Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Folklor

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Djetinjstvo i zavičaj mjesta su kojima se

čovjek identificira...

Folklor
Autor Marijan Pavlović - Pilot   
Subota, 12 Prosinac 2009 13:26

PRIZNANJA SA SVIH STRANA

Prije nekih 40-tak godina,  na inicijativu muzičkih i folklornih entuzijasta iz RTV Sarajevo i omladinskih organizacija Solakovića, Ljubine i Taračin Dola,  a u organizaciji Radničko -kulturno-umjetničkog društva Ilijaš osnovana je izvorna folklorna sekcija Solakovići. Vrata u ovoj sekciji bila su širom otvorena svima koji su volili, njegovali i čuvali izvorni folklor, pjesme, običaje,  kola i igre, šale, viceve, dosjetke i priče, bez obzira ko su,  šta su i odakle dolaze, bez obzira na bračno stanje ili bilo koju drugu osobinu ili pripadnost. U početku probe su se održavale u privatnim kućama, na sijelima, na njivama i livadama ili svim drugim mjestima, gdje bi se okupila dva ili više pjevača ili igrača, odnosno člana, koji su znali zapjevati pjesmu, zaigrati kolo ili zasvirati uz šargiju ili neki drugi instrument. Uz kasniju organizaciju i podršku svih struktura,  kako ilijaškog RKUD-a, tako i mještana Solakovića, Ljubine i Taračin Dola, grupa se razvijala tako da je u svom zenitu,  negdje izmedju 1973 - 1977 godine, brojala i do 80-tak aktivnih članova. Stariji članovi grupe su se potrudili da iz svojih sanduka, arhiva,  ormara i sefova "izvuku" poneku narodnu nošnju, pomalo zaboravljeno zlato i dukate, a violine i šargije, nisu nikad ni odlazile u "mirovinu". Grupa je svojim angažovanjem i radom udarila pečat, gdje god se pojavljivala. Rat je uništio dosta arhive i materijala ove grupe, a iz priča i po sjećanju nekih članova grupe, kao i autora ovih redova, najzapaženiji nastupi ove sekcije bili su na Međunarodnoj smotri folklora, koja se svake godine održava u Zagrebu, gdje su postizani veliki uspjesi i osvajana zavidna mjesta i priznanja iako ova tradicionalna smotra međunarodnog folklora nije bila takmičarskog karaktera. U dva nastupa na Abraševićevim susretima u Valjevu (Srbija), izvorna grupa iz Solakovića prvi put je bila druga,  a drugi put prva. Na "Sijelu na vratima Bosne" održanom u Bosanskom Brodu 1975. godine, u veoma jakoj konkurenciji,  osvojeno je takodjer zavidno mjesto, što je poseban uspjeh s obzirom na učešće mnogo izvornih grupa iz Posavine, koje su imale veoma bogat program i tradiciju.

Milina je bilo gledati i slušati Stjepana Barića,  popularnog "BRACU",  kako počinje pjesmu sa kojom se obično otvarao program:


"Vidi ti se na očima mala
Da se ne bi puno otimala".


sa svojim pratiocima Marijanom, Miletom, Pavom i Fićom, a još ljepše slušati zvonke glasove tri sestre : Ane Pavlović, Anđe Barić i Kate Ivanić, najstarijih članica ovog društva. Mnogo nastupa grupa je imala u Ilijašu, Srednjem, Sarajevu, Visokom, a bilo je gostovanja u Prozoru, Lušci Palanci kod Sanskog Mosta, Tesliću i drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine i dalje. Teško je govoriti o najzaslužnijim jer su to bili svi članovi,  ali se ipak može izvojiti Anđa Barić sa svoje dvije sestre:  Anom i Katom i četiri kćerke: Ružom, Anom, Nevenkom i Nadom, šargijaš Pavo Barić, predsjednik Stjepan Ivanić. Tu su,  svakako vrijedni bili i ostali, a evo nekoliko imena, koja su ostala u sjećanjima (uz izvinjenje ne pomenutim),  a to su: supružnici Janja i Mile Barić, Ana i Ivica Barić, Slavica i Stjepan Matić, sestre Marija i Katica Babić, te Jadranka, Zvono, Mara, Ljubica, Marica, Filip, Zdravko, Rade Ivanić, Mujče Smajlović, Ljuban Ćurčić, Zvonko Barić,  Perica Gunjević, Zdenka Ćurčić, Bruno, Josip i Stjepan "KVA" Jozić. Neka se ne ljute oni koje nismo spomenuli, jer ovo radimo po sjećanjima, nekih članova i autora testa, starim preko 35 godina. Tadašnji muzički urednik RTV Sarajevo,  Mijat Božović je često na probama,  uz koreografa MRKVU i ostale,  znao reči:  "Vi niste samo ponos svoga i ovih krajeva, nego širom cijele Bosne i Hercegovine i šire". Uz bilo kakvu opštinsku organizaciju nekih svečanosti, većina predsjednika,  a  posebno Slobodan Dobrijević,  su govorili:  "Nemojte da bi slučajno zaboravili izvornu skupinu iz ljubine, Solakovića i Taračin Dola". Svojevremeno,  grupa je igrala i po sedam različitih kola, sa veoma različitim i gotovo umjetničkim isprepletanjima nogu, koje su ponekad jedva "doticale" pod, tako da su i sami koreografi ostajali bez testa, a pjevačke;   ženske i muške skupine su pjevale na stotine različitih pjesama, od kojih su mnoge članove žirija "bacale" u trans, a uvijek je aktualna bila ona:

"Mala moja da ti budem sluga
Da te svlačim i da te oblačim".


Naravno da je sa tih mnobrojnih gostovanja i putovanja ostalo (ali nažalost dosta i zaboravljeno) mnogo dogodovština, šala, dosjetki i priča,  a poneke su otišle u nepovrat sa smrću nekih od članova skupine, ali bi za ovaj put pokušali izdvojiti ovo:


Na velikoj bini u Valjevu postrojeni pjevači: Stjepan Barić "Braco", Marijan Pavlović "Pilot", Filip Ivanić "Fićo",  te Mile i Pavo Barić,  koji su usput i popritegli svoje šargije i sve je spremno za početak samo se čekao startni znak. Na bini je bilo mnogo otvorenih poklopaca koji su se nakon starta zatvarali i dobila bi se ravna podloga za igru. Jedan od radnika koji je, čini mi se radi na kablovima televizije,  sa snimateljem za trenutak je zakasnio zatvoriti poklopac tako da su mu sudionici prikliještili prste od lijeve ruke, jer je dat znak za početak pjesme i svirke. Onog trenutka kada je počela pjesma, počelo je i njegovo plakanje i vriska. Mikrofoni su to sve nosili u publiku i u uši žirija, koji kao ni gledaoci nisu mogli ništa vidjeti jer je pozornica bila dosta podignuta. On je plakao sve dok je grupa pjevala, kada su napokon njegovi prsti "oslobođeni", Nogu na poklopcu je držao Braco i na pitanje žirija ko je plakao dat je odgovor : ”Mi ujedno i pjevamo i plačemo jer je i plač pjesma sa suzama, a jedan od članova žirija pitao je gdje je taj glas koji je plakao. Odgovor je bio:  ”On je i bio sa nama i nije bio sa nama, na što je žiri ostao zapanjen i dodijelio maksimalnu ocjenu. Poslije predstave slijedilo je upoznavanje i smijeh sa čovjekom koji je tokom čitave pjesme plakao i "pregled" njegovih prstiju na ruci.

Druga priča: odlazeći na neko gostovanje vozili smo se u kombiju Ilijaške elektrodistribucije. U patosu kombija bila je poveća rupa otvor za koji su svi mislili da je od neophodne klapne, koja se ljeti otvara,  a zimi zatvara radi potrebe grijanja, odnosno hlađenja. Na pitanje vozaču što ne zatvori tu rupu,  on je odgovorio da ne može i da je tu ranije stajala bandera od struje. Neko je upitao: "Je li tu bio deblji ili tanji kraj bandere? Deblji - uslijedio je odgovor vozača Sabrije Avdukića, a "Šole" je konstatovao da je bio tanji kraj bilo bi manje puhanja i manje hladno. Jeste,  odgovori vozač, ali da je tu bio tanji kraj ja bih na njemu visio u zraku, kada bi deblji kraj povukao nazad i podigao auto. Nastao je smijeh i nastavak putovanja.

Urednici i voditelji emisija "Selo veselo" iz Radio Sarajeva uvijek su rado snimali i intervjuisali ovu sekciju. Nekad davno kod Zlatka Prlende pjevale su Ana, Tonika Pavlović i Marička Pranjić, a Nebojša Minić, Nedjeljko Opančić, Enver Šadinlija i drugi su u nekoliko navrata snimali svoje emisije u Ljubini, Taračin Dolu,  Srednjem, Malešićima, Ilijašu, gdje su članovi ovog društva uvijek bili dragi gosti-učesnici sa svojim bogatim programom. Sve su uši mnogo nedjelja u rana jutra bile podešene uz prijemnike radija,  a na frekvenciji "Selo veselo",  uz iščekivanja koja li će se pjesma čuti. Ova grupa imala je i mnogo TV gostovanja, a mislim da je arhiv RTV Sarajevo pun materijala bogatih prilozima ove grupe. Grupa je nakon rata u nešto okrnjenom sastavu obnovila rad uz novo ime “Kulin ban”, sa dosta skromnijim ali značajnim programom,  a imala je nekoliko zapaženih nastupa od kojih izdvajamo učešće na smotri međunarodnog folklora u Zagrebu.

Iza kulisa


Često je na priredbama, nastupima ili drugim programima, bilo  jako važno i ono što se dešava iza kulisa, odnosno što ne ide direktno u program. O tome se poslije ispredaju razne priče, šale, karikature i slično, ali i ta imaginarnost kasnije predje u realan subjekt.   Tako smo mnogo kasnije saznali sta se dešavalo iza kulisa, iza bine, pred nastup folklorne grupe Solakovići, na međunarodnoj smotri folklora l974.  godine u Zagrebu.Voditelji i urednici,  radi što bolje pripreme i opreznosti uvijek su kontrolisali je li sve dobro uštimano: grla, tambure, violine, nošnja i dr. Iz ovih slika se vidi da je naša grupa  na ulicama  glavnog grada Hrvatske imala jednu takvu mini probu, gdje Mile Barić sa uštimanom šargijom testira grlo Kate Ivanić i ostalih pjevača, a šarenilo lijepe nošnje, fotografi su jednostavno upijali u svoje objektive. Samom događaju, uvijek prethodi tzv. generalna proba, što možemo vidjeti na slici, gdje iza Brace Barića, nositelja zastave, u parovima izlaze: svirači, pjevači i igrači, kako bi se i organizator uvjerio da je sve spremno. Na tim i takvim probama uvijek je zastupljena i velika prisutnost ljubitelja folklora ili drugog ovisno koja je priredba ili manifestacija.
Iza kulisa je bila i organizacija izbora, najljepše djevojke, momka i najljepšeg para - dvojca, obučenih u narodnu nosnju. Iz naše skupine epitet najljepše pripao je Ani Barić, koja je kao što vidimo, a po pričanju i drugih sudionika, tada izgledala prelijepo, jer se idilično uklopila  kako u nošnju,  tako i u sam program pred nastup. Organizator je pobjednicu darivao vrijednom knjigom o folkloru. Bilo davno, ali ne i zaboravljeno, uz nadu da će i današnje generacije uživati u onome sto su radili njihovi prethodnici, ako nisu u mogućnosti slijediti tradiciju. Tako je na ovaj slučaj sa Anom danas ponosna njena kćerka Danijela Mrnjavac, koja nas je i inicirala za ovu objavu događanja iza kulisa, te nam ustupila slike, na čemu joj se zahvaljujemo.

Evo i nekoliko uspomena Ane Barić Mrnjavac:

Bili smo na Smotra Folklora u Zagrebu u periodu od 20.06 -26.06.1974. godine. Ovi se dani i događaji na njima nikada ne zaboravljaju. Tih 6 dana boravka u Zagrebu prošlo je tako brzo. Igralo se i pjevalo skoro cijeloga dana. Tako smo jednoga dana igrali  na Trgu bana Jelačića; (Trojanac, Lijepa Mara kolo vodi, Ajd' na lijevo čika Stevo, i nadpjevavanje; ženski i muški) i nesretni Trojanac smo pomeli. U tom trenutku pometnje, ja sam samo pogledala Zvonu Ivanića Koji je bio na KECU a ja kolovodja i tako igrajuci  izvela sam kolo van podijuma, a da nitko nije ni primijetio pometnju. Dobili smo veliki aplauz. Mijat Božović, tadašnji muzički urednik Radio Sarajeva, koji je bio i naš voditelj, čestitao nam je na pravovremenoj reakciji i  brzom preokretu pometnje. Pošto su muški članovi nosili "PELENGAčE", a bila je vručina, one su tako oštre, pa su ih isjekle po nogama. Na kraju dana bili smo primorani da idemo u "lov" na duge gaće po velegradu Zagrebu. U jednom momentu ugledali smo zelenaru( po zagrebacki- voćarnu) i tako je nas nekoliko ušlo unutra. Stjepan Barić-BRACO je izvalio one svoje oči i počeo mucati i na kraju je pitao: "Jarane, nama trebaju gaće? Pomagaj!! Imaš li ti dugi gaća ovdje?" Na to mu je jadan prodavac rekao: "Pa,  zar ne vidiš da je ovo voćarna?" Braco je odgovorio: "Jarane, od bola ne vidim ništa, samo znam da nam trebaju duge gaće i to  HITNO!!" Tu veče su muški bili bez dugih gaća i u tom svom smijehu bol je prestala i bila zaboravljena.

Drugom prilikom spremali smo se na Susret Abraševića u  Valjevo. Bila je jesen i svi smo bili doma, kad netko pokuca na vrata. Pokojni Pepo Ivanić otvori vrata i s njim Slobodan Dobrijević, predsjednik općine Ilijaš, predsjednik Društva Djordje Dragičević i novinari upadoše u našu kuću (Barića). Počastili smo ih kavom, rakijom i  mezom a onda je krenula priča o tome kako on radi kućne poslove bez domaćice, kako se snalazi(pošto je svih pet iz kuće manje-više igralo folklor).  
Anto Barić na to je odgovorio : "Imate li vi išta za moju Šaravu, i ona je žensko! Brate mili vodite i nju da je ja ne muzem!!"Tada je nastao smijeh a sa time je i  zavrsio članak s Antom Barićem u beogradskim "Novostima".  

Tako je to teklo iz mjeseca u mjesec,  iz godine u godinu, omladina se ženila i udavala. Grupa se polako počela raspadati, da bi se na kraju i raspala, ali ostaju uspomene koje se NIKADA NE ZABORAVLJAJU I SLIKE KOJE GOVORE VIŠE OD TISUĆU RIJEČI.


 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom