid i Bešlija Jašar iz Korita,  Barić (Ilije) Milorad - Mile, Barić (Stjepana) Anto - Anto Malkin, Barić (Šime) Pavo iz Solakovića, Ilić (Ive) Iljkan i Ilić (Marijana) Alojz iz Kopošića, Matić (Ivice) Jozo iz Dolovčića. Jedan od najpoznatijih svirača na šargiji i bugariji bio je i Pranić (Mate) Ilija zv. "Crvenjak" s Vrhova. On je ujedno vrlo vješto i pravio šargije i bugarije. Prva tambura na kojoj sam se učio svirati bila je baš ta koju mi je napravio i poklonio pokojni Crvenjak. Ah što je on mogao vrisnuti! Kad sa kakvog sijela pođe kući na Vrhove te uz zvuke voljene bugarije vrisne na Višnjičkom brdu sve odjekuje i čuje se do u Kožlje i Dubovo.

Važno je napomenuti da je u to vrijeme svirao solo na violini bez pratnje Ivan Barić sa  Zečije Strane. U to vrijeme nakon moba (žetelica, tuculja, kopača, komušanja i dr.) po završetku posla bilo je red i poigrati. Svirači bi ugodili svoje instrumente i kolo je moglo početi. Igralo se i pjevalo uz pratnju prekrasnog suglasja ova dva instrumenta. Obično je to bilo uveče pa uz lampu petrolejku ili karabitušu kad se kolo razvije čula se pokoja pjesma ili poskočica u kolu.

 

Treni guzo,  vrag te uzo,

Stani kolo krvavu ti nanu,  zape šešir za šljivovu granu...


TAMBURICE, drvo najmilije,
dosta cura večeralo nije,
dosta cura, dosta udovica,
sve zbog tebe i tvoijeh žica.

TAMBURICA terzijana pita,
kud se ono oženjeno skita,
aj, što ne čuva ženu i bešiku,
žena ječi, u bešici dreči.

 

 


Pojedinci su kupovali šargije, a bilo ih je i koji su ih sami pravili. Trebalo je nabaviti odgovarajuće drvo, jer prava šargija svira godinama i pravila se od javora, trešnje i oraha, a neki su je pravili i od lipe. Najbolji zvuk imale su one napravljene od divlje trešnje, a takvih je bila većina u našem kraju. Prijašnje šargije bile su dosta manje od današnjih. Na njima se nalaze drvene čivije (njima se zatežu žice). Šargiju je valjalo znati uštimati. Zatezanjem i popuštanjem, ”gode se žice”. Prva i druga žica odozgo ugađaju se jednako pa se i zovu parnice ili parne.

Od 1960-tih,  pa sve do negdje 1980-ih godina,  počele su da caruju violine i prateće gitare. Na igrankama,  teferičima, svadbama,  priredbama,  Dovama, poslije sv. mise na Taračin Dolu,  svirali su dueti violina i gitara. Najpoznatiji dueti iz tog doba  (violinisti i gitaristi) bili su: Ilija i Marijan Bartula, zv. Kikići, braća Dućevčani Pero - Perika i Bono Barić, Mijo - Mišura Barić i Bono (Mije) Ivić iz Nasića, Ljuban - Ljupko i Marijan-Šuco Mijatović, Marijan (Ivana) Barić i Ivan (Pave) Pavlović (nastavnici), Braća Stjepan i Ivan Matić s Gore. Osim njih  povremeno su svirali Karlo i Velimir Mijatović iz Starog grada, Marko i Stjepan Pranić iz Višnjice, Nikola (Pave) Pavlović i Vitomir Pranić, Tadija Pavlović i Rafo Pranić iz Višnjice i dr. Na Dovi u Solakovićima,  ili na kakvom sijelu,  često su svirali Ivan (Pave) Pavlović i Tabaković (Ibre) Hasan - Hase. Hase je znao svirati više instrumenata (violinu, harmoniku, gitaru, šarkiju ....).

Treba napomenuti da svirače do pojave violina nije trebalo plaćati. No dolaskom violina i gitara  skoro svako kolo se plaćalo, makar i simbolično. Kolo je plaćao naručitelj i on bi bio "kolovođa".
Moja malenkost i kolega Marijan (Ivana) Barić smo u više navrata u to doba svirali na svadbama. Dosta smo para i zaradili u to doba. Npr: na svadbi u selu Buljetovina kada se ženio  Eskić Milorad zaradili smo za jednu noć polovinu naše mjesečne plaće koju smo imali kao učitelji na Taračin Dolu.
Od 1980.-tih do 1990.-tih godina počela je tzv. elektronska muzika s pojačivačima. Braća Jerko i Jasminko Matić (sinovi Viktora Matić) iz Taračin Dola bili su prvi koji su tu vrstu glazbe promovirali u našem kraju. Svirali su vrlo uspješno na igrankama i teferičima u tom razdoblju.  Jasminko još uvijek svira u Chikagu sa nekim bendom, čiji članovi su uglavnom iz Bosne. Da iver ne pada daleko od klade pokazuju i primjeri njihovih sinova. Njegov sin Florijan  svira gitaru po kulturno umjetničkim društvima u Chikagu, a trenutno je zauzet studijem u Dubrovniku. Jerkov sin Mario je završio četvrtu godinu muzičke škole. Počeo je u Karlovcu kod  profesorice Vesne Žagar,  nastavio u Münchenu i ima još jednu godinu studija. Mario svira klasiku, đez muziku, a ponekad za svoju dušu, te za rodbinu i prijatelje, zasvira i  narodnjake…

Na priredbama u i oko Ilijaša na takmičenjima pjevača amatera nastupali su ”naši”: Rozika Matić (naša Nada Obrić), Šerbo Smajlović (naš Šaban), Zdenko Ćurčić, Zdravko "Šole" Jozić i Perica Gunjević...

Da se mogu povratiti dani
Da ponovo momkuju jarani.

Oj curice sa Taračin Dola
šta bi dala da ti dođe lola?

Šta će meni na prozoru cvijeće

kad me Ruža iz Višnjice neće.

Ide mala niz Ljubinu tužna
slikala se,  pa ispala ružna.

 

Oj Ljubino na širokoj cesti
iz tebe ću curicu dovesti.

Kaže mala nije me voljela
pitajte je što je oboljela.

Umalo me ne ubiše lolu
kod Ljubine, na Taračin Dolu.

Krivačanko ko ti kosu redi
na njoj moji ostaju pogledi.

Tisoviku, visoko na brijegu
u tebi se sokolovi legu.

Pjevaj, ori golube u gori
Pa i moje srce razgovori.


Smrekova je procvjetala boba
Mala moja brat ćeš je do groba.

Svani zoro, svani zoro rana
Ne daj mome draganu da spava.

Moj dragane i jesi i nisi
Oženi se da vidim čiji si.

Što je sela oko Sarajeva
Višnjica je meni najmilija.


Mala moja kad te povedemo
cijelo selo ne bi te otelo.

Kako koja nedjelja osvane
sve je moga momkovanja manje.

Gdje si mala od prošle nedjelje
Moje su te oči poželjele.

Niko ne zna poljubiti bolje
ko Nasićka kad je dobre volje.

Dal zaigra srce u djevojci
Konovikom kad pjevaju momci.

Selo moje selom se ne zvalo
ti si mene u barabe dalo.

Brezovašu ozeleni rano
Da po tebi goveda čuvamo.

Mi smo braća, mi smo i drugovi

K’o jabuka kad se raspolovi.


Meni dragi kupio dukata,
Pa se viju oko moga vrata.

Nema raja do rodnoga kraja,
Ni miline k'o moje Ljubine.

Ja malena dragi malo veći
Kad me ljubi mi moramo leći.

Pjeva lola odjekuje gora

Eto srcu mome razgovora.

Mene moja zavjetuje mati
U Višnjicu za momka udati.

Ženiću se i ja ove zime –
Da se majka ima svađat s kime


Ženiću se onom koja puši –
Nek’ mi meso na tavanu suši.

Zreo orah sa drveta pade,

Mojoj diki drugi prsten dade.

Na mog starog jurišale žene,
A na mene curice poštene.

Bolestan sam i nema mi lijeka,
’Ajde curo, budi apoteka!

Mene ćaća oženi nejaka:
Cura jača – ne da pokrivača.

Suknja tijesna, a curica bijesna,
Ne da pusta da joj ljubim usta.

Mala moja, o moj cvijete plavi,
Ja zbog tebe škole zaboravi.

Moram piti, moja majko stara;
Svake noći sanjam konobara.

Gori svjetlo nasred Tisovika,
Blago meni, ide moja dika.

Digni mala, digni kosu gore –
Da se naše oči dogovore.

 

Naša narodna pjesma (bez obzira šta ko mislio o njoj) je isječak iz intimne kronike seoskoga i seljačkog života, pouzdan, značajan, često otkrivalački.  Imala je svoju društvenu funkciju a izvorište njene nepresušne aktualnosti jeste i pravi razlog neprestanog pribjegavanja njoj.  Ona je kroz duge decenije prošlosti bila, a i danas djelimično jeste, registrator i lirski kroničar, pa i regulator života i događaja na selu čitavoga našeg kraja. Bez  mnogo predrasuda i imalo hipokrizije, ona, i onda kada jednostrano, kazuje taj život jasnije i uvjerljivije nego što bi se moglo očekivati na prvi pogled. Bila je i ostala duboka potreba i radost i stoga joj treba priznati za pravo da bude smatrana onim što ona s pravom i jeste:  našom lijepom i originalnom pjesmom.

 

Svi mi kažu da ja ljubim lažu,
A ja kažem: I ja dosta lažem,
I ja lažem, pa se s njime slažem.

Bože,  spari ko za koga mari,
A raspari ko za kog ne mari.

Vazdan vedro a uveče tama.
Diko moja, ja ne smijem sama.


Otprati me, diko, do bunara,
Od bunara idem kući sama.

Ili:

Naši liježu, mala vrata vežu,
Neka vežu, samo neka liježu,
Ja ću naći kuda ću izaći:
Mala vrata otvoriću sama,
A velika otvoriće dika.

Ili:

Bijela bluza sva mokra od suza,
Sve zbog lole što on drugu voli.


Volim diku, al' se ne odajem,
Meni draže kad on prvi kaže.

Ljubi mene, nećeš biti prvi.
Ja sam jako zaljubljive krvi.

Alaj sam se najela bonbona
Iz dikini'  plavi'  pantolona!

Mala cvijeće u bašticu meće,
Da zamiri kad lola zaviri.

Kad povežem šarenu maramu,
Mora pući srce u draganu.


Intimna seoska idila, ljubavna tajna bez mitizacije. Crtež je krajne oštar i konkretan, dat u svega dvije tanke crte. Atmosfera je gusta i čista, a slika originalna:

 

Sinoć sam se s dikom rukovala,

Tri mi dana ruka mirisala.


Da je meni što mi srce želi:

Lijepu diku i kuću veliku –


Nisam znala, zeleni mi trave,

Da moj dika ima oči plave –

Tvoje oko i moje, djevojko,

Ta dva oka nemaju svjedoka.

Ili:

Blago drugi kad komšiju ljubi,

Pa čim svane, odma'  vidi lane.

 

Ili:

 

Zagrli me,  lolo, oko struka,

Tu se tvoja naučila ruka.

 

Ili:

 

Ljubio sam i slatko i gorko,

Al'  ko tebe nijednu, djevojko.

 

Aoj meni! Ja se oledeni'

Kad sam čula da se dika ženi!


Ja malena, suknjica šarena,

Teško onom kome budem žena –


Četiri sam prevarila lude,

Još ću petog, pa sad kako bude –


Starog diku nisam ni voljela,

Već sam htjela da imam švalera.


Kad zapjevam tiho pa veselo,

Čuj me, moja nadaleko željo.


Suparnice, ja ti nisam  kriva

Što tvoj lola u meni uživa.


Svi mi kažu da sam bećarina

Što ja nosim šešir na očima.


Ala mi se omilila mala

Na potoku kad je noge prala!


Ja malena, suknjica šarena,

Svaka šara po tri momka vara.


Sinoć dvoje na kapiji stoje, -

Il' se vole, il'  se Bogu mole.


Ja mog lolu poznajem kad kosi:

Bijelu ružu za šeširom nosi.


U mog lole, u mog ljepotana,

Uvijek su mu usta nasmijana.


Da znaš, diko, kako srce boli,

Doš 'o bi mi da ti kuća gori.


Stotine i stotine pjesama pjevalo se u našem kraju. Ovo je samo mali dio pjesama - bećaruša, o ljubavi izmedju momka i djevojke, emocijama, prkosu, inteligenciji,  preziru, dovitljivosti, duhovitosti, tuzi i bolu...Da se ne zaboravi!

 


 

Pjesme za sjećanje (II)



Autor: Marijan Pavlović

 


GLAVU GORE, MOJ TARAČIN DOLE
JOŠ NAS IMA ŠTO TE PUNO VOLE

 

Ova Marijanova pjesma dobila je ovih dana svoj nastavak u pjesmi T. Petrovića:

Što sam dalje od rodnoga kraja
sve je više što za njeg me spaja.

Sve je više što za njeg me veže
svakim danom bez njeg mi je teže.

Od kad odoh sa Taračin Dola
grudi mi se razdiru od bola.

Čak i onda dok mu ime pišem
grudi stežu da sve teže dišem.

Sva sjećanja, slike, uspomene
na djetinjstvo podsjećaju mene.



Uvijek je na Taračin Dolu i njegovoj okolici bilo veselo i vedro. I kada su bili u gotovo bezizlaznoj situaciji sa raznim problemima,  mještani a i slučajni prolaznici pokazivali su vedar duh i raspoloženje koje bi uvijek zračilo ka izvoru optimizma. Često se to manifestovalo kroz pjesmu, kolo, šale i smijeh. Pojedinci su imali gotovo uobličene šablon pjesme koje će zapjevati, ali skoro uvijek se ''morala " znati koja će biti prva. U skoro potpuno nestalom sjećanju uspjeli smo (pojedine nismo namjerno izostavili,  nego smo ih jednostavno zaboravili - vrijeme čini svoje) pronaći nekoliko primjera pjevača -  pojedinaca ili grupa koji su obično imali svoje standardne početne melodije, a nakon nekoliko kapljica šljive ili ruma (naravno bez čaja) mogle su ići i sve ostale bez specifične kronologije i značenja. Zato bi se skoro moglo reči da su oni " vlasnici" ovih pjesama:


Mile Barić iz Predene Njive uvijek bi na startu zapjevao:


”Mene majka rodila u šumi
teški jadi dodijali su mi”.


Tu pjesmu je pjevao i sa Jozom Matićem (JOZETOM) s Ravni prije otprilike 40-tak godina, ali i sa Mijom Mijatovićem (PERAGINIM)  10 - 15 godina kasnije. I Mijo je imao svoju posebnu pjesmu, s kojom bi počinjao veselje,  a glasila je:


” Mala moja ne budi žalosna
udat ćeš se,  široka je Bosna”.


Niko Ilić /Tale/
iz Paklina uvijek je počinjao ovu:


" Koso moja ne treba ti brena
samo češalj i voda studena”.


Anto Zečević
sa Kruga zapjevao bi:


"Kući žene,  sad je vaše vrijeme
ostat će vam krave ne muzene”.



Jozo Barić
/poznatiji kao TUM / sa Vlasenica uvijek je imao zanimljivih melodija,  a kretao bi sa ovom:


” Oj ljubavi,  ko li te nabavi
nabavilo ja i moje milo”.


”Slavni sude samo sudi pravo
nije meni robijati žao”,


bila je udarna pjesma Stjepana Barića BRACE , a njegov prezimenjak,  nastavnik Marijan, malo rjeđe,  ali s voljom bi počinjao ovu:

”Ljubičice i ja bih te brala
samo ne znam kome bi te dala”.


Sa veoma jakim grlom i dobrom pjesmom isticao se i Jozo Matić,  pekar iz Dolovčića, odnosno iz Rijeke, čija je prva pjesma bila:


”Sijelo sijeli, pjevaju mladići
meni moji ne daju izići”,


a  u nešto sličnoj verziji Stjepan Pranjić BOBEK znao je zapjevati:


Dođi dragi do zelenog duda
meni moji ne daju nikuda”.


Evocirajući sjećanja na svog oca Peru, Jozo Zečević JUKA sa Kruga,  uvijek bi " podigao" ovu:


”Kordun, Bosna, Banija i Lika
to je majko tvrđe od čelika”.


Počesto i dan – danas,  Ivo Ilić iz Ilijaša zapjeva svoju omiljenu pjesmu iz momačkih dana:


”Bijela bluza sva mokra od suza
sve zbog lole što ga druge vole”.


Često je nešto mlađa generacija znala zapjevati o svome selu, pa se ponajviše nedjeljom mogla čuti pjesma grupe iz Nasića, koju su činili Slavko Ivić, Jozina Barić, Matan Pranjić i Mijo Ivić,  a ona  glasi:


”Selo Župča, Slivno i Nasići
tu ću majko na sijelo ići”,


dok su grupe iz Višnjice idući kući sa Taračin Dola pjevale:


”Višnjičani,  to je nama dika
zapjevati preko Grabovika”,

 


ili pjevači iz Ljubine:


“Oj Ljubino, selo pored pruge   
uvijek pjesma, nikad nema tuge”.

 

Bono Ilić iz Kopošića svoje raspoloženje uvijek prenosi pjesmom:


"Žao mi je sela Kopošića
i nekol’ko žena iz Nasića“,


a pjesme Rafe Pranjića i Tadije Pavlovića, koji su  najveći dio svoga momkovanja proveli u Nasićima,  bile su:


”Što god ima u Nasić’ma žena
najbolja je iz Gavruše Vena”

ili
”Nije mene rodila Ciganka
već poštena ispod čerge žena”.

Nije bilo veselja, sijela ili svadbe gdje Pavo (Pavun) Babić nije zapjevao ovu:


”Pičić dedo kroz Ljubinu prođe
….le ga Ljubinke djevojke”

ili
”Nisam riba da me voda šiba
već djevojče da me ljubi momče”.


Samo malo starije generacije pamte pjesmu pokojnog ČAKIJE  - Ivice Ćurčića iz Tikvića, koja je glasila:


”Čakija je dodijala Bogu
i meni je,  ja bez nje ne mogu”.

 


Poznata pjesma Pere Barića PERIKE sa Dučevaca bila je:


"Curo Hajro ne varaj momaka
ubit će te munja iz oblaka”,


ali bi on počesto znao zapjevati,  u ono vrijeme  i u onom sistemu,  pomalo nesvakidašnju pjesmu:


”A, moj brate,  pričuvaj se Ozne
jerbo Ozna nikoga ne pozna”.


Mnogi su davno zaboravili, kako su pjevali Stjepica Ivić / Rafićef/  i njegov prezimenjak Bono /Djakov/, a njihova popularna pjesma bila je:


”Hajmo momci preko Kamenica
kud je iš’o Bono i Stjepica”.


Koristeći slobodno vrijeme i priliku,  "pjevačima" se uvijek pridruživao pokojni svećenik Martin Anić sa svojom omiljenom pjesmom:


”Selo moje i sokaci uski
žao mi je što ostaste pusti”.


To se  sada može reći za gotovo sva naša sela, koja su žalosna, opustošena i kao da i ne postoje.

 

Osim gore pomenutih,  pjevale su se i mnoge druge pjesme, koje je kao i mnogo izvodjača,  vrijeme pregazilo i uništilo i koje su otišle u zaborav. Bilo je, naravno,  i ženskih pjevačkih skupina koje su pjevale veoma lijepe,   ali sada gotovo potpuno zaboravljene pjesme kao što je ova:


„Seko, sestro, birat ćemo mjesto
gdje ćemo se sastajati često”.

 

U ovoj pjesmi ima mnogo simbolike za ljude sa Taračin Dola i okolice, mada oni sada nisu u prilici da biraju mjesto sastajanja, nego im je ono samo po sebi locirano na Taračin Dolu, gdje se svakog ILIN dana sastanu oni koji su živi i  zdravi.  Oni  sa sjetom i tugom u srcu, iz svih krajeva zemljine kugle,   u mjesecu julu pohitaju na Taračin Do i ponovo zapjevaju i zaigraju da bar malo daju oduška svojoj duši, uz uvijek ono prisutno:
/ EH.. .DA JE SADA K' O NEKADA/.

Na kraju da kažemo i to da su veseljaci iz ovih krajeva često pjevali i one pjesme, koje se ne rimuju ili potpuno obrnute,  ali veoma šaljive  i smiješne, a neke od njih su:

 


“Hoćemo li zapjevati rodjo                             
da vidimo ko umije bolje".


"Ja  u mraku šešir u budjaku,
mila majko jesmo razbacani",

”Oči moje iz kredenca vire
i gledaju kako mlijeko kipi ”,

”Kad popijem jednu ljutu šljivu
bježi mala udar’t ću te ciglom”,

”Dođi mala dje se čvarci tope
pa da vidiš kako lola miješa”,

"Tresu mi se tresu djigere u mesu
tresu mi se damari ko drva na kamari.”

”Što god ima u Višnjici cura 
sve su prošle preko mojih ruku”.


Nažalost, davno je zašutila pjesma u Višnjici, Taračin Dolu, odnosno cijelom našem kraju. Narod se raselio na razne krajeve svijeta, jedan dio nije više među živima. U sjećanje na nekadašnja vremena, a zahvaljujući Ruži Marić Pavlović, Kruni Pavlović i naravno Tvrtku Pavloviću, ostalo je zabilježeno nekoliko pjesama i šala iz Višnjice (sa Torina i Ravne njivice). Prepuštamo slušanje tonskih sadržaja našim zemljacima i svim posjetiteljima naše stranice uz nadu da će osjetiti makar mali "dah zavičaja".  Nekoliko sačuvanih pjesama sa sijela u Višnjici; neke od njih slabo se čuju, na nekima postoje i neki drugi snimci i izvođači:

Pjesme sa sijela u Višnjici

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom