Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/libraries/joomla/language/dir.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 9

Warning: include(/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php) [function.include]: failed to open stream: No such file or directory in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: include() [function.include]: Failed opening '/var/chroot/home/content/j/o/z/jozobster/html/cache/mod_stats/title.php' for inclusion (include_path='.:/usr/local/php5/lib/php') in /home/content/36/5332036/html/index.php on line 12

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cookie - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: session_start() [function.session-start]: Cannot send session cache limiter - headers already sent (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 423

Warning: Cannot modify header information - headers already sent by (output started at /home/content/36/5332036/html/index.php:9) in /home/content/36/5332036/html/libraries/joomla/session/session.php on line 426
Naše nošnje

Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Ljepših možda ima, dražih nigdje...

(M. Selimović)

Naše nošnje
Autor Više autora   
Subota, 12 Prosinac 2009 14:36

NARODNA NOŠNJA NAŠEG KRAJA

Mnoge važne trenutke u našem životu prate starovremenski običaji. Ljudsko postojanje akcentuirano je  običajima koji su jedna od temeljnih pojava ljudskog života u zajednici. Običaji nisu zasebna pojava nego su oduvijek bili dio ukupnih društvenih okolnosti. Tako je i sa narodnom nošnjom. Mnogi etnolozi ukazuju da je prije dolaska Turaka na naše prostore nošnja bila ista, bez obzira na vjeru. U srednjem vijeku je stanovništvo srednje Bosnje bilo jednako odjeveno, sa malim modalitetima.


Kada su Turci okupirali Bosnu, izvršili su veliki uticaj na izradu i nošenje različite nošnje kod raznih vjera. Koliki je uticaj Turaka bio i na narodne nošnje, ogleda se i tome što su mnogi dijelovi odijela dobili turske nazive, kao: čakšire, ječerma, ferman, džemadan, dimije, jemenija, kundure, nanule itd.
Poznati putopisac Slovenac Benedikt Curipeschitz  (Kuripešić) prolazeći Bosnom 1530. godine u svojstvu tumača za latinski jezik, u sklopu delegacije koju je poslao Ferdinand, kralj Austrije, Češke i Ugarske, u Carigrad sultanu Sulejmanu II da s njime zaključi, ako ne potpun mir, a ono barem duže primirje, piše da se svi Bosanci bez razlike vjere, a već tada je postojala podjela na tri vjere, nose jednako. Razlikuju se samo po tome, što kršćani ne briju glave, kao  što  Turci rade.[1]

Poslije toga nemamo nikakvih podataka u književnosti ni o nošnji Bosanaca niti stanovnika našeg kraja.    Turske vlasti imale su velikog uticaja na nošnju u Bosni. Kršćani, naročito u varošima, nastojali su se u nošnji izjednačiti s muslimanima, kojima to nije bilo pravo. Naredbe koje su turske vlasti donosile, narod nije uvijek poštivao, jer se nije lako mogao priviknuti na nove nošnje, što je iziskivalo i nove materijalne izdatke.

U  jednoj knjizi vječnijeh salandara Vladimir Skarić je preturajući po listinama u muzeju srp.-pravoslavne stare crkve u Sarajevu naišao  na jednu bilješku — upravo crkveni oglas — iz druge polovine XVIII. vijeka. Ta bilješka donekle ilustruje tadašnje potišteno stanje raje u Bosni. Bilješka glasi ovako: ... U deceniju od 1770. do 1780. pada 4. juni samo 1777. Kad bi ova pretpostavka bila sigurna, onda bi datum oglasa bio 4. juni 1777. Ova bilješka odnosi se na jedno mjesto u Bašagićevoj „Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine“ str. 116. i 117. To mjesto glasi ovako: 7. ševala 1208. ( u maju 1794.) Husamuddin paša izdade slijedeću naredbu u pogledu odijela i boja. Po visokoj carskoj zapovijedi i šerijatskim pravilima: zeleno, bijelo, žuto i crveno odijelo i obuća nošnja je muslomanska i jenjičarska; dugi kalpak, dal-fes, gunj zagraija i postule od kajsera naročito je nošnja jenjičarska; ljubičasta, crna i modra džoka, crne čizme ili postule i crno odijelo nošnja je kršćanska; osim toga plave čizme, mestve ili papuče i druga odijela nošnja je kršćanska i židovska. Kako je gori spomenuto, uvijek je u običaju bila rečena nošnja, samo od neko vrijeme kršćani i židovi počeli su oblačiti ova odijela proti šerijatu i carskoj odredbi, da nije moguće razlikovati muslomana od nemuslomana, zato nemusloman bio muški ili ženska, ako bi se usudio obući drugu boju ili nošnju, nego koju su od starina nosili, da se imadu staviti pred sud na odgovornost i kazniti. Ono što veli Bašagić: „samo od neko vrijeme kršćani i židovi počeli su oblačiti ova odijela proti šerijatu i carskoj odredbi“ slaže se potpuno sa crkvenom bilješkom, te se na obadva mjesta vidi da su krišćani, a po Bašagiću i jevreji, težili da se izjednače u odijelu sa muslimanima.  Šta više iz crkvene bilješke vidi se, da su prestavnici pravoslavnoga i katoličkog naroda i prije pozivani od turske vlasti na odgovornost. Ali sve uzalud, raja, a naročito mlađarija, pored svega toga što se prijetilo šibašem po tabanima,  zaboravljana je i na naredbe i na kazne, te je opet počinjala, da nosi odijelo kroja turskoga i bašinskoga (jenjičarskog) kao čepkene, mrm-ćurke i t. d. Ovom prilikom da napomenem još nešto, što se tiče boja odijela u Bašagića. U jednom tefteru u staroj crkvi snominje se pod godinom 1729. smrt jednoga učitelja u srpskoj školi u Sarajevu i ređa se svo što je ostalo iza njega. Između ostalih stvari spominje se i  ćurak i dolama star od čohe  mavi debele.  Valjda ne će biti baš puki slučaj, da se u učitelja hrišćanina desio mavi ćurak, nego je valjda taj učitelj skrojio ćurak baš one boje, koja mu je bila dozvoljena kao hrišćaninu. [2]

Tako je turski namjesnik Husamudin paša izdao 1794. godine naredbu za nošnje i boje odijela: ”Po visokoj carskoj zapovijedi i šeriatskim pravilima, zeleno, bijelo, žuto i crveno odijelo i obuća, nošnja je muslimanska i janjičarska; dugi kalpak, dal-fes, gunj zagarija i postule od kajsera naročito je nošnja jenjičarska; ljubičasta, crna i modra džoka, crne čizme ili postule i crno odijelo nošnja je kršćanska; osim toga plave čizme, mestve ili papuče i druga odijela nošnja je kršćanska i židovska.3 Ta se naredba uglavnom odnosila na nemuslimansko stanovništvo u varošima, ali je vrijedila i za seosko stanovništvo. Vezir Abdurrahman-paša izdao je 1827. naredbu da svako ko nije „Turčin“ ne smije imati od haljina i obuće crveno na sebi, nego da se služe samo crnom bojom.4  Narodna predaja veli da su Turci, pošto je uveden nizam, katolicima i pravoslavnim poskidali fesove, iako je to bio dio narodne nošnje,  i dali im pamre i crne ćulahe. Mnogi su godinama prkosili tim naredbama.


Etnolog Milenko S. Filipović, koji je boravio u našim krajevima, piše da katolici u selima Višnjici, Solakovićima i Kopošićima nose šalvare kao i pravoslavni, a i ostali dijelovi odijela su im isti. Dok su se do 1921 godine razlikovali od pravoslavnih samo po čarapama, jer su nosili bijele a pravoslavni šarene, sada se razlikuju i po upotrebi gajtana: pravoslavni sada upotrebljavaju plavkas i višnjev, a ovi katolici i dalje crn. Osim toga, kod ovih katolika sukneni su dijelovi redovno otpočeni gajtanom, a siroda se ne upotrebljava.

Katoličke žene u Višnjici, Solakovićima i Kopošićima, za razliku od muškaraca u istim selima, nose se u svemu jednako kao i žene u Sutješkoj Župi. Ječerma ima peševe koje na grudima presamite. "Anterija" ima obično duge rukave i seže do pojasa, kao i ječerma. Nose dimije i šalvare.

Narodna nošnja je sada samo turistička atrakcija, a posljednjih godina nosila se samo u blagdanskim prigodama. Medutim, nekada je bila neizostavan dio svih događaja, a oblačili su je kako stariji tako i mladi. Ukoliko se nosila na seoska veselja, obavezno su tu bile i tamburice.


Muška narodna nošnja sastojala se od košulje, koparana (mada je koparan - ogrtač, kod nas uglavnom bio dio ženske narodne nošnje), prsluka, fermena, čakšira i pojasa. Košulja je bila od bijeloga tkanog platna zvanog bez (tanki i debeli) s jakom oko vrata. Preko košulje stavljao se koparan. Prsluk je bio ukrašen kopčama i gajtanima. Bio je bez rukava, nije se kopčao i oblačio se preko košulje.  Iznutra je imao podstavu u kojoj su se nalazila dva džepa, u lijevom se držala maramica (za brisanje nosa), a u desnom ubrus – peškirčić (za brisanje znoja s lica). Čakšire su pravljene od vune od koje se tkalo sukno i valjalo u stupama, te bojilo. Pojas je bio vuneni ili svileni a širina mu je bila oko 20 cm, a dužina i do 6 m jer se trebao opasati nekoliko puta. Muškarci su na noge oblačili bijele vunene čarape, te kožne opanke zvane oputnjaci.

Žene su nosile košulje, skuteljku i dimije. Dimije su bile crne boje, tzv. velike (za njihovu izradu trebalo je 6 m platna duple širine zvanog atlas). Dimije su imale po dva džepa, po jedan na svakoj strani a da ne bi spadale,  vezale su se svitnjakom (učkurom), koji je bio pleten od vune i dovoljno dug. Na glavu se stavljala crna marama s ponekim cvjetnim motivom, a na rukama su kao ukras bile srebrne belenzuke, dok su oko vrata sijali dukati.

Narodna nošnja je brižno čuvana. Gotovo sve naše obitelji imale su po neku narodnu nošnju (ili barem neki njezin dio).  Protjerivanjem mještana i napuštanjem sela vrlo se malo sačuvalo.

Kompletna narodna nošnja bila je produkt domaće radinosti.


Mnogo je riječi izgovoreno o našoj narodnoj nošnji. U posljednje vrijeme govorilo se da našoj narodnoj nošnji "pripadaju" i dijelovi odjeće iz ravne Posavine. Govorilo se i govori to radi velikog zalaganja na istraživanju naših običaja našeg bivšeg župnika o. Zvonke Martića, jednog od najboljih suvremenih poznavalaca ove oblasti. Evo šta on sam o tome kaže. Ovo je dio njegovog prvog javljanja koje otkriva mnoge pojedinosti i osvjetljava mnoge nepoznanice:

"Fotografija na kojoj su djevojka s kalkanom, udata žena s poćelicom i maramom, a muškarac sjedi su moj ponos u zbirci samostana i duhovnog centra "Karmel sv. Ilije". To su nošnje koje je izradila majka Vlade Vidakovića, a djevojačku košulju na vjenčanju 1935. ili 1936. g. nosila majka pok. Zdravka Đoge. Pokojni Zdravko je ove košulje donio jedne nedjelje i poslije Mise, stidljivo ih prljave pokazao i ponudio mi ih kao dar. Naime, košulje su bile u porušenoj kući i čudom su ostale čitave. Starije žene koje su bile na Misi su govorile da to nisu košulje ovoga kraja i da ne znaju kakve su to košulje. Pokojna Mara Zečević, Petrovca, bila je pred zgradom gdje smo imali Mise. Kada je vidjela košulju odmah je prišla Zdravku i rekla mu da je u toj košulji njegova majka bila na vjenčanju. Uz te dvije košulje i Kata Kajić, Šimina žena mi je darovala jednu košulju bez ukrasa veza i posve drugoga kroja. Niti jedan detalj iz Posavine nisam donio u te nošnje. Samo za mene nisu zanimljive gradske nošnje s dimijama, nego stare nošnje koje imaju naziv "krstjanska". Vaš kraj je blizu grada i žene su počele već oko 1930. nositi dimije. Ljudi se sjećaju samo onoga što su oni nosili, a uvjerio sam se radeći sa desetak skupina u različitim krajevima Bosne i Hercegovine da nošnja nije uniforma i da su krajevi kakav je Čemerno imali više inačica tradicijskog odijevanja. Recimo samo zanimljivo bi bilo istražiti kakva je to kabanica od šajaka, odijevni predmet imućnijih muškaraca ili anterija kaput imućnijih žena. Kapa poćelica bila je dio oglavlja udatih žena. Nekada se nosila na čelu, jer se ženama nije smjela vidjeti kosa, a kasnije se više pomicala unatrag. Mislim da na jednoj slici se vidi poćelica ukrašena srmom. Poznati su mi prigovori oko nošnji iz Čemerna, ali vjerujte mislim da bi bila zanimljiva knjiga mojih razgovora s ljudima o nošnji. Više se ne sjećam ali znam da je jedna žena negdje u Kamenici došla na san svome mužu i rekla da joj plati misu, a on je rekao da nema, a ona mu je odgovorila neka proda anteriju i dadne joj za Misu. I to je podatak u istraživanju koji se dalje prati...

 

Još o našim nošnjama...

…Drugi podatak koji svjedoči o neprekinutoj tradiciji u odnosu na predosmanlijsko vrijeme našao sam u župi Čemerno kraj Sarajeva gdje se stare ženske nošnje i danas nazivaju krstjanskim nošnjama. Krstjani su u Bosni, prema povjesničarima, bili kršćanska sljedba s dualističkim učenjima. Zanimljiv je događaj u mjestu Kopošići, također u župi Čemerno, gdje je mnogo stećaka. Seljani su ih uklanjali, jer su im smetali obrađivati zemlju. Ilija Ilić iz Kopošića, svjedoči da su njegov otac i stric, šestdesetih godina prošlog stoljeća, odgurnuli stećak i ispod njega vidjeli daske koje nisu istrunule. Kada su ih podigli ugledali su neraspadnuto tijelo odraslog muškarca obučenog u narodnu nošnju. Opisujući odijelo Ilija tvrdi da je to nošnja njihovog kraja koja je sačuvana do danas. Tijelo i odijelo su se za nekih desetak minuta, pred njihovim očima raspali. Kazivači u župi Čemerno odlučno niječu svaku mogućnost da su se njihovi preci kasnije mogli ukapati u grobnice ispod stećaka.

 

Pod turskom vlašću nije samo slabo imovno stanje utjecalo  na oblikovanje načina odijevanja. Strogi propisi točno su propisivali što se smije, a što ne smije nositi, kakve boje materijala smiju koristiti kršćani, a kakve Turci. Različiti sultanski ukazi, fermani, među kojima je prvi bio onaj sultana Murata iz 1579. ponavljani su nekoliko puta u vrijeme otomanske vladavine. Turci su željeli ovakvim dokumentima spriječiti kršćanski puk da se načinom oblačenja izjednači s njima. Odluke o propisanoj nošnji za vrijeme vladavine Osmanlija odnosile su se i na islamizirano domaće stanovništvo. Danas kod muslimana prisutne duge suknje, pri dnu skupljene, dimije katolkinje u gradovima i muslimanke na selu prihvaćaju tek oko 1880., dakle pred kraj turske vladavine. Ponekad se može pročitati da su dimije kod Hrvatica u crnoj boji da bi se razlikovale od žena „prave vjere“ u Tursko doba. Međutim, takve tvrdnje nemaju posve pouzdanog utemeljenja.

 

... Vez od crvenoga i crnoga konca izrazitiji je cijelom dužinom rukava u ženskim košuljama u župi Čemerno. Zbog tankog naboranog platna ćereče izrađene košulje, u okolici Uskoplja, imaju ispod dvodijelnu košulju od ravnog pamučnog platna potkošulj, košuljak koje zbog donjeg naboranog dijela čini košulju širom.

…Uz opanke od opute u središnjoj Bosni u svečanijim prigodama nose se sarajevski opanci, od žute i crvene kože, i šareni visočki opanci od raznobojne kože. Crni visočki opanci od crne kože nose se u Kraljevoj  Sutjesci i župi Čemerno.

Zanimljivo je ukrašavanje koviljem u župi Čemerno. Iznad ostataka malo poznatog srednjovjekovnog grada Dubrovnika samo na jednoj stijeni raste ovo cvijeće. Djevojke i žene bi ga sušile i prišivale uskim trakama kroz koje su provlačile srebrnu iglu bašliju u djevojačke kape kalkane ili kape udatih žena poćelice. Koviljem su muškarci kitili crne kape od čohe fesove.
Na rukama djevojaka i žena su različite srebrne ili od koralja narukvice belenzuci, rešme u cijeloj središnjoj Bosni.

 

Tekst: o. Zvonko Martić, OCD

 

 

O našim nošnjama iz pera Janje Pavlović - Žunić


Narodni običaji su nepisane, ali uvijek poštovane odredbe koje su od davnih vremena usmjeravale i obogaćivale život mnogih naroda. Godinama stjecane navike su se ustalile i prenosile s koljena na koljeno, što se uobičava nazivati tradicijom. Jedan od najpoznatijih primjera očuvanja kulturne baštine je narodna nošnja iz našeg kraja. Naša župa je jedna od rijetkih župa s mnoštvom narodnih običaja, koji su nažalost pred odumiranjem.

Na ovoj slici, koja je jedna od najstarijih slika sa našeg područja,  a potiče iz 1920. godine, a  interesantna je ne samo zbog svoje starosti, nego i zbog toga što se na njoj vidi muški nakit. Na curinskom vratu se vide 3 dukata a momačka odora je ukrašena dugim srebrnim lančićima.  Djevojke su obučene u žensku narodnu nošnju sa našeg kraja: crne dimije, ječerma, marama, bijela košulja. Djevojka na slici (Anastasija - Ruža (Mijatović) Ćurčić  drži u ruci maramicu kao modni dodatak a na lijevoj ruci je vidljiva ALALA.  Momci imaju na nogama tozluke i vunene čarape.  Na slici su i  Ilija Matić iz Dolovčića, te Jozo Ilić s Panjkuše.
(Tko je pročitao kakvu knjigu iz tih vremena shvatit će da su maramice bile u modi i u našem kraju, a ne samo u Engleskoj ili Francuskoj).

Na ovoj slici se može vidjeti drugi dio narodne nošnje: bijela duga košulja na Mari, a Prana (starija žena) za razliku od mladjih žena pored košulje nosi i pregaču. Preko bijele košulje su se nosile čurdije (tkana, u obliku današnje uske haljine bez rukava - naprijed otvorena.
Jedna od odlika naše nošnje je i KALKAN (vidljiv na  slici). To je ukras koji se stavlja na glavu prve nedjelje, kad se djevojka obeča momku; odnosno kad mu da haljine (u taj vakat). Djevojka stavi kalkan na glavu i to je znak da se udaje iako niko službeno "ne zna"  za koga se udaje. Kalkan je ukras u obliku plitke kape koja ide na glavu, s prednje strane se daje (ko ima) niska mamudija, s gornje strane (odozgo po glavi) je prošivena s ukrasima, biserima, bobcima itd, a ispod su rese, kao kod marama i one se miješaju s kosom (odnosno na slici se ne vide od kose).

Žene su se oduvijek voljele kititi, voljele su nositi nakit koji se kroz povijest mijenjao. Nakit se nosio i uz tradicionalnu nošnju našeg čemerskog kraja, a  prenosio se s koljena na koljeno. Dukati su se nosili osim oko vrata (negdje su se nazivali: "na struci") i kao ukras na čelu. Djevojčice su ga počinjale nositi na čelu kao znak da su se zacurile, da su iz djevojčice stasale u djevojku. Tek kad su im nakitili struku mogle su se ,,nakititi,, što znači obući dimije, staviti sav ostali nakit i tako nedjeljom ili nekim blagdanom otići "k misi" na Taračin Do. To je bio znak da je djevojčica postala djevojka i da sad može ašikovati. Mamudiju na čelu, na poćelici, udate žene su nosile u svečanim prigodama (u svatovima i o blagdanima). Često se dukat darivao u crkvu za neki zavjet, za neku veliku muku.


Od nakita iz našeg kraja poznate su:
1. BELENZUKE

Djevojke i žene nosile su ih na rukama i gotovo sve su ih imale. Bile su vrlo lijep ukras tako da nije ni čudo što su toliko opjevane u našim narodnim pjesmama.

 

 

2. ALALA je narukvica iz punog srebra. Još ih nekoliko sačuvanih u našem kraju.
3. VELIKA BAŠLIJA - stavljala se u kosu ili kod muškaraca kao ukras na gunju ili đamadanu.


4. MAMUDIJA - zlatnici, okrugli dukati, stavljalo se obično kao niska oko vrata ili preko glave.




5. DUKATI - obično su se nosili ispod vrata. U sredini je bio jedan veliki a sa strane po dva manja. U sredini dukata nalazili su se srebrnjaci - KORONE.


6. ČERTAZETA - to su 4 srebrne kuglice koje su cure stavljale - upletale u pletenice.

7. PAVTA - kao broš je išla na pojas.


8. KUBURIJA - kao dio narodne nošnje





 

__________________

[1] Benedikt Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Svjetlost, Sarajevo 1950, str. 23.

[2] Vladimir Skarić, Glasnik ZM BiH, 01.10. 1902. str. 557.

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom