Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Ljepših možda ima, dražih nigdje...

(M. Selimović)

Pranje veša
Autor Administrator   
Subota, 12 Prosinac 2009 13:06

Lukšija

Ne tako davno, prije šezdeset i više godina, dok još  dok nije bilo raznih pomagala za brže, jednostavnije i kvalitetnije pranje  rublja, poput vodovoda, mašina ribaljki, sapuna kabaša, perilica i faksa, naš svijet je obično jedanput mjesečno  na težak način prao rublje.     

Čeljadi je bilo puno u kući, a ”aljine” je trebalo prati. Naše bake i prabake su za pranje veša koristile drvena korita ili kace u koja su naveče kiselile veš. One su imale velike kace,  veće od jednog metra. Žene bi stavljale veš u kacu i svaki red veša posipale su lugom. To se zvalo parenje. Kada bi stavile sav veš, onda bi to zalile ključalom vodom do vrha kace. Kacu bi dobro potrpale da ne isparava.

Ovako potopljen veš bi se kiselio cijelu noć, a domaćica ga je slijedećeg dana, u ranim jutarnjim satima, vadila iz korita i slagala u jednu ili više drvenih posuda, čabrove. Čabar je po obliku sličan kaci, ali je nešto manji, pravljen od jelovog ili hrastovog drveta. Čabar je imao tri noge, a pri samom dnu imao je i otvor, koji se zatvarao drvenim čepom i kroz koji bi voda istjecala, nakon što bi se veš popario.
Da bi se veš popario trebalo je skuhati vodu u araniji u koju bi se istresao već ranije pripremljen lug od bukova drveta. Zatim bi se voda dugo miješala kako bi se lug što bolje rastopio. Sve to vrijeme voda je morala ključati. Kada bi se lug potpuno rastopio, posebnom posudom, tj. tavom, zakučala bi se ova smjesa, lukšija, i njom bi se zalijevalo rublje u čabru ili koritu. Kako nerastopljeni lug ne bi ostajao na vešu, preko čabra se prostirala  gusta lanena žaka, na kojoj bi lug ostajao. Čabar je na samom dnu imao manju rupu kroz koju bi se cijedila voda, koja bi se vraćala u araniju. Postupak se ponavljao više puta (govorilo se da je najbolje ako se to uradi jedanaest puta) , kako bi se veš što bolje popario. Veš bi se, nakon što se popario (nerijetko je to trajalo cijeli dan), ostavio da odstoji preko noći da se  ohladi i da se voda iz njega iscijedi.

Treći dan bi se veš vadio iz čabra i nosio na korita gdje se ispirao u hladnoj vodi kako bi se iz njega odstranila cijeđ (voda iz aranije pomiješana sa lugom). Žene, a bilo je i muškaraca, nosili su veš od kuće do korita na “obremači” – obrenjači. To jer bio drven srg dužine oko dva metra koji se nosio na ramenu ili iza vrata. Veš bi se naslagao sa prednje i zadnje strane i obrenjača je bila teška jer je veša bilo dosta,  a i put do korita je bio dug . Na isti način se veš nosio kući nakon pranja.

Ispiranje se vršilo lupanjem rublja pratljačom (hrastova ili bukova daska u komadu, dimenzija oko 30 x 20 x 2 cm, koja je imala dršku, na posebnom stolu za ispiranje ili na posebnom dijelu korita predviđenom samo za pranje veša. Isprani veš je nošen kući gdje je steran na ogradu ili štrik, posebno na mjestima koja su bila sunčana, kako bi se mogao brzo osušiti.


Nikakav deterdžent (govorile su naše bake) ne bi tako mogao ubijelit veš kao lug (pepeo) od bukve.
Sve do pronalaska pegle (prvo one na žar, pa električne) rublje se nije ni peglalo, već se slagalo, te bi se na njemu neko vrijeme sjedilo ili su se na njega stavljale valjuge (ravni, teži komadi drveta), kako bi se ispravilo. Čisto i ”popeglano” rublje bi se slagalo u kufere (drvene sanduke) u kojima je mlada donosila svoju opremu ili bi se vješalo o srg u spavaćoj sobi.

Pojavom ”kabaša” (sapuna za veš), a kasnije i deterdženata, prestaje se s pranjem pomoću luga. Tada se veš otkuhavao u vešnim loncima na šporetu, u kući, a ispirao se i dalje pomoću pratljača i na koritima. Prljavija i grublja odijela, poput željezarskih, otkuhavala bi se i ribala uz pomoć tzv. ribaljki , a potom ispirala  kao i ostali veš. Nabavkom električnih strojeva napušta se i ovaj oblik pranja, mada su pratljače i ribalice još dugo bile u upotrebi.
Prokuhana i izbistrena mješavina luga i vode služila je ne samo  za izbjeljivanje bijelog rublja, nego  i za pranje suđa i posuđa, pravljenje domaćeg sapuna, pa  i za pranje kose.

Zabilježeno je da se  lukšija  koristila i  za suzbijanje svraba i to kupanjem tom tekućinom, mada je pojava svraba bila rijetka u našem kraju. Poslije nanošenja te tekućine trebalo se obavezno saprati vodom jer je žestina tekućine bila velika i pržila je tijelo. S lukšijom se nije valjalo ”igrati”, jer se moralo voditi računa da voda dobijena iz lukšije bude čista i bistra,   jer gusta voda dobijena iz lukšije mogla je svojom žestinom da  skine i snese kožu sa tijela.
Ovaj "tretman" ponavljao se dva puta.

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom