Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Otrgnuto od zaborava
Autor Marijan Pavlović   
Petak, 11 Prosinac 2009 17:37

MI SMO ŽELJINI, ŽELJO JE NAŠ


Veterani u Ilijašu Najstarije i nešto starije generacije "Taračinaca" nisu mnogo znale,  niti volile sport. Tek,  ako se tako može reći,  srednja i mlađe generacije, pored praćenja i zanimanja,  poneki su se i aktivno počeli baviti sportom, odnosno sportovima. Nogomet je uvijek bio taj koji se po popularnosti odvajao od ostalih sportova. Svaki klub u tadašnjoj državi imao je i svoje vjerne navijače, a sa ovih krajeva najviše ih je  imao NK "ŽELJEZNIČAR" iz Sarajeva. Jozo, Petar i Anto Zečević sa Kruga, dva Marijana: Ilić i Pavlović, Anto Ćurčić, Anđelko Pranjić iz Višnjice, Boško Jozić, Dule DUKA Ivanić iz Ljubine, BRACO Barić iz Solakovića, Jozo i Dragan Đogo ŠKECO iz Ilijaša, J. Babić sa Konovika, samo su neki od vatrenih pristalica radničko-željezničkog kluba sa popularne Grbavice, iz Sarajeva. Većina pomenutih pratila je gotovo sve utakmice ŽELJE bez obzira na mjesto odigravanja. Putovalo se širom Jugoslavije a i Evrope (Sliven-Bugraska, Sion -Švajcarska, Minsk-Rusija, Sekesfehervar-Mađarska), i gotovo i nije bilo utakmice da se nije čula popularna Željina pjesma:  ”MI SMO ŽELJINI  - ŽELJO JE NAŠ”. Skoplje, Ljubljana, Rijeka, Novi Sad, Split, Tuzla i drugi gradovi u JUGI bila su meta kada je Željo tamo gostovao,  a posebne poslastice bile su u Zagrebu i Beogradu; susreti sa Dinamom, Hajdukom, Zvezdom i Partizanom, a najburnije je bilo kada se u Sarajevu igralo sa mjesnim rivalom Sarajevom. Poslije takvih derbija nastajale bi zučne diskusije i rasprave sa vatrenim navijačima SARAJEVA, koji su bili vjerni svom timu ali ih je,  naravno,  bilo nešto manje, nego željevaca. Vrijedi istaći Jozu Bartulu ŠUCU, Jozu BRACU Jozića  iz Ljubine,  te Pavu Ilića iz Višnjice u čijem su se  brijačkom salonu na Stupu šišali i brijali mnogi igrači iz Sarajeva i Želje (Katalinski, Šaran, Berjan, Sušić, Vidović, Rajković,  uz nezaobilaznog Igera (pratnja koševskih igrača).

Poznati igrači Igrači i pjevači u Ilijašu Potpisniku ovih redaka ostala su u sjećanju mnoga putovanja,  a prije svih ono 1972. godine, kada je Željo na stadionu JNA u Beogradu,  u posljednjem kolu "razbio" jakog Partizana pobjedom od 4:1 i osvojio titulu prvaka Jugoslavije. Opšti metež bio je na prvom peronu Sarajevske željezničke stanice, kada je specijalani "ŽELJIN PLAVI VOZ" trebao poći  ka Beogradu… Zvona, zastave, klepetaljke, transparenti, petarde i mnogi drugi navijački rekviziti zaglušili su uši prisutnih, a mnogi su već tada ostali bez svojih majica, košulja i druge odjeće, koju su bacali sa sebe. Na sve četiri stanice (DOBOJ, VRPPOLJE, RUMA,  Beograd) gdje je plavi voz stajao,  bilo je sitnih čarki i nereda, a najviše u Beogradu, gdje su nas "razgolišene",  gotovo bez odjeće dočekali navijači Partizana i počeli tuču bez najave. Svako je ponešto dobio, a  naravno  i dao,  a kordon milicije je željevce sproveo do stadiona i pratio u toku utakmice,  a dva kordona milicije bila su poslije Željine pobjede  4:1 (Boško Janković 3 i Velija Bečirspahić 1 gol) i osvajanja titule, dok je plava rulja iz Sarajeva došla do Topčiderske željezničke stanice, odakle je plavi željin voz u kasnim večernjim satima pošao za Sarajevo. Na jedinom stajanju u Vrpolju čekali smo 3 sata, jer se moralo promijeniti nekoliko demoliranih  vagona plave kompozicije. Promukli, umorni, poderani i neispavani, u "šljivama"  i zamotani, čitav dan smo se veselili ulicama Sarajeva, da bi slavlje završili na Grbavici,  gdje smo imali prijem kod uprave Želje. Pjesma; ”Mi smo željini -Željo je naš”,  orila se dugo, kako na Grbavici, Sarajevu, tako i u Ilijašu, Ljubini, Taračin Dolu i Višnjici. Bila je to prva titula  nogometaša Milana Ribara i prvo "razbijanje" mita nepobjedivosti stalnih prvaka: Zvezde, Partizana , Hajduka i Dinama.

Pored ovog,  bilo je još mnogo zgoda i doživljaja,  a evo nekih od njih:

Nogometaši u Ilijašu - Na recepciji hotela u Slivenu(Bugarska) poslije utakmice koju je Željo izgubio sa 1:0, Željin igrač Milomir Odović, previjao se od bolova od zadobijenog udarca na utakmici i zatražili smo nekoliko komada leda da stavi na bolno mjesto. Nas nekoliko bezuspješno smo kod ugostiteljskog osoblja pokušali izdejstvovati te ledene komadićke , odnosno taj "famozni" komadić smrznute vode, koji smo obećali i vratiti po povratku Željinog masera iz šetnje gradom. Recepcionar je prvo pozvao šefa hotela koji je konobarima strogo naredio da nam to ne  smiju dati, jer smo stranci, a potom je stigla i bugarska policija, koja nas umalo nije stavila u zatvor skupa sa povrijeđenim fudbalerom. Ubrzo se vratio i Željin maser (mislim da se zove KUKRIĆ) i problem je riješen.  U prolazu gradskim ulicama pokušavali smo uzaludno dati kao poklon obične "zvakače gume" bugarskim djevojkama i mladićima na ulicama Slivena, ali su oni bježali od nas izbjegavajući svaku komunikaciju, bojeći se da ih ko ne prijavi ili da ih ne vidi policija. Tek nam je na kraju tajnik Želje ZDENKO JELIĆ objasnio da u njihovom zakonu stoji klauzula: ako bilo ko surađuje ili trguje sa strancima može dobiti smrtnu kaznu.  Ehm,  taj famozni komadić leda -tadašnji i demokracija- sadašnja.

- Tomislav Ivić, slavni i trofejni trener splitskog Hajduka,  nekih 70-tih godina prošlog stoljeća doveo je "BILE" na Grbavicu.   Među plavim navijačima, strah, bojazan ali i prikriveni optimizam, hoće li Željina momčad moći parirati Jerkoviću, Oblaku, Šurjaku, Žungulu i drugim. Bodovi su bili potrebni domaćinu, ali tada moćni Hajduk melje sve pred sobom. ”Ja se najviše bojim Šurjaka jer on je najbrži", rekao je Škeco, neko bi pak dodao da su Oblak i Jerković najopasniji. Moja malenkost je prognozirala na Slavišu Žungula koji je obično davao  tri zgoditka po utakmici. ”Ma,  kakav Žungul”? -  bile su riječi Brace Barića iz Solakovića. ”On je bezveznjaković a njega će čuvati Berjan. Eto kladimo se - rekao je Braco, ako Žungul da gol ja se šišam na ćelavo." Opklada je brzo pala,  a ni predivni ambijent na prepunoj Grbavici, bučno navijanje nisu spriječili Žungula,  robusno Hajdukovo desno krilo da postigne zgoditak. Susret je zavšen pobjedom Hajduka od 1:0 a strijelac  je bio Žungul, a zatim slijedi put ka  prvom  frizerskom salonu i Bracino šišanje na ćelavo. Kada je ustao sa frizerske stolice rekao je : ”Evo sad mi je glava bijela kao Žungulov  dres........mu majku”.
Nastao je smijeh,  a potom žal za izgubljenom utakmicom i važnim bodovima.





 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom