Taračin Do sa okolicom

 
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
  • default color
  • dark color
  • red color

Ljepših možda ima, dražih nigdje...

(M. Selimović)

Ljudi i događaji
Autor Grupa autora   
Nedjelja, 13 Prosinac 2009 12:27

Ugledni domaćini



Bolje je da nestane sela nego običaja, kaže narodna poslovica, a običaje u selu kao i samo selo uvijek su čuvali domaćini. Domaćinom se uglavnom zvao muškarac koji je imao svoju kuću (dom) sa nekom specifičnom težinom. Uvijek su postojali oni dobri koji su selo pomagali,  a nekada je od njih uveliko ovisio i život u selu, kao i oni drugi, koji ovom prilikom nisu predmet našeg interesa. Svako selo ili  zaselak imalo je svog "tzv" gazdu, tj. onoga koji nije morao biti najbogatiji i najimučniji, ali je ipak bio najpoštovaniji i uživao poseban ugled i autoritet, kako u selu,  tako, što se kaže,  i u srezu.


Obično su ti nezvanični seoski lideri bili vrijedni poljoprivrednici sa mnogo stoke, žita , sijena, mesa i rakije. Iako se javno nisu zvali "donovi" ipak su imali svoj "donjaluk" - blago ili narav u kojoj su uživali, kao i potrebu za pomoć drugima, kako u svom tako počesto i u susjednom selu. Pomoć je uglavnom bila bazirana u naturi (žito,sijeno,krompir, drva ) ili mobama sa volovima, konjima, koscima, žetelicama itd.


Prebirući po pomalo već izblijedelim sjećanjima pokušat ćemo pomenuti neke od njih.U Višnjici je to niz godina bio
PEPA DUGONJIĆ (pravo ime Stjepan Matić), koga su svi, a naročito oni stariji poznavali kao goropadnog diva sa sivim brcima, crnim šarvalama, te  dubokim i prodornim glasom. Njegova imanja bila su veoma velika (zemlja, stoka,  čairi, sijena i dr.) tako da je u selu vladala poštapalica,  odnosno uzrečica: "veliko ko donjaluk Pepe Dugonjića". Poslije njegove smrti još su dosta dobro kotirali: Mijo Pavlović, Mato Pranjić iz Zarev Dola, ali ubrzanim razvojem društva i sela, ti epiteti su postepeno nestajali.

U Solakovićima je
ILJE BARIĆ, niz godina bio neprikosnoven domaćin sela, mada su nerijetko pratioci bili Mustafa Nahić, Mujo Tabak, Marijan Barić i drugi. Uz svoj ugled i autoritet ILJE je imao i dugogodišnji odbornički mandat, što je narod posebno cijenio. Bio je visok, blagog pogleda, srdačno susretljiv, tople riječi i sa uvijek korisnim savjetom za prijatelje,  a posebno za mlade, koji su ga mnogo respektovali i volili.

Zaselak Predena Njiva imao je svog
PRIKANA (Ilija Barić), kojeg je tako zvalo i malo i veliko, kako u ovom kraju, tako i u široj okolici. Njegova poštapalica vila je "Viru ti tvoju", a znao ju je počesto i opsovati,  ne obazirući se ko ga sluša, pa je jednom prilikom to uradio i pred svećenikom kojeg je pratio uz blagoslov kuća.

ANTO JOZIĆ
ili tetak Anto iz Mlina, kako ga je javno mnjenje obično zvalo,  bio je domaćin Ljubine, da bi u nešto poznijim godinama "titulu" preuzeo Jozo Bartula "ŠUCO". Tetak Anto, smirena i odvažna ljudina radio je na Jugoslavenskim željeznicama i gotovo čitav njegov život bio je vezan za njih. Otuda dolazi i istinita priča, kada je tetak na pružnim prelazima spuštao i dizao branike (rampu) i propuštao teretne, putničke, brze i plave vozove sa uzdignutom zastavicom i fenjerom. Jednom zgodom,  prilikom nailaska plavog voza, sa najzvaničnijom delegacijom SFRJ-a,  Anto je vjerovatno zbog velikog uzbuđenja, zaboravio spustiti branike, ali je izašao i pozdravio mašinovođu,  njegov voz i putnike - predsjednika i delegate Jugoslavije sa uzdignutom zastavicom i fenjerom, a kada je voz prošao on je tek tada vidio da branici nisu ni spušteni. Dakle plavi voz je prošao kroz podignutu rampu.Svoju priču o tome Anto bi uvijek započinjao ovako: "Dok sam ja došao sebi - već su i drugi došli meni"!,  misleći naravno na lokalnu, republičku i saveznu policiju. Samo ga je njegov veliki ugled i autoritet u željeznici spasio od dugotrajnog zatvora.

JOZO BARTULA -ŠUCO
,  čovjek koji zaslužuje posebno poglavlje u ovoj storiji, i o njemu ćemo više nekom drugom prilikom, a sada samo da kažemo, da je Šuco penzionisani ugostitelj sa prebivalištem u Visokom,  a da na mjestu njegove kafane "Odmor" sada sin Goran drži savremeni polupansion "ACIJENDU". Za Šucu,  ovom prilikom da kažemo i to da je  mnogo dao svojoj Ljubini, mjesnoj zajednici, omladinskoj organizaciji, fudbalskom klubu i drugima, a  posebno onima koji su svraćali u njegov "Odmor".  

MIČAN
je bio jedan od domaćina, koji je uz BOŽU IVANIĆA u Ulištovićima uvijek bio u centru pažnje, mada su se njih dvojica mnogo razlikovali u političkim opredjeljenjima, jer se Mičan oduvijek deklarisao kao "ustaša", a Božo je bio tvrdi član SKJ. Gotovo sve akcije u ovom selu počinjale bi aktivnostima sa sastanaka održavanih na LUKINOM guvnu u centru sela gdje su se svake nedjelje okupljali i stari i mladi Ulištovičani.

IVAN JOZIĆ
iz Osoja bio je domaćin nekako uporedo sa prezimenjakom JOZANOM , a ILJKO ŠKIJA je predstavljao Jasenovu ravan u ovom dijelu posla. Zanimljivo je za Jozana i Iljku i to da su na Taračin Do uvijek dolazili na bijesnim konjima jahačima, plijeneći pozornost  publike. Sa Taračin Dola njihovi zekani bi ih uvijek uredno donijeli kućama, jer to sami i ne bi mogli učiniti, zbog malo više "doze" šljivovice. Krenemo li ka Srednjem put nas vodi kroz Vidotinu, Stupe, Podorače, a tamo su bili  Radoja Vidaković, Pero iz Podorača,  Đoge, Gabele,  Lukići... Iz tog vremena zabilježena je i slijedeća anegdota na koju nas je podsjetio Vjeko Vidaković:

Negdje po završetku Prvog svjetskog rata, dok je Radoja Vidaković bio još neoženjen, došla subota,  a momci se skupili u Ljubini.Očekujući da čuju gdje ima "sijelo", saznadoše da te subote nije zakazano niti jedno. Razmišljajući kako da dođu do rakije i meze, jedan od njih, mislim da se zvao Ilija s Čepiljača, predloži da njega "k'o fol" ožene i da pjevajući krenu kući njegova oca (mislim da se zvao Pero).Radoju, pošto je bio najmlađi, obukoše u žensko odijelo i s pjesmom ("Vita jelo digni k nebu grane....") krenuše kući "mladoženje" Ilije.Jedan od njih, mislim da je to bio pok.Peruška iz Ulištovića, otrčao ocu "mladoženje" na "muštuluk". Otac se silno iznenadi ukoravajući sina što mu nije prije najavio ženidbu. Puštajući "svatove" u kuću, a jadan nepripremljen za iznenadni doček, sjuri se u "magazu" iznoseći pletaru rakije, nešto suvog mesa i šerpu meda da koliko - toliko dočeka svatove. Naravno, gladni i žedni "svatovi" se užurbano prihvatiše svega ponuđenog.

"Mlada" je stajala neko vrijeme uz vrata na jednoj strani kuće a pošto je kuća imala dvoja vrata, neprimjetno izađe na ona druga, skide žensku odjeću, obiđe oko kuće i ušavši na ona prva vrata, pridruži se ostatku družine u pijenju i jedenju.Tako to potraja neko vrijeme prije nego domaćini  primjetiše da "mlade" nema? Naravno, "svatovi" su se prije toga polako jedan po jedan izvukli iz kuće uključujući i "mladoženju". Shvativši prevaru,domaćin je bjesomučno vitlao štapom po kući prijeteći sinu i ostalima, žaleći više za potrošenom rakijom, mesom i medom nego li za mladom.Ilija je nekoliko slijedećih dana morao spavati u Ulištovićima ili drugdje, prije nego je razočaranog oca prošla "uja".


MATO PETROVIĆ
iz Smrekove njive, bio je jedan po jedan domaćin iz ovog dijela Kamenica. Dosta popularan je bio i PAPA sa Gore, sa svojim foto aparatom, ali ipak sa ovog područja IVICA JOZIĆ ili Ivica Petrovicin je predstavljao ovaj kraj. Bio je krupan, širok,  sa velikim obrvama, toplim pogledom i bogatim razgovorom. Volio je veselja,  svadbe, radosti i okupljanja,  ali i rad koji mu je i dao atribut dobrog domaćina. MATO PETROVIĆ je nešto mlađa generacija dobrih domaćina i volio se uvijek družiti sa mlađim,  ali  zasigurno i sa ženama. Bio je vesele naravi i omiljen u svemu. Redovno je zbijao šale i viceve,  a  uspješno je odgojio i u život uputio svoje vrijedno potomstvo, koje i danas uživa dio njegovog  autoriteta. Volio je poigrati karte, a nije mu bila strana ni pjesma, a za šešir se slobodno može reći da je bio njegov imidj.

Za nekoliko kuća u samom Taračin Dolu, ali i mnogo šire posebno zanimljiv je bio
ILIJA MATIĆ - GEĐO, koji bi svoje šale,  mišljenja i priče obično prezentirao u svojoj kući uz čašicu šljive. Nije volio mnogo odlaziti u druge kuće, ali je volio kada bi se dolazilo u njegovu. Sve bi ovo bilo protkano sa pomalo sitnim šićarom i biznisom uz veseli ritam.   

IVICA BABIĆ je bio dežurni na Konoviku, dok bi Tisovik po ugledu i autoritetu  zastupao ILIJA BARIŠIĆ,  uz čiju pomoć je Alija Sirotanović oborio rekord u kopanju rude, te MATAN MIJATOVIĆ. Stariji se zasigurno sjećaju IVE iz Kopošića, koji je važio za "bosa" u svome selu, ali je i njemu čašica bila veoma draga, ali je uprkos njoj uživao veliki ugled u Kopošićima i okolini. IVAN BARIĆ ili Ivan Jozinov sa Zečije Strane bio je gazda u Nasićima, a ŠIMKAN (Šimo Matić) u Dolovčićima, dok je Rijeka imala stare Matiće - dobre i ugledne domaćine.


Posebno poglavlje zaslužuje selo Kruzi, gdje su živjeli samo Zečevići. Mada je veoma ugledan bio popularni "
PETRIJA" (Petar Zečević), zatim Rafo i Mijo,  ipak je PERO ZEČEVIĆ - LUKIĆ bio jedan od najodvažnijih i najuglednijih domaćina ovog sela i kraja. Zabilježena su  neka sjećanja, kada je u njegovoj kući izvođena nastava,  dok nije izgrađena i obnovljena  požarom uništena osnovna škola u Taračin Dolu. Robusni Pero, uvijek pomalo veseo,  odavao je dojam ozbiljnog vođe i lidera,  reklo bi se sa dozom jake strogoće, ali bi se iz gotovo uvijek pomalo prisutnog blagog smiješka na njegovom licu vidjelo da je to čovjek sa plemenitim srcem i dobrom dušom. Kad bi se nastava, zbog lijepog vremena i skućenog prostora u kući odvijala na otvorenom prostoru, Pero bi organizovao prenos klupa, čišćenje prostora, a strogo je vodio računa da pomaže učitelju i utjecao na djecu da slušaju svoje učitelje.Uvijek je bio spreman reći: "Kazat ću te čači i materi što ne slušaš", ali  nikad to nije činio!

Odlične učenike učitelj je uvijek nagrađivao, ali pošto pri ruci nije bilo čokolade ili bombona, Pero bi donio šećera u prahu i učitelj bi prosuo po klupi, a Pero bi vikao: "Liži,  samo liži,  ima u Filke još šećera".  Osim autora ovog teksta, šećer su počesto lizali i Vinko Ilić, Aleksa Trifković i Mato Jozić.Kada bi lopta otišla u njegovo žito ili travu čika Pero bi rekao: "Donesi flašu rakije,  pa ću ti vratiti loptu".  Naravno,  uvijek bi je vraćao bez naknade i uslovljavanja. Poslije nastave sve je učenike srdačno ispraćao na put kući a onim iz udaljenijih sela uvijek bi govorio: "Pazite se i skupa idite preko šume". Ostao je mnogima  u sjećanju sa svojom lijepom kajdom pjesme:

"Kordun,  Bosna,  Banija i Lika

to je majko tvrđe od čelika", koju bi redovno nedjeljom pjevao na Taračin Dolu sa sinovima i prijateljima.

Možda smo nekoga  nenamjerno i zaboravili, jer i vrijeme je učinilo i čini svoje pa sjećanja uveliko blijede, ali ipak možemo konstatovati da sve ono što nije zapisano,  nije se ni dogodilo. Imate li svojih uspomena na gore pomenute ili neke druge ljude, javite ih da se ne zaborave. Svaka slika o ljudima o kojima budete Vi ili smo mi pisali, dobro je došla. Javite se.

Marijan Pavlović

 

Ugledni domaćini (II)

Piše: Ivan Pavlović


O pok. Pepi Dugonjić dodao bih jedan istinit događaj koji se dogodio otprilike oko 1963.godine. Naime,  te godine u selu Višnjica gdje je pok. PEPA živio,  vladalo je veliko nevrijeme. Padala je jaka kiša, a gromovi su pucali na sve strane. Jedan od njih pogodio je i njegovu štalu, koja se nalazila nedaleko od  kuće. Štala je izgorjela zajedno sa nekoliko goveda. Kada se nevrijeme smirilo i pok. Pepa izašao iz kuće, te vidio šta se dogodilo, očevidci tvrde da je malo ljutito,  ali i ponosito uzviknuo: "PUCAJ BOŽE,  IMA GAZDA PEPO JOŠ ŠTALA".  Točno. Gazda PEPA je pored te štale koja je izgorjela imao još tri štale i to jednu pored izgorjele, jednu na Taračin Dolu i još jednu na brdu Vrhovi iznad Taračin Dola.

Želim da spomenem i nekoliko "gazda",  bolje reći uglednih ljudi,  koji su živjeli na području Mjesne zajednice Taračin Do. Jedan od njih je svakako i
MILIVOJE ĐURĐIĆ iz sela Čemernica, aktivista Mjesne zajednice, ali je u narodu bio poznat kao SAMARDŽIJA. Naime, on je bio jedini čovjek u našoj i široj okolici koji je pravio nove i nalagao stare samare.

U selu Čemernu,  na Zgonu,   živio je
SAVO TRIFKOVIĆ,  vrlo ugledan čovjek. Gazda Savo bio je poznati ovčar. Svoje poveliko stado (preko 300 ovaca) čuvao je i na Vijencu. U pol ljeta  gostima bi ponudio suhu stelju koju je kako kaže čuvao u žitu da se ne ugagriča jer u selu nije bilo struje. Jednom prilikom moja malenkost i Anto Barić, tadašnji predsjednik Mjesne zajednice Taračin Do smo išli u selo Han Karulu da organiziramo nekakve Izbore. Na Vijencu ispod stijena ugledali smo veliko stado ovaca. Odmah smo znali da je tu u blizini i gazda Savo. Kada smo se približili stadu ugledali smo gazda Savu kako sjedi pod omarićem i svira uz dvojnice. Otišli smo kod njega, dugo pričali o svakodnevnici. Ponudio nas je suhom steljom. Na njegovo pitanje kuda idemo rekli smo mu da idemo na Karaulu jer sutra trebaju biti nekakvi Izbori. Na naše pitanje: Hoćeš li ti Savo doći na glasanje kao iz topa je odgovorio:  "NEĆU! JA SAM JEDNOM GLASAO ZA TITU I ZA NIKOG VIŠE NEĆU DA GLASAM".

Drugi ugledni čovjek s Čemerna koji, po mom mišljenju, zaslužuje da bude pomenut je
MILENKO TRIFKOVIĆ. Čovjek uvijek blage naravi i promukla glasa bio je aktivista Mjesne zajednice Taračin Do.  /Nikad u životu nisam boljeg kajmaka jeo kao kod njega/
Sir i kajmak i mlijeko kravlje, to je moje sačuvalo zdravlje

Najveće naseljeno mjesto na području bivše  Mjesne zajednice Taračin Do bilo je selo Korita. Selo se sastojalo od Donjih i Gornjih Korita, Ljeskovica i Zabrđana. Oko 90% stanovnika tog sela imalo je prezime Bešlija. Kao vrijedne domaćine i aktiviste iz tog sela pored ostalih pomenuo bih
DERVIŠA BEŠLIJU, KASIMA zv. ESEDA BEŠLIJU I SEIDA BEŠLIJU. Zajedno sa ostalim mještanima oni su dali veliki doprinos razvoju svog sela u elektrifikaciji, izgranji puta i dr.


Gornji redovi posvećeni su onima koji više nisu medju živima ili više ne žive na našim prostorima. Slijedeći prilog posvećen je Šimi Kajiću,  jednom od rijetkih koji je ostao na rodnoj grudi.



KAJIĆI SA GORE!



Kajić Šimo je kao domaćinski sin (pok. Ikana), od kako je osnovao svoju obitelj (više od 4 desetljeća) domaćin je "jedan po jedan", na našemu kraju i šire. Po zanimanju je bio profesionalni vozač, te je prije nekoliko godina otišao u zasluženu mirovinu iz firme "Sarajevoputevi"...

Pored ostalog, on, njegova domaćica Kata i sinovi Mladen i Zoran su proteklu agresiju i rat u BiH dočekali i jedini kao cijela obitelj proveli na području naše(g) župe-kraja. Zbog ratnih dejstava su promjenili 4 destinacije (Gora, Taračin Do, Kruge i Dolovčići/Rijeka), ali nisu nikada napustili zavičaj! Svi su se u skladu sa svojim sposobnostima uključili i branili rodni kraj i grudu i, na sreću preživjeli tu kataklizmu. Nažalost, (pred)ratni član njihove šire obitelji, Katin brat Drago Martinović, nije bio te sreće, poginuo je braneći rodnu grudu od srbo-četničkih snaga, nekoliko stotina metara od svoje kuće (na Vrhovima, 1.6.1994.godine). I on je na ratni položaj išao iz privremenog smještaja Kajića iz Dolovčića/Rijeke, zajedno sa svojim sestričima.

I sam Šimo je imao lošu ratnu sreću, kada u ljeto 1992.godine, odlazeći na dogovorene pregovore sa "komšijama" Srbima, biva na prevaru zarobljen i kroz nekoliko mjeseci ropstva prolazi svu golgotu njihovih zatvora i logora, od Ilijaša, do Pala, Lukavice...
Poslije rata u BiH, obitelj Kajić se vratila na svoju Goru, obnovila-izgradila dvije kuće, gospodarske objekte i dan-danas žive  tu. I za ovih 13 poratnih godina, malo je onih koji su dolazili ili navraćali iz dijaspore ili onih koji su ovamo, a da nisu tražili i dobili neku vrstu pomoći od članova ove obitelji. To se odnosi i na mnoge koji nisu bili bliži susjedi Kajićima. Od prvobitnih čišćenja i uređivanja mjesnih grobalja, kapelica, rekonstrukcije i obnove kapele na Taračin Dolu (sve uglavnom sa pok. župnikom Martinom), pa do čišćenja ruševina kuća... i obnove istih, kao i svih drugih mogućih poslova na selu. Oni su uvijek bili i ostali tu od pomoći znanom i neznanom. Pored ostalog, malo je ko sahranjen u bilo kojem groblju na našemu kraju bez njihove svesrdne pomoći... Jednom riječju, u humanosti i pomoći ravnih im nema.

Autor: I. Barić

 

Taracin Do na Facebook


www.taracin-do.com
Taračin Do sa okolicom