Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Stanogradnja

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

"Ovo je moj pedalj zemlje...Mene je ovdje majka

rodila, i prva mi se jagorčika iz zavjetrine zazlatila, i prva mi se ševa nebu okomila..."

Odavde sam ja za svijet čuo i …"

Stanogradnja
Autor Jozo   
Subota, 12 Prosinac 2009 14:20

Stare kuće



Nije sigurno da li još uvijek postoji jedna stara kuća, primjer naše graditeljske baštine i prepoznatljive prošlosti..
Gradilo se tako da se gradila kamena magaza nasred uzbrdice, gledalo se da se japija usiječe u siječnju ili prije mladog mjeseca da je crvi ne izjedu, cijepala se šindra i kadio kreč. Naši su preci sami gradili svoje kuće, izrađivali dijelove pokućstva. namještaja, posuđe za pripremanje hrane, donošenje vode sa izvora (breme), pečenje rakije... Kuće su gradili samouki narodni neimari, a sve prema svojim potrebama i mogućnostima. Stanište, odnosno kuća i okućnica postavljani su na pažljivo odabranim mjestima, na padinama i visovima brežuljaka. Vodilo se računa da budu dobro osunčani.

Karakteristike tadašnje gradnje bile su i tršav šindrin krov, bijelo okrečen zid, grafitna cokla, ponjavica ispred   svježe ofarbana praga, malvata u prozoru, gradnja u ”dizmu”, jorgovan i đurđin u cvijetnjaku slika su koja se negdje u zapećku mozga nosi sa sobom…
A onda je je stigao nehat, novi životni trendovi i na kraju rat i uništio gotovo sve tragove naše prošlosti.

U pogledu kulture stanovanja neki su strani autori prilkom posjete Bosni i Hercegovini bili iznenađeni siromaštvom i standardima stanovanja koji su vladali među siromašnijim stanovništvom. Izvjesni M. de B. 1876. ovako opisuje unutrašnjost kuće: “Unutrašnjost tih siromašnih stanova sastoji se od jedne prostorije, koja umjesto poda ima nabijenu zemlju. Na zidovima od suhog kamena, bez reda je obješeno nekoliko prnja ili kuhinjskog posuđa. Čitava obitelj – ljudi, žene i djeca – stanuju skupa, često zajedno sa stokom koju posjeduje. Da bi spravili jela i ogrijali se zimi, nalože na sredini prostorije veliku vatru, čiji dim izlazi kroz širok otvor na vrhu krova. Ništa ne može dati predstavu o siromaštvu velike većine kršćanske raje u Turskoj; ona živi kao što žive divlje životinje: cijeđena, mučena, paćena; doista za nju je najčešće smrt prije oslobođenje nego nesreća [1].


Dok je u Hercegovini kamen bio dominantan građevinski materijal za podizanje kuća, u Bosni je to bilo drvo, te su se njime gradile solidne brvnare i druga primitivna obitavališta. Istraživanja pokazuju da su kuće u Bosni građene kao brvnare, pletare i u drvenoj skeletnoj konstrukciji. Brvnara, koja je dobila ime po građi zidnog platna od vodoravno položenih brvana na uglovima zgrade spojenih pomoću zasjeka, izdvajala se po tome što je u to vrijeme bila najprilagođeniji, najmarkantniji i najbrojniji tip kuće u šumom obraslim oblastima. Temelj se gradio od kamena a ostatak, uključujući i krov, od drveta. Kako se vještina gradnje razvijala, tako se i oblik kuće, kako po eksterijeru tako i po interijeru,  kreirao prema shvaćanjima, potrebama i mogućnostima.
Koristila su se debla omorike, smrče, bora, jele, hrasta i bukve.


Osim korpusa od vodoravno položenih brvana, oblika oblice, poluoblice ili grede četvrtasta poprečnog presjeka, naše kuće iz tog perioda, od kojih su se mnoge sačuvale sve do 70-ih godina prošlog stoljeća, karakterizirali su visok i strm četveroslivan daščani krov, dvoprostorna struktura u kojoj je prostorija s otvorenim ognjištem, kuća, prostranija i značajnija od sobe, te dvoja nasuprot ulazna vrata kao jedini otvori u zidnom platnu prostorije s otvorenim ognjištem. Osnova joj je imala oblik izdušenog pravokutnika čija je prosječna dužina iznosila 7 do 10 metara, a širina 3 do 6 metara. Uglavnom su zbog konstitucije terena u našem kraju građene s podrumskom prostorijom pod jednim dijelom prizemlja odnosno sobom. Markatnom ju je činio krov koji je visinom nadilazio zidno platno, u čija su krila bile složene cijepane daščice u sedam, osam ili više vodoravnih redova. Daščice – šindra su se pravile cijepanjem jelovih ćutuka što bliže odenjku i sa što manje grana (vrži). Na Vijencu i pod Vijencom rasle su vitke i debele jele i omorike od kojih se cijepala šindra - podlačak.  Na svakoj kući  su bili specifično oblikovani otvori u daščanom  pokrovu za izlaz dima. Jedan se zvao komin i otvarao se i zatvarao pomoću dužeg jelovog srga  zvanog kominjača, a drugi badža koji je stalno bio otvoren.  Ovaj otvor je bio kos i okrenut prema dolje (za razliku od komina) i pravljen je nasuprot kominu. Naše kuće  bile su prepoznatljive i po tome što su imale  drveni ili metalni križ pričvšćen na kraju sljemena, okrenut prema nebu. Prostor između tesanih greda popunjavao se isprepletenim grabovim i ljeskovim granama koje su se potom premazivale ilovačom pomiješanom s pozderom i kravljom balegom (dok se nije počeo upotrebljavati kreč) da bi bilo toplije i zidovi ravniji. Ova smjesa je stalno otpadala, te bi se u zidovima pojavljivale šupljine, te je premazivanje trebalo obavljati gotovo svakog tjedna. Na kraju su se zidovi krečili radi boljeg izgleda, ali i radi zaštite drveta od štetočina.

Podrum – magaza


Ovisno o tome da li kuća građena na ravnom ili okomitom terenu, građen je i podrum – magaza. U našem kraju gotovo sve stare kuće su imale magazu.  To je dio kuće, koji se gradio  isključivo od kamena kojeg je bilo nakon kopanja temelja i "miljća" ili "milaća" ili se kamen dopremao iz određenog mjesta uz pomoć volovskih ili konjskih zaprega. Za vezivanje kamena upotrebljavala se zemlja ilovača. Zidovi su bili debeli i do pola metra. Neki su bili goli,  a zavisno od kvalitete kamena i umiječa majstora,   neki su «maltani» ilovačom ili pijeskom iz Nabožića, Krnjevca...Neki su krečeni krečem ili  «zemljom u boji» sa Orozovih njiva u Nabožiću, Vijencu...Magaza je imala jedna vrata i jedan mali prozor a nije bila podpođena, tako da je pod bio uglavnom od nabijene zemlje ili od naslaganog kamena.
U svakoj magazi je kopan rov u zemlji, gdje je preko zime držan krompir ili repa kako bi se sačuvali od smrzavanja ili za proljetnu sjetvu. Oni bi se pokrili slamom, paprati ili starom odjećom, a nerijetko i jelovim daskama. Pojedinci su ovakve rovove gradili odvojeno od kuće.
U magazama se čuvalo brašno u posebnim drvenim sanducima s poklopcem. Tu su bile i kace – velike drvene posude od hrasta ili jele, zapremine i do nekoliko kubnih metara u kojima su se kiselile šljive za rakiju, te kruške (za pripremu turšije) i kiseli kupus. Tu su bila i drvena (hrastova) burad za rakiju, a u magazi su se ostavljale i naćve u kojima se mijesilo brašno za kruh (to je pliće korito od komada bukovog drveta iskopano sjekirom zvanom tesla), a ostavljale su se i kose za košenje trave(prateći pribor; kov, vodijer, belegije), alatke za kupljenje sijena (vile i grablje), te strojevi (stanovi) za tkanje ponjava, ćilima, te drveni  strojevi za obradu konoplje i lana, kao što su stupa, trlica, preslica, zuber...



Ognjište, soba



Nad magazom se gradio obično duplo veći dio kuće koji je bio podijeljen u nekoliko dijelova. U najvećem dijelu kuće, iznad podruma, bilo je ognjište, koje je bilo središte kuće, odnosno glavna prostorija. Pod je bio od nabijene zemlje – ilovače, a u najsigurnijem dijelu bilo je otvoreno ognjište, malo ukopano u zemlju, kako vatra ne bi zapalila zidove. Veličina ognjšta bila je različita.  Najveći broj ognjišta bio je veličine 180 x 120 cm. Vatra se u ognjištu nikada nije gasila, samo se zapretala. Nad ognjištem visile su verige, koje su visile na «verižnjači»,  na koje se vješao bakreni kotao u kome se kuhala hrana a tik uz ognjište bili su smješteni sač, sadžak, mašice, maša i drugi predmeti koji su se koristili za pripremu hrane.  Kruh se pekao na vrućoj zemlji ispod sača, na koji se stavljala žera ili žar, pite u bakrenim tepsijama, također ispod sača, dok se mlijeko uzvarivalo u bakrenim loncima nad sadžakom ispod koga je bio žar, ali ne prejak kako mlijeko ne bi prekipjelo. Mlijeko se kiselilo i u metalnoj posudi zvanoj legenj-legen.

Ovaj dio kuće, zbog ognjišta i dima, nije imao stropa – plafona, te se iz njega penjalo drvenim ljestavama - merdevinama na tavan.

Jelo se za sinijom i svi iz istog suda. Jelo se u istoj prostoriji a neke su kuće imale i posebnu prostoriju za jelo. Za sinijom su sjedili samo stariji muškarci na niskim drvenim klupicama s tri noge, zvanim «tronošci» ili «šćemlije», dok su žene i djeca jeli čučeći ili sjedeći. U to vrijeme jelo se iz čanaka, drvenih posuda napravljenih od komada drveta ili iz zemljanih zdjela drvenim kašikama. Na sinijama se razvijala i pita, a kad se nije koristila, sinija bi se vješala na zid u prostoriji s ognjištem.
Neke kuće imale su i udžeru (špaiz) u kojoj se čuvalo brašno u manjim količinama, (jer se ostatak čuvao u magazi),  sol,  mlijeko, mliječni proizvodi...Gotovo svaka udžera, zavisno od statusa vlasnika kuće, imala je drveni ormar koji se zvao dolap (dolaf), gdje se «pod ključem» čuvao šećer, jaja, grah, čajevi...Pod u špaizu je bio podpođen jelovim daskama ili od dobro nabijene ilovače, a u špaizu  je bio i mali prozorčić  radi provjetravanja i osvijetljenja.  Tamo se čuvala i voda u bremama, koje su mještani sami pravili od borova ili jelova drveta koji su imali mnogo smole koja je štitila drvo od truljenja.


Iz prostorije s ognjištem ili prostorije u kojoj se jelo, ulazilo se u sobu za spavanje. Većina kuća imala je jednu,  a bilo ih je i sa dvije sobe za spavanje. Sobe su bile podpođene (obično jelovom peticom i zastrte tkanim ponjavama) jer su obično bile iznad magaze,  imale su strop – plafon «šiše»  i bile su okrečene u bijelo. U sobi je bio željezni ili drveni krevet sa strožkom napunjenim zobovom slamom, te jastuk od isčešljane vune. U sobi su se nalazile i ponjave drolje – trolje koje su se upotrebljavale za prostiranje prilikom spavanja a pokrivalo se suknenim ponjavama. Tu su bile i bešike u kojima su spavala novorođenčad ili mala djeca, te drveni sanduci (kuferi) u kojima se čuvala svečana odjeća, nakit i drugo, a u kojima je mlada donosila svoju opremu prilikom udaje, tzv. seksen. Neke sobe imale su i drveni srg na koje se vješala posteljina, ponjave i drugi dijelovi odjeće.
U  sobama je obavezno bilo i raspelo i jedna ili više svetih slika, jer se u sobi i molilo.
U to vrijeme kuće su se osvjetljavale posebnim lampama – karabitušama, te raznim vrstama fenjera, obično na petrolej – gas.
Svaka soba je imala jedan ili dva prozora (sa ili bez demira) koji su prije stakla bili prekriveni ovčijim kožama.
Sve kuće su imale peć u sobi. Peći su mijenjale oblike; prvo su to bile  zidane peći od zemlje tzv. peći s lončićima. Najpoznatija, donekle i najpoželjnija peć u sobi bila je tzv. «fijaker», koji je služio za kuvanje i pečenje hrane, kao i  za zagrijavanje.


Tavan




Na tavan se penjalo ljestvama direktno iz prostorije u kojoj je bilo ognjište. Na njemu nije bilo pregrada, a u prvoj fazi ni nekih prostorija, a na njemu se:
-    sušilo meso i mesne preradjevine; slanina, kobasice, krvavice, stelja, sirevi...
-    sušilo voće (hošaf); kruške, jabuke, šljive... To su radili oni koji nisu imali svoje sušionice – šefane.
-    u oknima (posebnim sanducima) čuvalo se žito. To su radili oni koji nisu imali svoje ambare za čuvanje žita, koji su bili pravljeni od drveta i imali pregrade u kojima  se čuvalo žito za prehranu ljudi i životinja, kao i za proljetnu sjetvu. Na vanjskim zidovima ambara razastirale su se ovčije i kravlje kože radi sušenja.
-    čuvali su se orasi i lješnjaci u glinenim posudama zvanim ćupovi.
-    u hrastovim buradima i staklenim pletarama – pletenkama čuvala se rakija ili vino po koje se znalo odlaziti i u Hercegovinu.
-    sušio luč za potpalu vatre a i vile, grablje, kosišta, preslice, vretena, štila, drvene lopate za prebacivanje žita i drugo.


Za izradu  «tesanje» šindre - podlačka tražilo se umijeće kao i za izradu drveta kojim su se kuće gradile u «makaze», zasjek, kasnije u «dizmu». Zato je u našem kraju bilo dosta vrsnih majstora, zidara, tesara, stolara...Za to su bile potrebne i posebne sjekire zvane «bradvin», kojima se vješto i brzo tesala građa, kao da je rezana na gateru ili u pilani. Kasnije su se pojavile i «žage» kojima su se rezale daske, da bi ih «penzionirali» gater i motorka.

Za vrijeme kraljevine Jugoslavije, veoma su bile rijetke kuće bez ognjišta, a još rjeđe one koje su građene u nešto modernijem stilu, te pokrivene crijepom poput obiteljskih kuća Ilića - Kurta u Kopošićima, Barića - Jozinovića sa Zečije  Strane - Nasići, Malčevića (Mate) iz Ljubine, Barića (Stjepe) sa Zagrebnice - Solakovići, Smajlović Hamze iz Solakovića, Knežević Stjepana iz Krivača, Križanca u Ljubini...


Poslije II svjetskog rata polako se napušta ovakav oblik gradnje, a kuće se grade od boljeg, čvršćeg i trajnijeg materijala i s više prostorija. Uz zidare sa strane, i sami mještani (Krište sa Gore - Ljetovika, te Bijelići, Šimo Pranjić iz Zareva Dola, Juro i Ilija (Perkana), Ilija Prikan iz Predene Njive, Petar Zečević, Mato Petrović, Mijo Pavlović, Ivica i Mijo Ćurčić, Mustafa Nahić i drugi)  se uče gradnji, tako da se gradi sve više kuća ili se prepravljaju stare.

Čuveni stolari, a neki i bačvari,  bili su:  Juro Jurko Barić, Ivica Filipović, Petar Petrija Zečević, Mijo Pavlović, Mustafa Nahić, zatim predstavnici nešto mlađe generacije Nazif, Seid, Hašim i Mirsad  F. Bešlija, Karlo Mijatović... Kovači su bili: Ivo Jozić Kovač, Ivo Lukić, Salko i Kemo Smajlović - Begići, Đulaga i sin mu Suno Bešlija, Mehmed Tabak - Dagara, Mujo Alić...
Jedini majstor za izradi i popravku konjskih samara bio je Milivoje Đurđić Samardžija sa Čemernice. Bilo je i onih koji su znali izrađivati kompletna drvena kola sa točkovima (naročito Bešlije - Meškovići sa Korita) kao i više samoukih majstora koji su znali izraditi tamburu (šargiju), pa i violinu od drveta...
U ovom periodu se grade kuće na tri etaže: podrumski dio i dalje od kamena, srednji dio za stanovanje i potkrovlje. Neke kuće su zidane od kamena od temelja do krova. Kamen se uz pomoć ćuskije, krampe i klinova vadio u obližnjim nalazištima i trebalo je dosta vremena dok se «izvadi» i dovuče do milaća - milća. Pojedinci su pravili ćerpič i njime gradili srednji dio kuće, koju bi pokrivali salonitom ili crijepom koji su iz Ljubine dopremali – dogonili  na konjima.

Pošto je gradnja kuće bila zahtjevan posao to su  onome ko je pravio kuću pomagali mještani. Išlo se na mobu kako bi se dovukao kamen , građa ili pijesak, dotjerao crijep. Onaj ko je imao najjače volove obično bi dovlaćio vjenčanice (glavne grede) a domaćica bi ga darivala peškirima koje bi on vezivao volovima za teljige. Tesari bi tesali građu ( najbolji majstori za rezanje trenice bili su Ivica Pavlović Gustonjić, Ivica Ćurčić Kaić i Ivica Ćurčić Čakija), a za tesanje japije nenadmašan je bio Ivica Ćurčić Čakija. Među posljednjima koji su znali tesati šindru - podlačak bio je Slobodan Simanić sa Han-Karaule...), pomagalo se pri iskopu milća, pri «vadjenju» ćerpiča a onda bi se, kada se kuća pokrivala,  išlo sa prigodnim poklonima, na šljeme. Tada bi se na vrh krova na nosače pričvrstio jedan dulji jelovi srg preko kojeg bi prvo domaćin i domaćica objesili dar – boščaluk, a potom bi ostali iz sela, te susjednih sela, bez obzira na nacionalnost, donosili svoje darove i darivali majstore (novcem, rakijom, vunom, platnom, peškirima, košuljama..) Kad bi netko donio dar, glavni majstor ili netko od pomoćnih, kome bi to najbolje «bastalo» bi se popeo na vrh krova i lupajući sjekirom o rogove, vikao da ga cijelo selo čuje: "Mašalaaaa, mašalllaaaa. Evo još jednoga dara. Mara iz Višnjice donijela nam hiljadu dinara, dvije perlonke košulje i litru rakije. Sjetila nas se naša Mara, Bog joj dobro zdravlje dao, sto godina živila, sinove ženila, kćeri udavala, sa svojim Ivicom spavala"... Bilo je i šaljivih komentara, zavisno od «rječitosti» majstora i spremnosti za šalu od onoga ko daruje šljeme. Domaćin bi zaklao ovcu ili jagnje i napravio veselje kako za majstore, tako i za one koji daruju šljeme.


Po završetku kuće i useljenju, domaćin i domaćica  bi pravili  naselje. Oni koji su dolazili darivali bi domaćine novcem ili posudjem i drugim kućanskim potrebštinama kako bi se kuća što prije "napunila".
Slijedeća faza u izgradnju kuća u našem kraju počinje  sredinom osamdesetih godina kada se kuće počinju graditi  od armiranog betona, cigle,  a liju se i betonske ploče. U svakoj kući gradi se banja i kupatilo, što još više doprinosi poboljšanju uslova života.
Onda stiže rat i naša "Hirošima". Otpočinje pljačkanje, paljenje i rušenje svega što je postojalo u našem kraju i što je godinama stvarano.
Posljednja faza započinje po završetku rata. Obnovljeno je nešto kuća, većina  je iz temelja izgrađena. Nema moba kao nekad, no najvažnije je da se kuće obnavljaju i da se žitelji vraćaju. Nažalost,  povratak se ne odvija u sva naša sela tako da će mnoga ostati pusta...


[1] M. de B.: Nos gravures, Illustration, 3. 6. 1879.

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom